Odluka predsjednika Zorana Milanovića da zabrani sudjelovanje Hrvatske vojske na vojnoj paradi u Parizu izazvala je oštre političke reakcije i otvorila niz pitanja o vanjskopolitičkim prioritetima države.
Dok dio javnosti potez vidi kao nepotrebno zaoštravanje odnosa s Francuskom, drugi ga tumače kao legitimnu poruku nezadovoljstva. U pozadini se, međutim, nazire složenija priča o vojnoj suradnji, strateškim partnerstvima i dvostrukim standardima. Upravo ti elementi daju ovoj odluci puno širi kontekst od same protokolarne geste.
Milanovićeva odluka i francuski kontekst
U životu je svašta moguće, pa i ono što se čini nemogućim. Tako se može dogoditi i da se složim s vrhovnikom Zoranom Milanovićem. Ovoga puta to činim bez zadrške, jer u potpunosti podržavam njegovu odluku da zabrani odlazak hrvatskih vojnika na vojnu paradu u Parizu.
Razlozi koje je naveo nisu bez težine: izostanak francuskih predstavnika na zagrebačkom mimohodu, istovremeno sudjelovanje Srbije na pariškom, kao i sve intenzivnija vojna i gospodarska suradnja Pariza i Beograda.

Posebno upada u oči prodaja modernijih Rafalea Srbiji, dok je Hrvatska dobila rabljene primjerke. Time se otvara pitanje dosljednosti strateškog partnerstva i odnosa prema Hrvatskoj. Iako se često naglašava važnost savezništava unutar Europske unije i NATO-a, praksa pokazuje da države prvenstveno vode računa o vlastitim interesima.
Upravo zato Milanovićeva odluka djeluje kao pokušaj postavljanja granica i slanja političke poruke.Ona možda nije diplomatski uglađena, ali jasno artikulira nezadovoljstvo odnosima koji su daleko od ravnopravnih.
Francusko-srpska vojna suradnja
Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje i sve snažnija industrijska suradnja između Francuske i Srbije. Prema pisanju portala Tango Six, potpisan je ugovor između Jugoimporta SDPR-a, Utva avio-industrije i francuskog Dassault Aviationa.

Iako se konkretan posao odnosi na proizvodnju relativno jednostavne komponente za Rafale, važniji je signal koji se time šalje. Takvi projekti često služe kao ulaznica za kompleksnije poslove i dugoročnu suradnju. Još značajniji je navodni ugovor s Vojnotehničkim institutom, kojim bi srpska industrija dobila pristup naprednim softverskim paketima, hardveru i znanju potrebnom za razvoj vojne tehnologije.
Takav transfer znanja može imati dugoročne posljedice na regionalni odnos snaga. Istovremeno, Hrvatska nastavlja kupovati francusku vojnu opremu, uključujući i samovozne haubice CAESAR MkII vrijedne više od 328 milijuna eura. Kritike na račun tih sustava odnose se prije svega na zastarjeli koncept koji zahtijeva veću posadu u odnosu na modernija rješenja na tržištu. Time se otvara pitanje opravdanosti ulaganja i kriterija po kojima su donesene odluke o nabavi.
Političke odluke i strateške dvojbe
Sve više se nameće zaključak da ključne odluke o vojnoj nabavi nisu donesene u Ministarstvu obrane, već na razini Vlade. Upravo je tamo Francuska definirana kao novi strateški partner Hrvatske, bez šire javne rasprave ili ozbiljnije parlamentarne debate. Takav pristup dodatno je problematičan u kontekstu političkih promjena koje očekuju Francusku.

S obzirom na skori odlazak Emmanuela Macrona, zemlja bi mogla skrenuti prema političkim opcijama koje zagovaraju bitno drukčiju Europu. Bilo da prevlada ljevica okupljena oko Mélenchona ili desnica predvođena Bardellom, jasno je da slijede promjene koje mogu utjecati i na međunarodne odnose. Unatoč tome, premijer Plenković nastavlja snažno inzistirati na bliskosti s aktualnom francuskom politikom, što se vidi i iz njegove reakcije na Milanovićevu odluku.
Njegove kritike predsjednika i pritisak na vojni vrh otvaraju pitanje institucionalnih ovlasti i političke odgovornosti. Podsjetnik na neprovedene izmjene Zakona o obrani dodatno naglašava nedosljednost u upravljanju sustavom. U takvim okolnostima, Milanovićeva odluka, koliko god bila kontroverzna, dobiva dodatnu težinu kao refleksija dubljih problema u vođenju obrambene i vanjske politike.
Trump kasni na G7 – slavi 80. rođendan na UFC-u u dvorištu Bijele kuće










