Kampanja za parlamentarne izbore u punom je jeku, kandidati za budućeg premijera uglavnom su poznati i možemo slobodno konstatirati kako nas nakon farbanja jaja, kuhane šunke, mladoga luka i uskrsnog ponedjeljka čeka jedna od najinteresantnijih kampanji od hrvatskog osamostaljenja.
Odgovor na pitanje “Tko će biti pobjednik, tko će biti novi mandatar vlade,” treba potražiti u ponudi pet najjačih stranaka koje su uglavnom okupile oko sebe i još ponešto manjih igrača.
Aktualni premijer najveći je favorit u kladionicama, osobito u projekcijama bookmakera zaposlenih u rejting agencijama i medijima bliskima vladi. Oni nas uvjeravaju kako sa svakom novom hadezeovom aferom rastu šanse Andreju Plenkoviću da uzme svoj treći mandat.
Ali, koliko se god oni trudili, premijeru popularno nazvanom A.P. neće biti nimalo lako.
S trideset smijenjenih ministara, i autoricom izbornog programa HDZ-a Ninom Obuljen Koržinek kao ozbiljnom kandidatkinjom europske tužiteljice Kolvesi za trideset i prvu u nizu, Plenković može jedino zaigrati na više puta potvrđeno pamćenje hrvatskog biračkog tijela kao u zlatne ribice te svoj dokazani talent u stvaranju iluzije sigurnosti i stabilnosti.
A, osim Andreja Plenkovića, pretendenata na čelno mjesto hrvatske politike ima na pretek i za svačiji ukus tu se može naći ponešto.
Prva je sa svojom kandidaturom izašla još prije nekoliko mjeseci Možemo!va uzdanica Sandra Benčić. Oslobođena ideje kako se čelne pozicije osvajaju kvalitetnim programom i uz breme nesnalaženja njenih stranačkih kolega u upravljanju hrvatskom metropolom, Sandra i društvo umjesto programa ponudili su programske smjernice iz kojih čitamo kako je rodna ravnopravnost uz prava LGBTIQ ITD osoba te zelena tranzicija i solidarnost s migrantima i dalje fokus Možemovaca.
Teško je povjerovati da će hrvatski glasači promijeniti svoj prevladavajući svjetonazor i prigrliti novonormalnu WOKE agendu, a jednako je teško zamisliti saborske zastupnike od centra na desno koji bi podigli ruku za njeno ustoličenje na mjesto premijera.
Domovinski pokret nije prihvatio igru nadmetanja kandidata za premijera svjestan da je kadrovski potkapacitiran za najvišu funkciju u vladi, ali je dao naslutiti kako je predsjednik stranke ujedno i jedino logično rješenje za ovu funkciju kad bi se u nekom ludom scenariju za to ukazala potreba.
Dvije su nepoznanice dugo vremena zaokupljale pozornost političkih analitičara kao i šire javnosti: Prva je pitanje može li Peđa Grbin uspješno nositi kampanju najjače oporbene stranke SDP-a, a druga koju će od svojih jakih osobnosti ponuditi Most kao kandidata za premijera.
I onda smo tog burnog 15. ožujka u razmaku od samo nekoliko minuta dobili odgovore na oba ova pitanja.
U Mostu je u jakoj konkurenciji predsjednika stranke Bože Petrova te Marije Selak Raspudić i njenog supruga Nine Raspudića odluka pala na, Nikolu Grmoju, šefa saborskog antikorupcijskog vijeća, osobu koja se možda i najviše istaknula u prokazivanju HDZ-ovih afera, čovjeka koji se zamjerio i Zoranu Pripuzu i Pavi Vujnovcu, ozbiljnim igračima na domaćoj kriminalno-gospodarskoj sceni.
Iako to javnosti nije bilo poznato, a vjerojatno ni njegovim stranačkim kolegama, Grmoja je očito pomno pripremao svoju kandidaturu. Prije par mjeseci gostovao je u Bujici i tamo verbalno devastirao voditelja koji ima ulogu neslužbenog DP-ovog glasnogovornika.
Mada se ovaj dvoboj na desnici očekivao s velikim nestrpljenjem, rezultat je ipak bio očekivan jer Bujanec za razliku od Grmoje koji redovito sudjeluje u oštrim debatama u saboru, na Otvorenom i u sličnim emisijama, uglavnom ugošćuje svoje trenutne istomišljenike. Nakon apsolviranja Bujanca, Grmoja nije mirovao.
Snimio je najavni video svoje kandidature, a za potrebe kampanje čak je i zapjevao rep dionicu u promotivnoj pjesmi koja nosi naziv slogana kampanje “Na tvojoj strani”
I baš na dan kad je Grmoja odlučio objaviti svoju kandidaturu u Hrvatskoj se dogodio pravi politički tsunami. Zoran Milanović je najavio svoj ulazak u kampanju i kandidaturu za novog predsjednika vlade. Stavljajući sebe na listu SDP-a kao nestranačkog kandidata pozivao je sve stranke koje nisu dio HDZ-ove koalicije u vladu nacionalnog spasa.
