Hrvatski se čovjek, bez obzira na stupanj pobožnosti ili marljivosti, raduje svakom prazniku i svetkovini odnosno crkvenom i državnom blagdanu, tj. neradnom danu. U takvom “radnom oduševljenju” nad prazničnim razpoloženjem posebno mjesto ima ‘prvomajski’ katolički spomendan Sv. Josipa Radnika.
Taj “crkveni praznik” tek je 1955. godine u crkvenu godinu uveo papa Pio XII. kako bi se posvijestila važnost rada i stvaralaštva u životu čovjeka, a ne samo njegova “mukotrpna” dimenzija, kao kazna za grijeh, kako je iztaknuto na početku Biblije.
Zato je Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvrjemenom svijetu, Gaudim et spes (Radost i nada), u br. 33-34 lijepo progovorio o vrijednosti ljudske djelatnosti, naglasivši među ostalim kako vjernici “s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo, da služe dobrobiti svoje braće i da osobnim radom doprinose povijestnom ostvarenju Božje zamisli”.
Odnos pak našega katoličkog puka općenito prema Sv. Josipu podpuno je druga tema. Naime, sve do najnovijeg vrjemena Sv. Josip je – unatoč činjenici što je proglašen ZAŠTITNIKOM Hrvatskoga naroda – pod vidom štovanja i pučke pobožnosti bio doslovce zanemaren, doživljavan gotovo kao “propuh” (ili “promaja”, kako se negdje kaže – pa otud “igra” s njegovim nadimkom u naslovu!). Razmislimo malo upravo o tome, to više što je štovanje nekih svetaca visoko i duboko razvijeno.
U veljači smo proslavili Stepinčevo – spomendan najvećega miljenika hrvatskoga (katoličkog) puka, a u ožujku je upravo za nas Hrvate drugi nadasve veliki blagdan – Sv. Josip. Netko će pomisliti da je riječ o zabuni, jer Sv. Josip je globalni zaštitnik očeva, obitelji i cijele Crkve.
To je točno, ali gotovo dvjesta godina prije nego je papa Pio IX. proglasio Sv. Josipa Zaštitnikom sveopće Crkve (1870.), Hrvatski sabor je 10. lipnja 1687., jednoglasnom odlukom, proglasio Sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva.
U Protokolu tog zasjedanja nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”
Nažalost, svijest o tome da je Sv. Josip zaštitnik Hrvatske nije osobito zaživjela u narodu čak ni tijekom više od dva i pol stoljeća poslije toga. Zato je nadbiskup Alojzije Stepinac u pismu 1940. godine podsjetio na važnost te odluke Hrvatskoga sabora ter blagdan Sv. Josipa uzdignuo na zapovjedni blagdan za sve biskupije tadašnje Kraljevine.
Na toga “našeg” Svetca ponovno su podsjetili hrvatski biskupi 1972. na zasjedanju u Splitu, naglasivši kako je odluka Sabora iz 1687. i dalje na snazi jer Sv. Josip “nije zaštitnik nekog apstraktnog Hrvatskog kraljevstva nego cijeloga hrvatskog naroda”!
Zalaganjem mons. Marijana Radanovića tadašnja je Biskupska konferencija 1987. godine donijela zaključak da crkva Svetog Josipa u Karlovcu-Dubovcu, u kojoj je on bio župnik, postane Nacionalno svetište Sv. Josipa Crkve u Hrvata. Učinjeno je to sa željom da se stoljetno štovanje Sv. Josipa u našem narodu produbi, proširi i učvrsti.
Na tome danas neumorno radi župnik i čuvar svetišta mons. Antun Sente organizirajući ne samo brojne vjerske nego i razne kulturne događaje. Tako je nedavno, u povodu 150. obljetnice početka objavljivanja Glasnika Sv. Josipa, u Svetištu u Karlovcu održan i dvodnevni znanstveni skup “Protector Croatiae”. Među brojnim predavačima naslovna docentica dr. sc. Tanja Baran održala je predavanje o temi “Sv. Josip u hrvatskoj književnosti i tradicijskoj kulturi” itd.
Kad je riječ o vjerskim sadržajima u Nacionalnom svetištu Sv. Josipa, već je u siječnju započeo niz devet srijeda u hodu prema blagdanu toga svetoga zaštitnika našega naroda (19. ožujka). Mons. Sente razvio je široki spektar pobožnosti Sv. Josipu tako da je njegovo svetište u Karlovcu postalo pravi katolički “magnet” za hodočastnike ne samo iz cijele Hrvatske nego i iz ostalih zemalja u okruženju.
Živo se nadam da će se taj razvoj nastaviti i ubrzati ter pridonijeti da se razina pobožnosti i duhovnosti u našemu narodu produbi i nadraste dosadašnju tradiciju.
