U subotu 29. kolovoza 2026. održan je meč za titulu profesionalnog prvaka svijeta u teškoj kategoriji u IBF verziji. Meč je održan sukladno svim pravilima profesionalnog boksa uz obavezno sudjelovanje suca u ringu, liječničke službe, kao i uz prisustvo trenera u kutu ringa koji u svakom trenutku mogu prekinuti meč ako procijene da je njihov boksač u situaciji da se ne može više ravnopravno boriti sa suparnikom.
Za naslov su se borili Moses Itauma i Filip Hrgović. U prvih sedam rundi mladi je Itauma bio bolji, zadavao više udaraca i prema bodovanju sudaca izvan ringa imao značajnu prednost.
U osmoj rundi hrvatski boksač Hrgović preuzeo je inicijativu i suprotno očekivanjima svih prisutnih u dvorani, a i onih uz male ekrane, uspio zadati seriju udaraca Itaumi nakon čega je Itaumin trener odlučio prekinuti meč bacanjem ručnika u ring, što je znak da je meč predan i da je Hrgović osvojio naslov svjetskog prvaka.
Nakon meča Hrgović je rekao da ni sam ne zna odakle mu snaga, nakon što je gubio rundu za rundom, te da ona nije došla od njega, nego od Duha Svetoga i Isusa Krista, kojemu je zahvalio za svoj uspjeh.
Isto tako, bio je pun hvale za svog protivnika za kojega je rekao da predstavlja budućnost svjetskog boksa, ali da sadašnjost ipak pripada njemu.
Nakon meča pojavila su se kritike da boks nema nikakve veze s vjerom i sa Isusom, da Bog ne može podržavati da se dvojica šakama nadmeću i da boksači nemaju razloga zahvaljivati Bogu jer On ne podržava ovaj sport. Takav jedan tekst s naslovom ‘Hvala ti, Isuse, što sam prebio čovjeka’ prenio je i katolički portal Bitno.
Ponajprije valja napomenuti da rečenica iz naslova nipošto nije Hrgovićeva. Ovdje se radi o autorovom ili uredničkom doživljaju činjenice da jedan boksač zahvaljuje Bogu na svom uspjehu.
Tim tekstom nastavila se potencirati teza prema kojoj sportaši ne bi trebali zahvaljivati Bogu za svoje uspjehe. Pritom se može primijetiti da se na ovom i drugim medijima u Hrvatskoj takva kritička razmišljanja osobito pojavljuju kada zahvaljivanje Bogu dolazi od hrvatskih sportaša ili trenera. Zlatko Dalić, najuspješniji hrvatski nogometni trener, pritom je više puta bio predmet takvih kritika.
U spomenutom se tekstu problematizira Hrgovićeva izjava:
„Nešto ću vam reći, nisam ovo bio ja, ovo je bio Isus Krist u meni. Duh Sveti. Gubio sam svaku rundu, gubio sam, ne znam otkud mi je stigla energija. To nije bila moja energija, nego energija Duha Svetog. On me spojio s mojim odličnim trenerom, menadžerom, oni su mi promijenili život, nikad nisam bio u boljoj spremi. Imao sam savršeni kamp, hvala Isusu Kristu.“
Isti portal svojedobno je objavio i tekst o Magisterium AI, katoličkoj umjetnoj inteligenciji u kojem se navodi da baza Magisterium AI sadržava više od dvije tisuće crkvenih dokumenata čiji je cilj pomoći onima koje zanimaju provjerene informacije o Crkvi, njenim moralnim i teološkim učenjima”.
Slijedom toga, zatražili smo od Magisterium AI odgovore na sljedeća pitanja: Je li službeni crkveni nauk dozvoljava vjernicima da se bave boksom? Smiju li boksači nakon pobjede zahvaljivati Bogu i smiju li boksači iznositi svjedočanstvo svoje vjere?
Ovo su odgovori koji smo dobili;
Dozvoljava li službeni crkveni nauk vjernicima da se bave boksom?
Da, vjernicima je dopušteno baviti se boksom jer Crkva nema opću zabranu toga sporta. Iako crkveni dokumenti ne govore izravno o boksu, iz njih se može zaključiti da sportsko natjecanje samo po sebi nije moralno nedopušteno kada se odvija prema pravilima, uz međusobno poštovanje, primjerene mjere zaštite zdravlja i brigu za istinsko dobro čovjeka.
Crkva općenito pozitivno vrednuje sport kao sredstvo razvoja tijela i osobe. Pavao VI. govori o sportu kao o tjelesnom, moralnom i društvenom odgoju te u zdravoj sportskoj praksi prepoznaje duboku povezanost s vrijednostima koje promiče Crkva.
