Mnogo je i među kršćanima tzv. vjernika koji se agnostički odnose prema ateističkoj “dogmi” da poslije smrti “nema ništa”, iako su na osnovnom vjeronauku čuli (i napamet naučili) da je ljudska duša bezsmrtna ter da su “posljednje stvarnosti svakog čovjeka: smrt, sud, raj ili pakao”! Sjećam se da sam i u djetinjstvu od pojedinaca – narod ih je zvao “mudrijaši” – čuo sumnjičav zaključak nekih razgovora: “Ah, tko zna ima li išta tamo! Dosad se nitko nije vratio da nam kaže…!”
Međutim, tako razmišljaju također podpuno neuki ili pak oni koji nikad nisu čuli za tzv. fenomene “tik do smrti” ili nisu ništa čitali o “iskustvima bliskim smrti”, što je termin koji je već 1975. godine skovao američki filozof, psihijatar, liječnik i pisac Raymond A. Moody Jr. (rođen 1944.). On je svoja odkrića o zagrobnom životu i navedenim izkustvima, koja su tada veoma iznenađujuće ili čak šokantno odjeknula u našoj javnosti, objavio u svojoj bestseler knjizi “Život poslije života”.
Duša je, sasvim razumljivo, u svim religijama “živa”, ali njezin put odnosno “sudbina” nakon čovjekove smrti nije u svima ista. Kamo (ne kuda – sporedno je kuda prolazi, bitno je kamo!), dakle, duša odlazi? Ako vjerujemo da je bezsmrtna, kamo ona odlazi nakon čovjekova posljednjeg izdaha, ili što se s njom zbiva nakon što čovjek “izpusti dušu”?
Biblija jasno opisuje kako je čovjek stvoren “na sliku Božju” pa zato Katekizam Katoličke Crkve (KKC) navodi da “čovjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu” (br. 362). Jer “ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je ‘Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša’ (Post 2,7).” Dakle, “Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne ‘proizvode’ roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću” (br. 366).
Upravo je vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bitna sastojnica kršćanske vjere od samoga početka. To je očito iz riječi odnosno opomene Svetoga Pavla kršćanima u Korintu: “Kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša” (1Kor 15,12-14).
A što se zbiva s tom uzkrsnulom dušom doznajemo opet iz Sv. pisma. Novi zavjet govori o (posljednjem) Sudu na kojem će svi doživjeti svoj konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolazku. Ali ne samo u tome opisu, nego se i na drugim mjestima govori o posljednjoj sudbini duše koja za sve neće biti ista. Odnosno, u više navrata Novi zavjet “potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri”, pri čemu posebnu znakovitost ima prispodoba o siromašnom Lazaru ter Kristova riječ dobrom razbojniku na križu (KKC, 1021).
Dakle, prema već spomenutim “posljednjim stvarnostima svakog čovjeka”, svatko će već od časa smrti primiti u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu odnosno neki će trebati proći kroz čišćenje, a neki će neposredno ući u nebesko blaženstvo, dok će neki odmah zauvijek biti osuđeni, tj. primiti vječnu kaznu. Taj će izhod ovisiti o posebnom sudu koji će život svakog čovjeka staviti u odnos prema Kristu odnosno “odvagnuti” prema našim međusobnim odnosima, kako je lijepo definirao Sv. Ivan od Križa: “Uvečer našega života, bit ćemo pitani o ljubavi.” Tj. o tome kako smo i jesmo li djelima milosrđa ljubili Boga u čovjeku.
Upravo zato, a i čista logika nam govori da dobro i zlo ne mogu vječno stanovati zajedno, “Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži” (KKC, 1035).
