Živimo u doba velikih globalnih tenzija i tvrdnje kako je svijet pred sveopćim kolapsom višu nisu samo eskapade dežurnih katastrofičara koji ciljano generiraju bombastične medijske objave. Pandemija i strah od novih zaraznih bolesti, rat u Ukrajini, rat na Bliskom istoku, tenzije na Korejskom poluotoku, tenzije oko Tajvana, klimatske promjene i pad standarda samo su neke od tema koje kod prosječnog čitatelja izazivaju anksioznost i depresiju.
Krizna žarišta u svijetu niču kao gljive poslije kiše i dojam je da se svijet doista nalazi u procesu strmoglavljenja u kaos kojem se ne nazire kraj.
A kako se naša zapadna civilizacija nosi s izazovima vremena? Napredni zapadni svijet kao da je odlučio sam sebe dokinuti nerazumnim političkim odlukama . Vrijeme gospodarskog rasta i zalaganja za građanske slobode i ljudska prava zamijenilo je vrijeme strepnje, rastuće inflacije, ratnih prijetnji, zatiranja građanskih sloboda i ljudskih prava te kulturoloških i civilizacijskih sukoba.
Socrealistička praksa aplaudiranja medicinskom osoblju s balkona i prozora u lockdownu, izbacivanje ruskih mačaka s natjecanja nakon početka rata u Ukrajini, maratonski pljesak Zelenskom u Europarlamentu i parlamentima zapadnih zemalja kojih se ni Kim Jong Un ne bi posramio neki su od najistaknutijih primjera koji nam potvrđuju da razum i racionalno ponašanje više ne stanuju tu i da se sa zapadnom civilizacijom događa nešto vrlo ozbiljno i vrlo mračno.
Kako smo od najnaprednijeg društva postali tragikomičan naraštaj koji gleda, a ne vidi, sluša, a ne čuje? Koji su pravi razlozi propadanja zapadne civilizacije?
Smanjenje broja stanovnika kao posljedica dekadencije i navodne brige za očuvanje resursa i utjecaja na klimatske promjene
Korijene ovog procesa zasigurno treba potražiti u dekadenciji koja najčešće neku civilizaciju zahvaća na njenom vrhuncu i označava početak njenog kraja.
Zapad je sam sebi pucao u noge. Sve je počelo napuštanjem obiteljskih vrijednosti kako je to u svojoj knjizi Propast zapada još prije stotinjak godina pisao njemački filozof, povijesničar i politički mislioc Oswald Spengler, a nastavilo se je seksualnom revolucijom u 60-ima da bi kulminiralo woke ideologijom u moderno vrijeme. Želja za uživanjem bez odgovornosti dovela je cjelokupni zapad uključujući i Rusiju i Japan u proces smanjivanja nataliteta i lagano odumiranje. Za razliku od “najnaprednije” zapadne civilizacije u Africi i arapskom svijetu djeca su najveće blago, tamo je prestižno imati “čopor” djece.
Pridržavanje urođenih vrijednosti, u što svakako spadaju želja i briga za potomstvo, na srednje i duge staze nužno će dovesti i do osnaživanja cjelokupnih društava koje ih prakticiraju i to usprkos činjenici što dostupni znanstveni radovi izbjegavaju potvrditi ovu činjenicu, a njihovi se autori trude u prvi plan staviti kratkoročne benefite koje imaju ekonomije zemalja sa smanjenim natalitetom u vidu smanjenja troškova za školstvo, zdravstvenu zaštitu i ostale troškove podizanja djece.
Često čujemo isprike naših roditelja kako nemaju dovoljno sredstava za podizanje više djece i kako je nizak standard razlogom zbog kojeg se ne odlučuju povećati svoje potomstvo. Da je to istina, onda ne bi upravo Afrika bila predvodnik u rastu broja stanovnika već bi to bile SAD, Njemačka ili Japan. Prije bi ti razlozi mogli biti sebičnost, bijeg od odgovornosti i želja za lagodnim životom u dokolici.
