Nikada nisam imao stomaka da gledam informativne emisije u produkciji javnog servisa Crne Gore. U djetinjstvu ranih devedesetih me nisu zanimale (srećom!!), a kasnije sam vrlo lako spoznao količinu amaterizma i zlonamjernosti u tom medijskom djelovanju.
Za razliku od ostatka zemlje, čak i u odvratnim ratnim vremenima kada je TVCG bila ispostava Miloševićeve mašinerije, mi Bokelji smo imali priliku da gledamo RAI Uno.
Pa sam tako uz Antonellu Clerici i njezinu ‘Prova del cuoco’ još prije osnovne škole naučio italijanski, ali i u krnjoj Jugoslaviji nepopularnu latinicu. Vojna lica su podučavala osnovama meteorologije, a TG1 postavljao novinarske standarde na svjetskom nivou.
Nešto stariji ukućani tada su religiozno pratili Bruno Vespu i talk show ‘Porta a porta’, kasnije se prisjećajući kako su neki crnogorski političari u toj emisiji branili beogradski režim kao oko u glavi, osuđujući Italijane što su 1999. dopustili da avioni za bombardovanje SRJ polijeću iz baze Aviano u podnožju Dolomita.
Ostaje fakt da se na italijanskoj državnoj televiziji predmetna kritika mogla čuti. Kao što se može čuti i dan danas kada premijerku Meloni nemilosrdno rešetaju Paolo del Debbio i Vittorio di Trapani.
Onda je ranih godina trećeg milenijuma stigla kablovska televizija, pa sam gađenje spram domaćih medija nadoknadio praćenjem hrvatskih kanala. Tu tradiciju zadržaću do dan danas.
U mladosti sam volio gledati Novu TV. Naravno svjestan šunda i jeftine zabave koju je taj kanal promovisao, barem u informativnom domenu Saša Kopljar, Marija Miholjek radili su sjajan posao.
Pritom tehnološki dobro pokriveni u najmodernijem studiju u regiji, središnja informativna emisija Nove TV bila je dašak zapadne Evrope na našim malim ekranima. Zadnjih godina Novu TV pratim sve manje jer su upali u sveprisutni trend produkcijske banalizacije i estradizacije podredivši programske smjernice isključivo diktatu gledanosti.
Čak i navodna istraživačka emisija ‘Provjereno’ je čisti senzacionalizam na tragu nekadašnjeg autorskog formata ‘Istraga’ Roberta Valdeca.
Novu TV sam zamijenio praćenjem programa HRT. Iako pretežno orijentisan na HRT3 koji još uvijek može ponuditi nešto ‘visoke’ kulture, često se upali i središnja informativna emisija na HRT1 i tu nastane problem. Naime, taj format i uređivačka politika me vrate na sve one razloge zbog kojih sam zamrzio medije u Crnoj Gori.
Nedavno je premijer Andrej Plenković zauzeo ravno 22 i po minuta Dnevnika u intervjuu koji je slobodno mogao i morao da stane u ne više od pet minuta. Ali očigledno nije smio da bude tako kratak.
Ogromna većina informativnih emisija kao udarnu vijest emituje apologije rada hrvatske Vlade, veličajući sve od poreskih politika, finansijskih i monetarnih uspjeha, pa redom do odbrambene i vanjske politike koje bi se postidio i maršal Tito.
Tretman opozicije u istim emisijama je sramotan i sveden na sažaljenje. Opozicioni političari se snimaju često iz visokog rakursa i sa zumovima u momentima izražavanja emocija kako bi se karikirala njihova facijalna ekspresija.
I to se radi vrlo profesionalno!
Premijer u interakciji sa opozicijom predstavljen je kao šef mafije koji se samo igrom nesrećnog slučaja parlamentarne demokratije mora baviti tim marginalcima što žele loše i njemu i Hrvatskoj. Pritom ovi redovi nisu pohvala hrvatske opozicije, quite the opposite, već objektivna procjena nepravednog medijskog tretmana.
Kada bi se uradile ozbiljne medijske analize, bilo bi frapantnih podataka o medijskoj reprezentaciji različitih političkih opcija, pogotovo u domenima trajanja (tzv. time on screen) i tona izvještavanja.
Kad se uzme u obzir da su na čelu tog medija bili velikani poput Mirka Galića, Ivana Šibla i Ive Bojanića, teško je zamisliti kako je HRT postao bezumni izvršilac naloga iz vrha vladajućih struktura.
Međutim, sve je to očekivano.
U doba potpunog nestanka političke ljevice, te posljedničnog ne rasta, već hegemonije ekstremne desnice, prirodno je da ludaci svih boja i zastava figurativno uđu u tenk. Ono malo zdravomislećih osuđeno je da tumarajući žižekovskom pustinjom Realnog pokuša sačuvati mentalno zdravlje.
A to se ne može uraditi gledajući Plenkovića 22 i po minuta u udarnoj informativnoj emisiji. Jer kad 22 i po preraste u 40, onda će preostati samo da se građani zapitaju: a šta nas to razlikuje od onih protiv kojih smo se borili?
Odgovor neće biti nimalo lak.
Do tada, ostanite uz program HTV-a – hvala vam i doviđenja.
