Ne postoji čovjek kojeg se nije dotaklo neko lice, nečije riječi ili samo tišina. Ne postoji kontakt između dva ljudska bića koji nema obostranog utjecaja. Nema tog susreta između dvoje ljudi poslije kojeg će svatko od njih ostati isti.
Nema toga što bi izblijedilo sjećanje i zatrlo potrebu da se oda počast i pažnja.
In memoriam je sjećanje na nekoga, emotivna i simbolična vrijednost kojom se iskazuje duboko poštovanje i zahvalnost prema nekome tko nije više među nama. In memoriam je i ljubav i inspiracija drugima da se sjete drugih i njihovog doprinosa koji su dali tijekom svog života.
U javnosti se, uglavnom sjećamo velikih i poznatih ljudi koji su zadužili svojim djelovanjem i postojanjem. I tako treba biti, no što je s onim, uvjetno rečeno malim čovjekom koji ode, a koji je ozbiljno zaorao brazdu svog života. Što je sa spomenom na takve koji su ostavili dubok trag iza sebe.
Bez takvih ljudi ne bi bilo pravde koja je stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada Ne bi bilo ni snage istine koje vuku iz sebe, tvrdoglavog opiranja svemu što u sebi ne nosi istinu, koliko god istinu rastezali. Ne bi bilo ni hrabrog i suludog čina opiranja ustaljenim obrascima ponašanja i suprotstavljanja ukorijenjenoj formi duhovnog snobizma koje banalizira sve izrečeno i napravljeno. Razumijevanja da šutnja nije uvijek zlato da, naprotiv danas ona samo generira nove probleme.
Ne bi bilo učitelja koji prenose svoje znanje, oratora koji svojim riječima izražavaju misli i osjećaje, koji idu uz bok najvećima i koji uvijek drži pažnju slušatelja. Realne kritike koju upućuju i koja se sukobljava sa subjektivnošću čovjeka, njegovom nesposobnošću da izađe iz samog sebe, pogleda se sa strane i shvati da krajičak zemlje s kojeg on promatra svijet nije jedina moguća točka gledišta.
Pažljivog slušanja kao dara od samog Boga koji razbija gluhoću i opijenost zvukom vlastitog glasa, razmišljanja u ritmu drugoga, ulaženja u pokret njegova uma i srca, nametanja samom sebi tišinu koja je drugima potrebna da bi mogli koristiti jezik.
Bez takvih ljudi ne bi bilo ni svijeta ni nas ni one nerazumne čovjekove nade, njegovog upinjanja da preživi, njegove želje da diše dok može, njegovog svakodnevnog junaštva naspram zle kobi.
Ne bi bilo ni međusobnog razumijevanja, snage ljubavi prema vlastitoj djeci kao najvećem daru i daru koji vlastitu dušu iscjeljuje, ljubavi prema svakom djetetu koje osjeća dobrog čovjeka, empatije prema drugima, slabijima i nemoćnijima koji omekšavaju razum i koji ne odvodi ljude u moralnu provaliju.
Ni Kantove rečenice – zvjezdano nebo govori mi da sam beznačajno zrnce pijeska u svemiru, ali moj moralni zakon u meni daje mi ogromnu vrijednost.
Ni trenutaka kada „običan čovjek” kori vlastito srce ni nade koja godinama spašava dušu. Ni plakanja kao snage čovjeka. Ni negativnih emocija koje iscrpljuju, ali koje se poštuju. Ne bi bilo ni kontradiktornosti ni dramatičnosti za koje se čini kao da opovrgavaju sve navedeno, ali samo čini.
Ni lijepog ni jednostavnog pitanja s kojima se dobri ljudi susreću- Kako si?
Ni posebnosti i karizmatičnosti „običnog čovjeka” koje imaju neprolaznu moć, ali ni stalnog gaženja i zakidanja te posebnosti koja onemogućuje njegovo prirodno djelovanje. A kada čovjek ne djeluje u skladu sa svojom prirodom nestaje motivacije i polako se nastanjuje trajno nezadovoljstvo.
Kada nestaje motivacije nestaju i naši snovi, naša vječna vjera i težnja da smo predodređeni za nešto više, da možemo više, a i sama spoznaja da si anoniman da nikakva odjeka od tebe nema, da si jednak nekom kamenu ili bačenoj grani pored puta je poražavajuća. Dolazi i do zbrke uma, koja utječe na jasnoću našeg zapažanja i ozbiljno priječi sposobnost rješavanja istih.
Nerijetko se čovjek tada zaustavlja u vlastitoj tišini, osjeća svoj osobni prostor i u njemu promatra svoju alegoriju trenutka, trenutka svog vlastitog postojanja. Preplavljuju ga pitanja, bez odgovora, jer ne pronalazi ono što mu treba – zašto, tko sam i što sam, što radim ovdje i kako ću dalje i koji je smisao svega. Čovjek tada doživljava, kako je rekao H. Hesse: „.. u duši sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Sve bogove i vragove koji su ikada postojali.”
Ne bi bilo ni ove Lijepe naše i svega onog što je proživljeno, onoga što je uho slušalo, ali i onoga što je ostalo neizrečeno.
Sve je to u onima koje zovemo mali i obični ljudi, ali njihov doprinos, njihovo postojanje govori o veličini koja održava ovaj svijet. Sve se to događa u čovjeku, u „velikim i malim ljudima”, s razlikom što se „malima” spomen, uglavnom odaje samo na nadgrobnim spomenicima.