Na ovaj sebični konformizam idealno se je nadovezalo dijabolično zauzimanje određenih globalističkih struja za smanjenjem broja stanovnika na svijetu, navodno zbog emisije Co2 i njegovog utjecaja na klimatske promjene. Marketinške akcije koje dolaze iz takvih krugova snažno se zalažu za kontracepciju, pobačaj i seksualne navike koje nemaju izgleda za reprodukciju.
Arapsko proljeće i migrantska kriza
U zemljama s velikim natalitetom građanske i političke slobode uglavnom nisu u skladu sa zapadnim standardima i stoga je Zapad koristeći svoju diplomatsku, obavještajnu i vojnu infrastrukturu odlučio uvesti demokraciju u one dijelove svijeta u kojima, i to moramo istaknuti, prije svega ima i konkretnog geostrateškog interesa.
Zapad je pokrenuo demokratizaciju islamskog svijeta najprije ratovima u Iraku i Afganistanu, a onda se je dogodilo arapsko proljeće, politički lideri na Arapskom poluotoku padali su poput lišća u listopadu, ali umjesto demokratskih procesa na sjeveru Afrike Zapad je dobio veliku seobu naroda.
Nemoćan pred zapadnom vojnom moći, islamski svijet je odabrao drugačiju borbenu taktiku. Koristeći ukorijenjeni kršćanski sentiment solidarnosti kod europskih naroda islamski je svijet odlučio doći na vrata onih koji su ga kroz povijest iskorištavali, crpili njihove resurse i poticali njihove međusobne obračune. Velika Britanija, Francuska, Belgija i ostale kolonijalne sile sada plaćaju danak kozmičkoj pravednosti.
Rijeke migranata, koje prema Frontexovom izvještaju sačinjava čak 92% muškaraca i to mahom u dvadesetim i tridesetim godinama, krenuli su u osvajanje zapada. To ne čine oružjem nego svojom brojnošću i natalitetom što će ga u dogledno vrijeme dovesti u situaciju da demokratskom putem preuzmu vlast. Pri tom u nove sredine donose svoju kulturu i vjeru, a neki od njih i potpuno neprihvatljive običaje.
Propusna migrantska politika, koja je diktirana iz Bruxellesa, nepovratno mijenja strukturu stanovništva i način života u zapadnim zemljama, narušava običaje, tradiciju i navike europskih naroda, dok su se kaosom u migrantima matičnim zemljama okoristili jedino lovci u mutnom. Kaos iz područja u koje je Zapad izvozio demokraciju sada se širi i na europske gradove.
P(l)andemija i Lockdown
Farmaceutska industrija jedna je od najbeskrupuloznijih područja ljudskih aktivnosti. Milijarde dolara kazni koje su morali isplatiti Pfizer i ostali globalni farmaceutski igrači prilog su ovoj tvrdnji. Još eklatantniji dokaz su stotine milijardi koje su zaradili u pandemiji koronavirusa.
Nakon što nisu uspjeli u prvom pokušaju nametanja pandemije Svinjske gripe farmaceuti su puno obuhvatnije pripremili kampanju za promociju pandemije koronavirusa. Covid politike svojevrsni su sumrak civilizacije iz kojih je postalo sasvim jasno da ljudska prava, građanske slobode i zdrav razum nemaju nikakve šanse pored gladi za profitom i korumpiranosti zapadnih političkih elita koji su producirajući strah od zaraze slomili demokratske težnje vlastitih naroda.
Nitko normalan ne može tvrditi da je Covid 19 izmišljotina, ali potpuno je jasno da je cjelokupna operacija imala svoj plan. Naime, sve je započelo promjenom definicija odnosno naizgled sitnim izmjenama u definicijama ključnih pojmova kao što su pandemija i cijepljenje.