Naime, pobožan hrvatski puk u svim našim svetištima moli na razne nakane, ali je najčešće na prvomu mjestu – zdravlje! Premda se taj Božji dar moli i za svoje bližnje većina molitelja ga prosi za sebe. Tako se naš tradicionalni ‘pobožni egoizam’ nastavlja i odvija po formuli: “Daj mi, Gospe, zdravlja, a Sveti Ante pârā!”
A gdje je, dakle, molitva za “opće dobro”? U molitvu “za domovinu” vjernici se uključuju uglavnom samo kad se ona zajedno moli u crkvi, a u ostalim prigodama rijetko je kome to na srcu i umu.
Evo konkretno, Sv. Josip je zaštitnik Crkve – ona je danas preko medija blaćena i marginalizirana kao nikada u povijesti. Ali rijetke su molitve Sv. Josipu na tu nakanu – možda se katolici zbog toga “ne uzbuđuju” jer progon Crkve – (osmo) “blaženstvo”, što ga je Isus najavio kao poželjno – baš i nije nešto poželjno!
Sv. Josip je zaštitnik očeva/muževa – oni su danas kao “glava obitelji” nepoželjni, izgubljeni, feminizirani… i tek su se sudionici “muške krunice” odvažili moliti na tu nakanu. Sv. Josip je zaštitnik Hrvatske domovine i naroda – “u ovom strašnom času” demografske katastrofe hrvatskoga naroda ne samo da ta užasna činjenica nije svakodnevno “top tema” svih medija, nego ni među katolicima nije u molitvama! Zar će Sv. Josip biti zaštitnik jednoga mrtvog naroda?
Kao da je uzalud kardinal Franjo Kuharić, u Karlovcu 19.3.1988. povodom obilježavanja 300. obljetnice proglašenja Sv. Josipa zaštitnikom hrvatskoga naroda, sastavio Molitvu Sv. Josipu za Domovinu, u kojoj također stoji:
“Tebi povjeravamo sve obitelji hrvatskoga naroda, da dnevnom molitvom, nedjeljnom Euharistijom i poslušnošću volji Božjoj ispune svoje poslanje ljubavlju, slogom i mirom.”
Od tada, ne samo da se ta molitva nije omasovila, niti su se izpunile njezine nakane, nego smo u posljednja tri i pol desetljeća “napredovali” do ruba demografske smrti. Međutim, unatoč očitom tonjenju “Crotitanika” uopće nije bilo ni društvenog ni crkvenog alarma, osim što je povrjemeno objavljeno upozorenje nekog demografa, a u Crkvi natuknuto u nekoj biskupskoj poruci ili propovijedi!
A onda je, kao grom iz vedra neba, glavni urednik Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije dr. Boris Vulić u siječnju ove “zagrmio” uvodnikom s naslovom “Prazne crkve i kolijevke”, u kojem je (konačno netko u našoj Crkvi!) iztaknuo “sablažnjivu” misao: “Zašto se ne zapitati – nisu li demografske neprilike zapravo izraz Božje srdžbe?”
Potom je u istom mediju đakovački profesor teologije dr. Stanislav Šota objavio prilog s naslovom “Puno pljeve malo žita”. U njemu je stepinčevskom otvorenošću i jasnoćom dijagnosticirao da je “nedostatak evangelizacijskog žara i zanosa pastira” Đakovačko-osječke nadbiskupije (što se dakako odnosi i na nadpastire, premda su izričito ‘prozvani’ župnici i svećenici!) “u zadnje vrijeme stvorio “evangelizacijsku i katehetsku dolinu smrti i pustoš (usp. Ps 23,4)”.
Umjesto zaključka, kad sam već spomenuo Stepinca, neka nam svima njegove riječi posluže i kao izpit savjesti o odgovornosti za ubrzano izumiranje naroda, i kao putokaz za izlaz iz provalije. A to nije moguće bez pokore.
Evo, dakle, kako se Stepinac odnosio prema toj temi. U svibanjskim propovijedima o Marijinim ukazanjima u Lurdu Stepinac je POKORI posvetio čak tri propovijedi u nizu. U svima je u naslovu iztaknuo Gospine riječi: “Pokora, pokora, pokora!”, koje je izgovorila Bernardici u prigodi osmoga ukazanja (24.2.1858.).
Samu riječ POKORA naveo je ukupno 140 puta. Upravo to pokazuje koliko je naš sveti Blaženik upravo POKORU smatrao važnom i potrebnom u kršćanskom životu. Zato i jest na koncu treće propovijedi izrekao znamenitu i (također za ovo naše vrijeme, 66 godine poslije!) znakovitu rečenicu:
“Pokora – to je u ovome času i najveći patriotizam!” A upravo to potvrđuje i pokornički život Svetoga Josipa – našega nacionalnog patrona!
Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol
DIJALOG (za Uzkrs!) – bez straha budite svjedoci istine i nositelji života!