Ne volim ljude koji glume moralne vertikale niti one koji si uzimaju položaj najviših sudaca, a zaprepastili bi se nad vlastitim grijesima i greškama kad bi ih vidjeli na drugima.
Nisam sklona niti onima koji ružno govore o drugima, naprotiv, iako tu mogu razumjeti da možda postoji neki ozbiljan okidač za takve riječi, no kako je netko rekao – „bolje je ružne riječi ispisati u pijesku, na obali blizu valova” nego ružne riječi nepromišljeno i nepotrebno izbacivati.
Tako je i Dalić, nakon loše igre reprezentacije, iako još sve nije gotovo postao meta „moralista”, „dežurnih stručnjaka i tumača ” koji sve znaju i koji trenutno na Daliću grade svoju veličinu i autoritet, zaboravljajući da im je isti bio dobar i najbolji svih ovih godina jer je donosio medalje. Krunili su ga lovorovim vijencem, vikali – ‘naš si, najbolji, nema te svijet’, da bi ga sada razapinjali.
Ovdje nisu uključeni oni kojima ništa hrvatsko nije dobro pa senzibilno pljuju po nogometu i reprezentaciji, ostavljajući dojam velikih fanova i domoljuba. Čovjek si nakon toliko pljuvanja pomisli da bi Dalića trebalo staviti na neku hrvatsku Spinalongu, uključujući i Modrića kojeg isto tako ne štede.
Kada bi u ovoj lijepoj našoj, uistinu živjelo toliko genijalaca tada bi bili i skladna zajednica lucidnih, pronicljivih, oštroumnih pojedinaca, punih ljubavi i razumijevanja za drugoga. No, nije tako i znamo da nije.
Jedno je upućena kritika reprezentaciji i treneru, a drugo pljuvanje kojem se svjedoči. Jedno je osvrt na igru i taktiku, a drugo bezočno, nerazumno i neljudsko verbalno oduzimanje svih dosadašnjih zasluga. Može se razgovarati o potrošenosti nekih igrača, o vremenu koje je došlo da se igra napusti. Može se razgovarati o lošoj taktici igre, ali ismijavati, pljuvati i tako anulirati sve zasluge je nepojmljivo.
U toj nerazumnoj i glupo kritici dotiče se i vjere, zapravo sprda s istom jer kako čitam vjera je kriva, poniznost izbornika je kriva i ne samo kriva, ona je i lažna. Dakle, oduzima se čovjeku pravo da vjeruje i bude ono što je.
Pa čak i Dalićev pokušaj razumijevanja kakva je trenutno klima oko njega ostaje samo pokušaj jer ono što osjeća ili što čovjek može osjećati nakon svega što napravi, samo potvrđuje da je jedan od onih ovozemaljskih bića koji, unatoč podršci drugih ostaje usamljen u tim pokušajima.
Ne „čuje” ga se jer on bi, valjda trebao biti uvijek stijena, voda koja ne ulazi u pukotine, tvrda kamena masa koja ne puca i čije gromade se ne lome. Kako samo protuprirodno.
Ovakav pristup prema Daliću nije ništa drugo nego ljudski duh palanke u kojoj počinje vika glumaca, palanke koja bode iz žaoke malih, slabo shvaća i zaboravlja ono što je dobro, koja već sutra ima neku novu, a preksutra još noviju vjeru, gdje vjetar uvijek puše s druge strane.
Sitne su to duše koje kažnjavaju sve vrline, do trenutka kad bi im Dalić pristupio i kad bi svi zašutjeli. Ako pobijedimo, a vjerujem nekako da hoćemo, svi će opet vikati- najbolji si, naš si, jedini i neponovljiv.
Činjenica je da smo svi mi na neki način pripovjedači te da svakog treba pustiti da slobodno priča. Na kraju te slobode, ipak bi bilo poželjno pokazati zahvalnost za sve Dalićeve dosadašnje zasluge te barem nastojati da priča ne bude zatrovana nesnošljivošću, nerazumnošću, neobjektivnošću, već vođena širinom slobodnog ljudskog duha. Jer pripovjedač ne služi ničemu, ako na jedan ili na drugi način ne služi čovjeku i čovječnosti.
Kako političari koriste Europsko prvenstvo u nogometu za privatne interese umotane u državničke boje
U susretu protiv Italije Vatreni nemaju pravo na pogrešan korak
Pašalić: Italija je u prvoj utakmici pokazala puno bolje stvari, ali nešto se pita i protivnika
