Očajna vremena traže očajne mjere. Tako bismo na temelju onoga što ovih dana govori mogli shvatiti odluku predsjednika Republike Zorana Milanovića da se, kao predvodnik cjelokupne oporbe, uključi u kampanju za parlamentarne izbore.
Politički je doista legitimno, pa i s pozicije predsjednika, udarati svim oružjem po označenoj „korumpiranoj” vlasti. Isto tako, umjesto obrazlaganja jasnog izbornog programa legitimne su i političke bravure pokušaja okupljanja nespojivog da bi se postigao željeni cilj, pa istovremeno pozivom biračima da glasaju bilo za koga samo ne za HDZ davati krila i ljevici i centru i Ljubi Česiću Rojsu s Domovinskim pokretom.
Svakako su legitimni i scenariji da se unaprijed zna kako će Ustavni sud reagirati na najavu predsjednika da će ući u izbornu kampanju, ali se svjesno – bez da se planira prekršiti ono što kaže Ustavni sud – dižu tenzije i rječnikom Ćire Blaževića, galvaniziraju birači protiv HDZ-a.
Sve je to dio političke igre koji je u demokraciji dopušten, pod jednim uvjetom: da ne dovodite u pitanje pravila igre i institucije. Tu je već Zoran Milanović na skliskom terenu.
Od kada je postao predsjednik ne jednom je svojim verbalnim eskapadama, nedostojnima visokog državnog funkcionara, znao poništiti i ono dobro i konstruktivno za što se zalagao. Valjda uvjeren da mu mjesto predsjednika dopušta da (politički) nekažnjeno izgovori što god ga je volja, ne bira riječi protiv svojih „protivnika” (koje prema hrvatskom Ustavu predsjednik kao faktor stabilnosti političkog uređenja ne bi trebao imati).
Istina, u politici često padaju teške riječi, ali ako se one upotrebljavaju izvan izborne kampanje ili svojom razornošću dovode u pitanje i ljude i institucije, ostavljaju trag na biračkom tijelu – jačaju agresivnost, nepomirljivost i iracionalnost. Umjesto suparnika koji uz poštovanje onih drugih odmjeravaju snage na izborima, i među političarima i među građanima dobivamo političke protivnike i neprijatelje koji su u permanentnom ratu. I time se razara politička zajednica.
Zoran Milanović ima problema sa shvaćanjem politike. Početkom 2012. godine kao predsjednik Vlade žestoko je branio predloženo zakonsko rješenje prema kojemu bi predstavnici države u trgovačkim društvima u kojima država ima udjel (svejedno većinski ili manjinski) mogli biti i nepravomoćno osuđeni kandidati. Pozivao se na to da je tako, kada su u pitanju članovi upravnih ili nadzornih odbora, regulirano u Zakonu o trgovačkim društvima.
Zalud ga je bilo uvjeravati da se pravo i politika u mnogočemu razlikuju i da je postavljanje ljudi s nepravomoćnom sudskom presudom u upravna tijela trgovačkih društava u ime države, koliko god pravno bio utemeljen zbog presumpcije nevinosti, loš signal građanima. Jer politička sfera ako želi biti vjerodostojna ne bi smjela trpjeti bilo kakvo koketiranje države s kažnjavanim osobama ili onima koje bi mogle biti kažnjene.
Sada Milanović čini nešto slično, ali potencijalno mnogo pogubnije. On ne shvaća da u svom križarskom ratu protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a dovodi u pitanje i pravila igre i institucije. Ne dopuštajući nikome osim sebi i uskom krugu bliskih mu suradnika pravo na „ispravno” tumačenje i Ustava i ustavnih normi, obrušio se na Ustavni sud rječnikom bez premca u ovih tridesetak godina hrvatske demokracije. Šljam, nasilnici, pijanci, sluge, samo su neki od imena s kojima je častio članove tog tijela.
Ustavni sud svakako nije bez mane, mnoge njegove odluke izazvale su i izazivat će prijepore, ali je tako u svakoj zemlji u kojoj djeluje slična institucija. Nikada se nije dogodilo da nekom odlukom takvog tijela u bilo kojoj zemlji svi budu zadovoljni. A koliko god rigao vatru na Ustavni sud, njegovom sastavu je i sam pridonio. Uostalom, niti jedan sudac Ustavnog suda koje, eto, naziva i šljamom, nije izabran bez dogovora najjačih parlamentarnih stranaka HDZ-a i SDP jer je za njihov izbor potrebna dvotrećinska većina odnosno praktički konsenzus.
No, rječnikom na granici govora mržnje i agresijom koju unosi u politički prostor, Milanović kao da želi imitirati Donalda Trumpa. Koja je razlika između Trumpovih posljednjih verbalnih lupinga u kojima tvrdi da neće priznati rezultate budućih izbora ako on ne pobijedi, pozivajući pri tome na pobunu, od Milanovićevih izjava da Ustavni sud može donijeti bilo kakvu odluku ali ga to neće spriječiti da bude u kampanji i kandidat za premijera?
Razmišlja li ikada Milanović o konzekvencama svojih riječi za političku kulturu i doživljaj demokracije kod običnih građana? Ili mu doista ništa nije strano u pokušajima pobjede i ostvarivanja svojih ciljeva ne pitajući se što će biti sutra?
Tako se u SAD-u ponaša Donald Trump, a Milanović je čini se krenuo sličnim putem. Sve češće se pozivajući na svoje čvrste pretke iz Sinjske krajine, pokazuje se kao političar konflikta, a ne suradnje.
Riječima mladih, Trump za siromašne.
Vidjet ćemo što će naposljetku reći hrvatski birači.