To znači kako je naša vječna sudbina usmjerena putem kojim idemo tijekom zemaljskog života pa nikakva naknadna promjena stanja duše nisu moguća. Zato KKC (br. 1029) uči da “u slavi nebeskoj, blaženici s radošću nastavljaju ispunjati Božju volju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Oni već kraljuju s Kristom; s njim će ‘kraljevati u vijeke vjekova’ (Otk 22,5).” To je dakle učenje Katoličke Crkve, koje ona nikome na nameće, nego je – kao i Evanđelje – Kristova ponuda za ovozemaljsku sreću i vječno spasenje.
Nasuprot tome hinduizam naučava tzv. reinkarnaciju – (latinski: re + incarnatio: ponovno ili neprestano vraćanje duha ili duše u tijelo nakon smrti). Na Zapadu je to učenje posebno popularizirao američki psiholog i tzv. hipnoterapeut dr. Michael Newton (rođen 1931.), poglavito svojim knjigama, među kojima je gotovo istoimeno djelo na početku spomenutog autora – “Sjećanja na život poslije života”.
Prije pisanja ovoga komentara zamolio sam za mišljenje jednoga kolegu, doktora teoloških znanosti, koji mi (želio je ostati anoniman) doslovce reče da se tu nema što komentirati. Jer, kaže, čovjek se jednom rađa, jednom živi i umire ter odlazi u vječnost. Reinkarnacije su dijametralno suprotne kršćanstvu. Naime, u kršćanstvu je Spasitelj Isus Krist, a u reinkarnacijskim vjerovanjima čovjek spašava samog sebe kroz niz osobnih postignuća i dobrih djela, vlastitih prava i zasluga.
Naglasio je da ulazak u razpravu s reinkarnacionistima nema smisla jer je nepotreban, a može biti i štetan, kao što je uvijek štetan razgovor ili razprava s demonom za vrijeme egzorcizma. Na moje pitanje odkud ta uzporedba, posvijestio mi je kako tijekom toga obreda egzorcist izriče molitve prema Bogu, a zapovijedi prema demonu u skladu s tekstom obrednika egzorcizma.
Svako skretanje s toga puta je pogubno. Kao što je nemoguće sustavno i smisleno izlagati ili razpravljati o sotonistima, tajnim društvima, magiji, vještičarenju, povijesti i vjerovanjima, sistemima, praksama ili vračarskim knjigama, tako se ne može logično govoriti o posve nelogičnim ter praznovjernim i zbrčkanim idejama. Uostalom, svako zlo je nelogično, a LOGOS, druga Božanska osoba, u grčkom jeziku znači i SMISAO.
Naravno, ako nam se – zaključio je svoj komentar moj kolega – netko od ljudi s reinkarnacionističkim nedoumicama izkreno obrati za razjašnjenje ili pomoć, onda mu treba stručno pomoći. A inače, ponovio je, nema smisla, potrebe ni koristi ulaziti u diskusije.
Odkud taj tako odlučan stav, koji nekome može djelovati čak pregrubo i “netolerantno”, premda je i moj kolega naglasio da svoje mišljenje nikome ne nameće ter da svakome ostavlja slobodu da vjeruje što god hoće i u što god želi? Da vidimo što bi to (za kršćanina) moglo biti “sporno” u reinkarnaciji. Odnosno, što je njezina specifičnost?
Prema iztraživanju odnosno izkustvu dr. Newtona, “stotine regresivnih hipnoza i izjava pacijenata koji su svjedočili nekom nama nevidljivom i nepoznatom svijetu daje naslutiti da nakon smrti naša svijest nastavlja živjeti u nekim drugim dimenzijama okružena poznatim entitetima koji su prije nas napustili život kakvog poznajemo”.
To se, međutim, podpuno slaže s iztraživanjem dr. Moodyja, ali i s kršćanskim vjerovanjem u bezsmrtnost duše! Razlika je ipak u “nastavku priče”. U jednom od brojnih intervjua sam je dr. Newton sljedećim opisom kratko rezimirao reinkarnacijski “život između dva života”, tj. što se nakon čovjekove smrti događa s njegovom dušom.