Najprije je promijenjena definicija pandemije gripe. Tako je na službenim stranicama WHO (Svjetske zdravstvene organizacije) od 2003. godine stajalo „Pandemija gripe nastaje kada se pojavi novi virus gripe protiv kojeg ljudska populacija nema imunitet, što rezultira nekoliko istodobnih epidemija diljem svijeta s ogromnim brojem smrti i bolesti .” no samo mjesec dana prije nego što je proglašena pandemija H1N1 2009. , web stranica je promijenjena i izraz “ogromni broj smrti i bolesti” je uklonjen, a revidirana definicija je glasila: “Pandemija gripe može se pojaviti kada se pojavi novi virus influence protiv kojeg ljudska populacija nema imunitet.”
Definicija cijepljenja promijenjena je uz opravdanje kako je prijašnja definicija cijepljenja stvarala dojam kako je cijepljenje 100 % učinkovito i stvara imunitet, a nova definicija umjesto imuniteta spominje imunološku reakciju koja nužno ne mora biti i učinkovita.
Kako visoka smrtnost više nije bila jedan od uvjeta za proglašavanjem pandemije, zarazna bolest Covid 19 sa službenom smrtnosti od 0,05 posto mogla je biti proglašena pandemijom. Nakon što je promijenjena definicija cijepljenja moglo se je pustiti na tržište pripravak i koji po novoj definiciji više nužno ne stvara imunitet nego samo potiče imunološki odgovor.
Oslobođeni odgovornosti za rezultate cijepljena kroz tajne lihvarske ugovore s državama i novu definiciju pojma cijepljenje, farmaceuti su mogli krenuti u globalnu ofenzivu. Svi se još sjećamo prizora koji su početkom pandemije dolazili iz Kine i ljude koji su po cesti padali mrtvi, čistača koji peru ulice u zaštitnim odijelima, polja mrtvačkih sanduka iz Bergama. Ta rijetko viđena uigranost medija, političara i plaćenih dežurnih strašitelja isproducirala je paniku koja je ostavila trajne posljedice na psihičko zdravlje stanovništva.
Ipak, najnevjerojatnije scene tijekom pandemije bile su one medicinskog osoblja koje je kao u nekoj farsičnoj tragikomediji apsurda, plesom uveseljavalo umiruće covid pacijente, a bolnički sustavi koji su bili preopterećeni i pred pucanjem mogli su trpjeti trošenje dragocjenog vremena na uvježbavanje koreografija i snimanje videa koje su potom dijelili na društvenim mrežama.
U takvom je okružju Lockdown lako bilo izgurati. A upravo je lockdown načeo gospodarstva zemalja europske unije. Građane se je tjeralo da ostanu u kućama i za to su bili plaćeni kao preteča nekog budućeg univerzalnog dohotka koji će građanima biti isplaćivan kao naknada za poslušnost vladinim odredbama.
Čačkanje “ruske mečke”
Pandemija koronavirusa nije silazila s naslovnica, u udarnim vijestima svakih sat vremena saznavali smo koliko je novozaraženih, koliko je umrlih, koliko cijepljenih, maltretirali su nas razni kvazistručnjaci savjetima, a stožer svojim mjerama, a onda je u jednom danu sve prestalo.
Rusija je napala Ukrajinu i pandemija je završila. Kao rukom odnesena. Prijetnja svjetskim sukobom u potpunosti je zamijenila strah od zaraze i sad iz minute u minutu možemo saznati kakvo je stanje na bojištu kod Bahmuta, koji su ciljevi raketirani, koliko je civila poginulo.
Na sličan način kao i kod pandemije, mediji, političari i stručnjaci signaliziraju nam koje su vrijednosti ispravne, kako moramo razmišljati, a bilo kakvo propitivanje je tretirano na isti način kao i u pandemiji nazadno, krivo, loše.
Potpuno je jasno da je Rusija napala Ukrajinu i da je gotovo nemoguće naći opravdanje i podržavati rusku agresiju na Ukrajinu, na jednak način kako je nemoguće naći opravdanje i podržavati vojni intervencionizam Zapada. Ovo što sad radi Rusija u Ukrajini desetljećima rade i Zapad i Rusija po cijelom svijetu. Koreja, Vijetnam, Irak, Afganistan, Panama, Gruzija, sve su to zemlje čiji su stanovnici na svojoj koži osjetili kako reagiraju SAD ili Rusija kad politička vodstva tih zemalja rade suprotno od geopolitičkih interesa ovih svjetskih velesila.