To je bio pravi game changer u već zahuktaloj pretkampanji. Sa svih naslovnica vrištao je Milanovićev poziv, prenosile su se reakcije na ovaj potez, nagađalo se tko će prihvatiti, a tko odbiti ovu ponudu, što će reći Ustavni sud, a što javnost i slobodno možemo reći kako je Zoran Milanović u potpunosti zasjenio Grmojinu kandidaturu. No tijek događaja ponudio je doista zanimljiv rasplet situacije.
Nakon početnog uragana, Milanović je ipak učinio korak natrag i za sada odustao od ostavke na mjesto predsjednika što je po Ustavnom sudu preduvjet za službenu kandidaturu.
Istraživanja javnog mnijenja pokazala su da je ovaj Milanovićev potez podignuo popularnost SDP-ovoj koaliciji koja je ozbiljno narasla i približila se onoj od HDZ-a dok je istovremeno aktualnom predsjedniku popularnost donekle pala.
Ovo je i razumljivo ako uzmemo u obzir da je tijekom svog mandata na mjestu Predsjednika republike Zoran Milanović nekim svojim suverenističkim politikama pridobio simpatije i dijela desnih birača koje je zasigurno izgubio namjerom da se stavi na SDP-ovu listu.
O Milanovićevoj ponudi izjašnjavali su se redom svi akteri na političkoj sceni. DP je još ranije rekao kako može u postizbornu koaliciju sa svima osim s Pupovčevim SDSS-om, Možemo! I Radničkom frontom, a moguću suradnju s DP-om nije eksplicitno odbacio ni SDP-ov Hajdaš-Dončić odgovarajući na pitanje novinara o mogućnosti te suradnje.
I tako smo došli do pozicije u kojoj s jedne strane imamo aferama opterećen HDZ, a s druge stoji SDP-ova koalicija koja bi nakon izbora mogla pridobiti i centrističku koaliciju Fokusa i Vanđelićeve Republike ako uspiju ući u sabor, kao i DP ako ovi ne budu imali dovoljno ruku da s HDZ-om tvore većinu što je teško očekivati.
Možemo! ne želi u većinu s desničarima, ali postoje naznake da će čak i takvu većinu podržati ako baš bude neophodno.
I sad dolazimo do ključnog pitanja koje je svojevrsni déjà vu iz 2015. godine.
Koga će u takvoj situaciji podržati Most?
Most ima hipoteku dvostrukog dovođenja HDZ-a na vlast i u stranci znaju da bi treća sreća bila ključ u bravu za daljnju egzistenciju stranke. Nakon niza od Mosta prokazanih HDZ-ovih afera te ukazivanja na neprincipijelnost i ideološku manipulaciju HDZ-ovaca doista bi to bio svojevrsni politički harakiri.
No podržavanje lijeve većine ne bi imalo bitno drugačiji učinak. Mostovi simpatizeri svoje političke preferencije baziraju na poštenju stranačkih čelnika kao i na čvrstoj konzervativnoj ideološkoj određenosti.
Naime, nakon početnog ideološkog balansiranja Mosta između svojih ideološki neusklađenih nezavisnih lista te promjenom statuta, uvođenjem stranačke strukture i donošenjem deklaracije Most je čvrsto ideološki pozicioniran kao obiteljska i konzervativna stranka.
U toj svojevrsnoj lose-lose situaciji, Mostov ideolog Nino Raspudić ponudio je zanimljivo rješenje.
Odbacio je mogućnost uspostave političke koalicije i s jednom i drugom stranom, ali i naznačio kako dijeli predsjednikovu zabrinutost zbog zarobljavanja institucija od strane HDZ-a te istaknuo da je, ako je doista interes Milanovićeve i ostalih nehadezeovih koalicija borba s korupcijom, upravo Nikola Grmoja idealna osoba za tu funkciju.
Nametnuo je Raspudić Grmoju na mjestu premijera kao uvjet za postizbornu suradnju u nekakvoj tehničkoj vladi kojoj bi glavni cilj bio raspetljavanje političko mafijaških veza aktualne vlasti.
Kad promatramo žar s kojim se Zoran Milanović verbalno obračunava s novoustoličenim državnim odvjetnikom Turudićem kao uostalom i s cijelim HDZ-om nije nemoguće zamisliti da bi umjesto da ide na nove izbore radije pristao na hrvatskog Eliot Nessa na poziciji novog šefa vlade.
A dvjesto tisuća pregleda Grmojine predizborne pjesme potvrđuje da je nakon početnog potapanja njegova kampanja itekako zagolicala hrvatsku političku javnost.
Budi ono što jesi ili hobotnica koja guši i ucjenjuje Hrvatsku
Samo je jedan mogući razlog zbog kojeg Plenković žrtvuje vlastiti rejting da bi promovirao Turudića
