25. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
U samo nekoliko trenutaka ono što je trebalo biti slavlje, pjesma, ples i radost pretvorili su se u jauke, krv i smrt. Šibenik i Makarska u kratkom vremenu postali su simboli onoga što se događa kada ljudska bahatost i neodgovornost dobiju prednost nad zdravim razumom.
Signalne rakete, načelno oruđa spašavanja, u sekundi su u rukama nepromišljenih ljudi postale smrtonosna oružja. Da situaciju bude još tragičnija sve se to zbilo pod velom slavlja i tradicije.
Biti ću iskren, za nekog su ovo možda nesretni slučajevi, no za mene nisu. I to odgovorno tvrdim.
Ove su tragedije izravna posljedica ljudske gluposti, bezosjećajnosti i potpunog odsustva empatije i u konačnici svijesti o odgovornosti za svoja djela.
Jer tko normalan ispaljuje signalnu raketu usred gradske jezgre, među gostima, prolaznicima i djecom? Tko to zove veseljem?
Najtužniji paradoks leži u činjenici da je upravo signalna raketa, sredstvo prvenstveno namijenjeno spašavanju života na moru, zbog ljudske nepromišljenosti i budimo brutalno iskreni, gluposti, postala sredstvo koje je oduzelo život.
Ono što bi trebalo biti simbol nade i spasa pretvoreno je u oružje tragedije.
A zašto?
Ne zbog same rakete, je ona je tek običan predmet odnosno alat, nego isključivo zbog čovjeka koji je odlučio da je njegova „zabava junačenja“ važnija od tuđeg života.
Ovaj fenomen društva nije samo pitanje pojedinca koji je slikovito govoreći „povukao okidač“. Ovdje govorimo o širem obrascu društva koje prečesto tolerira i relativizira neodgovornost. To je isto ono društvo koje klima glavom kada se u svatovima poteže pravo oružje i puca u zrak. Društva koje tada odmahuje rukom i kaže: „Ma pusti, to je naša tradicija, tako se veseli.”
Nažalost to nije pozitivna tradicija koju trebamo njegovati i održavati. To je ludost, sramota i okrutna primitivna rabota. U konačnici to je bezumlje gdje je novo ubojstvo uvijek na čekanju.
Svatko tko opravdava ovakva ponašanja postaje barem malim dijelom sudionik takvih tzv. „nesretnih slučajeva“. Jer tu svjedočimo jednoj te istoj slabosti, a to je uvjerenje da se nesreće uvijek događaju nekome drugome.
Neodgovornost je poput epidemije.
Širi se šutnjom, opravdavanjem i društvenim ignoriranjem. Kada zatvorimo oči pred bahatim ponašanjem, kada klimnemo glavom na rečenicu „ma pusti ga, slavi čovjek”, tada i mi postajemo sudionici tog djela. Jer ravnodušnost je možda tiša, ali je ujedno jednako pogubna kao i sam čin.
Društvo ne može i ne smije ostati nijemo na ovakve tragedije.
Pitanje nije samo kaznene odgovornosti počinitelja, nego i šireg odgojnog procesa. Potrebno je stvarati kulturu sigurnosti i svijesti, u kojoj će svaka osoba znati da raketa ispaljena usred mase nije znak veselja, nego bezumlje. Moramo se naučiti prestati ljudsku glupost opravdavati besmislenim izgovorima. Jer to nije niti tradicija, a niti veselje već isključivo neodgovornost i bezosjećajnost. Jedini način da se protiv toga dugoročno borimo jest obrazovanje, prevencija, strože kazne i jasan društveni stav koji neće tolerirati takva ponašanja. Protiv gluposti nema lijeka no postoji jedan manje-više efikasan alat, a to nulta tolerancija.
I svatko tko šuti kada vidi neodgovornost postaje dio lanca koji vodi do tragedije. Trebamo postati svjesni da ne postoji alibi za bahatost i ne može postojati izgovor za neosjetljivost prema tuđem životu i u konačnici općem dobru zajednice.
Tragična smrt žene u Šibeniku i teška ozljeda gošće u Makarskoj nisu nikako izolirani incidenti. Oni su ogledalo našeg kolektivnog neuspjeha da se odupremo kulturi neodgovornosti.
Ako društvo ne nauči reći NE, ne pirotehnici u rukama neodgovornih i neupućenih, ne pucanju iz vatrenog oružja u svatovima, onda neka se ne čudi kada se veselje iz svečanih sala ponovno preseli na groblja.
Osobno mislim da je odraz kukavičluka ovakva djela skrivati iza riječi „nesretni slučaj ili nesreća”. Ovdje nema nesreće. Ovdje postoji samo tragedija, a TO JE SMRT uzrokovana ljudskom glupošću.
Slavlje se ne mjeri praskom pucnja, jačinom eksplozije ili svjetlošću signalne rakete.
Slavlje se mjeri osmijehom, pjesmom i zajedništvom. Sve ostalo je lažna predstava koja može završiti smrću.
U konačnici radi se o bahatosti, a to je bolest koja ubija. A mi, pritom mislim na cijelo društvo, dokle god budemo šutjeli, dokle god budemo okretali glavu, svako novo slično slavlje u budućnosti može biti ono u kojem će se prekinuti nečiji život.
Metak nema ideologiju – dvostruki standardi i opasna šutnja društva