NATO, vojni savez kojem i Hrvatska pripada, želi se širiti na istok, a Ukrajina je u ruskom dvorištu i Rusija je odlučila da će njenim stanovnicima oduzeti pravo da sami odlučuju o vojnim savezima u kojima će participirati. Vodeći se univerzalnim vrijednostima potpuno je neprihvatljivo i nepravedno na taj način se uplitati u volju drugog naroda odnosno međunarodno priznate i neovisne države, ali budimo objektivni i promislimo što bi SAD učinile da se Meksiko ili Kanada odluče na vojnu suradnju s Rusijom ili Kinom. Vrlo vjerojatno isto što i Rusija u Ukrajini.
I u takvoj jednoj geopolitičkoj partiji šaha, Europska unija je odlučila uvesti sankcije Rusiji. Epilog je poznat, Rusiju nisu ni okrznule, a europski političari se nadaju da će krajem ove ili početkom iduće godine i rusko gospodarstvo početi posustajati. pod njihovim pritiskom. S druge strane, problemi s nabavom i cijenom energenata koje su sankcije prouzročile bacile su na koljena gospodarstva Europske unije. Njemačka kao lokomotiva europskog gospodarstva sve teže funkcionira, posljedice su sve teže, a najgore se tek očekuje.
Nato šalje 90 tisuća vojnika na vojnu vježbu u Europu gdje će vježbati različite scenarije za slučaj ruskog napada, a vojni dužnosnici u Švedskoj, Finskoj i Njemačkoj upozoravaju Europljane da se pripreme za rat.
Naravno da se nikada ne smije podržavati bilo čija agresija na neovisnu državu, ali nije li Zapad imao i neke druge metode za dijalog s Rusijom, jesu li to baš morale biti suicidne sankcije i puhanje u ratne trube? Jesmo li baš morali doći u predvorje rata?
Kako se u tom kolopletu kaotičnih zbivanja treba postaviti Hrvatska?
Hrvatska je država koja ni brojem stanovnika ni gospodarskom moći ne može biti faktor koji će mijenjati globalne tokove, ali zato može i mora i te kako promišljati što je za nju najbolje.
Ukrajini odnosno Ukrajincima treba pružiti svaku humanitarnu pomoć, ali ulaziti u rat zbog nečijih geopolitičkih interesa ne smijemo više nikada.
Demografsku obnovu možemo poticati i bez pomoći drugih zapadnih zemalja, useljeničku politiku treba prilagoditi našoj realnosti, ograničiti broj useljenika, a poticati povratak hrvatskih iseljenika. Sami možemo reorganizirati poljoprivrednu proizvodnju i dovesti je do razine samodostatnosti, a energetsku neovisnost bazirati na vodotokovima i nuklearnoj energiji uz iskorištavanje obnovljivih izvora energije kojih u vidu sunca i vjetra doista imamo u izobilju.
Vlastiti suverenitet ne smijemo prepustiti ni WHO-u ni bilo kojoj drugoj sličnoj organizaciji, članstvo u UN i EU ne znači da slijepo moramo slijediti svaku uredbu i naputak ma koliko nerazumni oni bili. Po pitanju mjera protiv pandemije to je pokazala Švedska, a po pitanju emigranata Mađarska.
Hrvatska pripada zapadnoj civilizaciji i zapadnom načinu života, i to načinu života kakav je nekad bio i koji se neće vratiti prije nego razvojni ciklus Zapada ne prođe ovu etapu dekadencije, kaosa i bolnog prizemljenja i onda se opet vrati prosperitetu, tradicionalnim vrijednostima i svojim duhovnim temeljima. Hrvatska tu ima što za reći, može biti smjerokaz, može pokazati na vlastitom primjeru ma koliko to u ovom trenutku izgledalo nevjerojatno.