“U početku nakon smrti osobi se javi duhovni vodič ili neka osoba koja joj je bila bliska za vrijeme života. Duhovna bića pojavljuju se u obliku koji će umrloj osobi biti prepoznatljiv. Poslije ih te duše odvode u svijet sličan našem, s kućama i prirodom, gdje entiteti egzistiraju na duhovnoj razini. Tamo ima mnogo aktivnosti kojima se duše bave, ovisno o ambicijama i ciljevima.
Postoje i faze iscjeljivanja kad se duše čiste od ‘zemaljskih rana’ i na neki način pripremaju za sljedeću reinkarnaciju. Nakon čišćenja duh se priključuje svojoj skupini duša koje broje od deset do dvadeset jedinki. Svaka od njih pripada određenoj grupi koju čine srodne duše i one se prate cijelim tijekom svojih reinkarnacija.
Duše se dijele i na stare i mlade, a razlika se očituje u spektru boja i svjetlini aure koja ih obasjava. Stare duše isijavaju ljubičaste nijanse dok su mlade duše potpuno bijele. U jednom trenutku duhovnog bivstvovanja odlazi se pred takozvano ‘vijeće staraca’ gdje se pregledava protekli život i duši se ukazuje na propuste koje je radila dok je bila na zemlji.
Nakon određenog vremena srodne duše počinju planirati novi život u kojem žele proći određene lekcije kako bi im duša napredovala na više nivoe.”
Poradi dodatnog odnosno lakšeg uočavanja razlike između toga učenja i kršćanskog vjerovanja, ovaj ću prilog završiti navodom iz knjige “Sai Baba i/ili Isus Krist” kolege dr. Josipa Blaževića, našega najizvrstnijeg poznavatelja svih nijansi alternativne duhovne scene. Riječ je o četiri bitna teološka faktora (a ima ih više) koji nadasve ukazuju kako su reinkarnacija i uzkrsnuće međusobno nepomirljivi. Kolega Blažević je te faktore u nabrajanju označio slovima, a ja ću ih radije navesti brojkama.
1) Uskrsnuće je radostan događaj, dok je za hindusa reinkarnacija tragičan događaj iz kojega traži izlaz kroz oslobođenje (mokšu). Optimizam s kojim današnji zapadnjaci prihvaćaju reinkarnaciju nije njezino izvorno svojstvo nego rezultat iskrivljenog shvaćanja na Zapadu.
2) Uskrsnuće je potvrda Božje ljubavi za svako ljudsko biće. Krist je došao radi svakoga čovjeka i svima ‘otvorio vrata vječnoga’. Bog ljude “pripušta” reinkarnaciji. Naime, čak i kada ljudi izvršavaju Zakon (dharmu), oni ne izlaze automatski i iz ciklusa reinkarnacije. Oslobođenje od karme postiže se isključivo slijeđenjem jednog od duhovnih putova.
3) Uskrsnuće je trijumf Božjeg praštanja koje je Bog udijelio čovjeku. I zbog toga je uskrsnuće čin ljubavi. Reinkarnacija podrazumijeva čišćenje patnjom kroz više života. Reinkarnacija ostavlja samo privid oprosta dok, zapravo, karmu treba odraditi.
4) Uskrsnuće otkriva dostojanstvo i svetost ljudskog tijela koje je predodređeno za preobrazbu i buduću proslavu, dok reinkarnacija obezvrjeđuje tijelo (“kozmički proces reciklaže”), pripisujući mu negativne učinke karme, koje mora ispaštati u nekom od narednih života.
Zaključujem autorovom tvrdnjom kako navedeni teološki faktori ne samo sučeljuju reinkarnaciju i uzkrsnuće, nego na daleko uzvišeniji način od reinkarnacije izražavaju Božju ljubav prema čovjeku!
Još kolumni istog autora:
NEMOkatastrofa i DEMOkatastrofa: Ne nedostaje psića i mačaka – nedostaje djece!
