Radnici i obitelj ispred kapitala – moglo se čuti u komentarima odluke Ustavnog suda kojom su odbijeni oni koji su osporavali Zakon o trgovini koji propisuje rad nedjeljom. Kada se pročita odluka Ustavnog suda o (ne)radnoj nedjelji čovjeku dođe da pusti suzu radosnicu koliko su, eto, ovi suci prigrlili socijalnu komponentu hrvatske države, pretvarajući je u svjetskog prvaka u zaštiti prava radnika i obiteljskog života, usput pokazujući srednji prst (trgovačkim) kapitalistima.
Sve je to, međutim, demagogija, a Ustavni sud se još jednom osramotio.
Puno je rupa u ovoj odluci, ali je i puno tinte, ispostavilo se uzalud, do sada proliveno u raspravama o (ne)radnoj nedjelji, pa treba u najkraćim crtama sumirati ovo očitovanje sumraka moderne hrvatske države.
Izgubljeno je puno vremena u uvjeravanju i zakonodavca i onih koji mu drže leđa, a kao jedan od tih se kao što smo vidjeli razotkrio i Ustavni sud, da se određivanjem tko smije i koliko raditi nedjeljom a tko to ne može, prije svega krši pravo na rad. Trgovcima i obrtima za prodaju suvenira i cvijeća se rad primjerice zabranjuje odnosno limitira, ali kladionice, kafići, muzeji i frizeri mogu raditi kad ih je i koliko volja. Obrtnici su očajni jer su im oduzeti silni radni dani, a u suvenirnicama i cvjećarnicama rade najčešće vlasnici a ne „najamna radna snaga kojoj ne dozvoljavaju da se odmara nedjeljom”. Koga oni „eksploatiraju”?
Nisu u ravnopravnom položaju ni veliki i mali trgovci. Mali će proći isto kao i obrtnici. Bit će uskraćeni za nedjeljni prihod a ionako su ugroženi od velikih. No, ne vrijedi više ponavljati.
Jednostavno, nisu svi jednaki, neke se voljom države učinilo jednakijima. Umjesto da se, kao u svakoj normalnoj zemlji liberalne demokracije koja poštuje tržište pusti da trgovci i obrtnici sami, osluškujući interes kupaca, odlučuju hoće li nedjeljom raditi ili neće.
U ovoj se „nedjeljnoj” priči nisu proslavili ni sindikati, proglašavajući i sam Zakon i odluku Ustavnog suda pobjedom rada na uštrb kapitala, zaboravljajući da nema ni rada bez kapitala. Sindikati su posebno licemjerni zato što su u ovom slučaju išli linijom manjeg otpora. Tobožnji problem neadekvatnog plaćanja nedjeljnog rada u trgovini, od čega je sve počelo, uz pomoć države riješili su ako ne ukidanjem a ono sakaćenjem rada nedjeljom umjesto pravom sindikalnom akcijom. Kakvom?
Pritiskanjem države i loših poslodavaca, inspekcijama i drugim mehanizmima, da se rad nedjeljom plati kako treba a ne da se ljudima ne da raditi. No za takvo nešto treba ustati iz stolice, ići među članstvo i svakodnevno korteširati u institucije, što je očito prenaporno za sindikalne vođe.
Čast opozicijskih stranaka obranio je jedino Fokus, uostalom i jedan od osporavatelja spornog Zakona. Druge su se stranke valjda bojale da će izgubiti glasove onih fiktivnih 70 posto građana koji su tobože protiv rada nedjeljom. Osim Fokusa nitko nije mislio na glasove onih birača koji nemaju ništa protiv toga da se radi nedjeljom. Jer, u tome je zapravo poanta.
Ne moram ni raditi ni kupovati nedjeljom, ali zašto bih to zabranjivao drugima. Kao da ne mogu cijeli taj „Božji dan za odmor” biti s obitelji, ostati doma, otići u crkvu ili na izlet, ako na pet minuta skočim u najbliži dućan.
I tako dolazimo do licemjernog tumačenja Ustavnog suda prema kojemu je tradicionalni običaj da se „svetkuje” nedjelja i tako, ovim Zakonom, postiže „ravnoteža između privatnog i poslovnog života građana”. Ako je, međutim, Hrvatska sekularna država, kako to piše u Ustavu, zašto prevladava samo tradicija kršćana a ne, primjerice muslimana i Židova, da o ateistima i agnosticima ne govorimo – ma koliko ih malo bilo, jer demokracija po defaultu treba uvažavati sve glasove a ne samo većinske. Kako primjerice trgovci muslimani svetkuju petak, a Židovi subotu, i nedjelja u njihovoj tradiciji ne znači ništa, propisivanjem neradne nedjelje zapravo ih se dovodi u neravnopravan položaj s kršćanima.
Možemo ići u krug dokazujući apsurdnost jednog Zakona i još veću apsurdnost njegove obrane od strane Ustavnog suda.
Čini se da u Ustavnom sudu nema većine sudaca koji imaju kapacitet da to mogu shvatiti, ili je pak posrijedi ono drugo – igranje za jednu momčad u političkoj utakmici. Dakle, ili su (pravno i civilizacijski) ograničeni ili su pokvareni – izaberite sami.
