Iako taj narativ još uvelike nije stigao do hrvatskih medija, mediji vodećih europskih velesila naveliko su se raspisali o skorašnjem proširenju ratova na prostor cijele Europe i Zapada. Vidjeli smo tako zabrinuta lica i čuli riječi upozorenja ponajprije o činovnika europske unije i njihovih nacionalnih izdanaka ili satelita.
Masovno, očito koordinirano naslikavanje globalističkih elita u vojnim uniformama, popraćeno uobičajenom dozom zastrašivanja ratom, groteskan je igrokaz u kojemu odnarođeni bezlični birokrati lišeni ikakve karizme i osobnosti igraju ulogu velikih vojskovođa i hrabrih ratnika. Simulakrum unutar kojega drveni činovnici kao što su Tusk, Macron, Kallas i von der Leyen poziraju u takvom izdanju komičan je koliko i tragičan.
Prije nego što itko nasjedne na još jedno njihovo plansko stvaranje kolektivne hipnoze, valja se zapitati može li se u ratu vjerovati ljudima koji desetljećima otvorenim granicama restrukturiraju sliku Europe, koji razvodnjavaju i uništavaju instituciju obitelji kao temeljnu jedinicu otpornoga društva, koji našu okolinu iz zdravih homogenih zajednica pretvaraju u bezgranični, posthumanistički laboratorij masovnog tehničkog nadzora i sveobuhvatne birokratske tiranije.
Neka bude što treba biti, no na prodor njihove propagande u naše umove, kao ni do sada, ni pod koju cijenu ne treba pristati.
Riječima CS Lewisa iz njegova pronicljivog eseja “Živjeti u atomskom dobu”, “Ako ćemo svi biti uništeni atomskom bombom, neka nas ta bomba, kada dođe, zatekne kako radimo razumne i ljudske stvari — molimo se, radimo, poučavamo, čitamo, slušamo glazbu, kupamo djecu, igramo tenis, čavrljamo s prijateljima uz kriglu piva i partiju pikada — a ne stisnuti zajedno poput preplašenih ovaca i razmišljajući o bombama.
One mogu slomiti naša tijela (to može učiniti i mikrob), ali ne moraju gospodariti našim umovima.”
Što je cilj naše ovosvjetovne egzistencije?
Ako zaista dolaze vremena kakva najavljuju naši vlastodršci – što je unatoč njihovom zastrašivanju realna procjena, ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što i ti ljudi sami pripomažu da do takvih vremena dođe – tada će naša materijalizmom zavedena civilizacija morati nanovo postaviti pitanje koje su naši preci uvijek imali na umu. Što je cilj naše ovosvjetovne egzistencije?
Čemu ona vodi – životinjskoj želi za samoodržavanjem života pa kakav god on bio, tehnoznanstvenoj težnji ovladavanju nad misterijom ljudskoga stanja kojoj smo posljednjih stoljeća toliko skloni, ili pak spoznaji te upornom služenju i ljubljenju onog dobrog istinitog i lijepog, onog koji nas je postavio u ovaj svijet i kojemu smo se dužni vratiti?
Tehnika koja je posljednjih stoljeća uvelike skretala naš pogled s nebesa iznad nas prema ovome svijetu, koja je naš bitak pretvarala iz misterija s kojim se susrećemo u problem koji rješavamo, dovela nas je, kako to u pravilu i biva, od materijalnog izobilja prema potencijalu za masovno uništenje.
Paradoksalno je i kontraproduktivno u takvome trenutku nadalje polagati svoje nade u daljnju tehnizaciju; u to da će širenje ratova, daljnje uspostavljanje masovnog tehnološkog nadzora, daljnje gušenje slobodne savjesti i misli, razriješiti stanje koje je sama tehnizacija stvorila. Htjeli smo lagodan pasivizirajuć život u kojemu sami određujemo tko i što mi jesmo, a onda smo se čudom počeli čuditi što samodefinicije nekog drugog ne odgovaraju našim samodefinicijama.
Filozofski je jasno da je sustavno rušenje i razvodnjavanje svih granica na Zapadu – kako onih državnih tako i onih ontoloških, u smislu primjerice nepromjenjivih granica muškaraca i žena, muškosti i ženskosti – moralo dovesti do toga da oni blizu poluga moći naprosto kažu “u redu, i ja ću svoje granice i svoj utjecaj proširivati onkraj onoga što je bio dosadašnji međunarodni konsenzus”.
Na kraju krajeva, sam taj konsenzus, taj takozvani post drugoratni liberalnodemokratski poredak krnja je zgrada lišena čvrstih temelja, uvelike izgrađena na ljudskoj oholosti da se uz pomoć naših političkih zamisli i tehnoloških alata može rekreirati uspješan svijet odsiječen od korijena svoje prošlosti.
Taj svijet sada pokazuje svoje mračno, dugo kuhajuće izobličeno naličje, koje poziva i nas da pristanemo na njegove granice razmišljanja napunjene tribalizmom, moralnom dezorijentacijom, krivo usmjerenom mržnjom i općenitim plutajućim strahom.
U takvome mračnom svijetu, ako ništa drugo, svjetlo Spasitelja zasjat će i onima koji su na njega do sada skretali pogled. Dignimo dakle svoje poglede s ćumeza ovog svijeta, ćumeza kojeg smo proizveli, i pogledajmo prema nebu. Neka našim umovima gospodari samo onaj koji tamo jedini pripada.
Više od istog autora:
Hiperrealnost hadezeovog koruptivnog habitusa
Da bismo osudili ratne zločince ne treba nam eurokratski novogovor