U drugom govoru, članovima nacionalnih olimpijskih odbora, Pavao VI. izravno navodi vrijednosti koje sportsko natjecanje treba promicati:
„Sport sam po sebi ima stvarnu odgojnu vrijednost. Razvijanjem tjelesnih sposobnosti pojedinca on pridonosi njegovu moralnom razvoju na različite načine: traženju ljudske ravnoteže, poštovanju partnera, otkrivanju značenja sportskog pravila i poštenom natjecanju.”
Pavao VI. također želi da se u sportskom natjecanju prevlada svaki oblik neprijateljstva koji nije svojstven sportu:
„Na području sportskog natjecanja trebalo bi prevladati svako neprijateljstvo koje je strano naravi sporta, a naprotiv, između suparnika u određenom trenutku trebalo bi se moći roditi prijateljstvo.”
Ta se načela mogu primijeniti i na boks. Boks je natjecanje u kojem postoje suparnici, ali suparnik nije neprijatelj kojega treba mrziti ili poniziti. Meč se odvija prema unaprijed utvrđenim pravilima, pod nadzorom suca i liječničke službe, a trener može zatražiti prekid kada procijeni da bi nastavak ugrozio zdravlje njegova boksača.
Zdravlje je pritom važan dio moralne prosudbe sporta. Pavao VI. govori o potrebi zdravog razvoja tijela i o ulozi sportskog treninga u cjelovitom oblikovanju osobe:
„Zdravi razvoj tijela nužan je za čovjekov sklad.” Sport i trening mogu pridonijeti „potpunom oblikovanju osobe” te često zahtijevaju „samokontrolu, strpljivost, strogu disciplinu, hrabrost, odanost u natjecanju, smirenost pred rezultatom i osjećaj za ekipu.”
U drugoj poruci Pavao VI. pripremu i opremljenost sportaša povezuje s krepošću razboritosti:
„Ne odgovara li stroga obveza dobre pripreme i dobre opremljenosti za natjecanja kreposti razboritosti?”
Prema tome, boks nije sam po sebi nemoralan. Moralno bi bio neprihvatljiv kada bi se pretvorio u izraz mržnje, osvete ili ponižavanja, ili kada bi se zdravlje i dostojanstvo sportaša nerazumno podredili pobjedi, slavi ili zaradi. Dikasterij za laike, obitelj i život upozorava da se u sportu može pojaviti logika „pobijediti pod svaku cijenu”:
„Kriterij kojem se sve drugo podređuje više nije dostojanstvo osobe, nego njezina učinkovitost, a to može uključivati ugrožavanje njezina zdravlja i zdravlja njezinih suigrača. Dostojanstvo i prava osobe nikada se ne smiju proizvoljno podrediti drugim interesima.”
To znači da zaštita zdravlja nije sporedno pitanje, nego sastavni dio moralnog vrednovanja sporta. U opisanom meču postojali su sudac, liječnički nadzor, treneri i mogućnost prekida meča. Sama činjenica da je trener prekinuo borbu pokazuje da je zaštita boksača sastavni dio sustava profesionalnog boksa. To, naravno, ne znači da je boks bez rizika, nego da se meč odvijao u okviru pravila i mehanizama kojima je cilj ograničiti i nadzirati taj rizik.
Dikasterij za laike, obitelj i život u dokumentu Dati najbolje od sebe: O kršćanskoj perspektivi sporta i ljudske osobe naglašava da Crkva sport promatra u odnosu prema cjelovitoj osobi:
„Crkva osobu shvaća kao jedinstvo tijela, duše i duha te nastoji izbjeći svaki oblik redukcionizma u sportu koji ponižava ljudsko dostojanstvo.”
Isti dokument dodaje:
„Crkva se zanima za sport jer je u središtu njezina zanimanja osoba, cijela osoba, i jer prepoznaje da sportska aktivnost utječe na oblikovanje, odnose i duhovnost osobe.”
Dokument kršćanski odnos prema sportu opisuje kao stav poštovanja i usmjeravanja:
„Kršćanski stav prema sportu […] nije stav odbacivanja ili bijega, nego stav poštovanja i cijenjenja, premda uz ispravljanje i uzdizanje; jednom riječju, to je stav otkupljenja.” Sport je u skladu s kršćanskim shvaćanjem kada se u njemu poštuje „prvenstvo dostojanstva osobe” i kada služi njezinu cjelovitom razvoju.
Prema tome, boks nije sam po sebi protivan katoličkoj vjeri. Njegova se moralna prihvatljivost prosuđuje prema načinu na koji se odvija: prema poštovanju pravila, protivnika, ljudskog dostojanstva i zdravlja te prema tome promiče li disciplinu i ljudski razvoj ili mržnju, ponižavanje i neodgovorno izlaganje ozbiljnoj šteti.
Smiju li boksači nakon pobjede zahvaljivati Bogu i javno svjedočiti svoju vjeru?
Da, boksači smiju nakon pobjede zahvaljivati Bogu i javno svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista. Ivan Pavao II. sportašima kaže:
„Čestitam vam na izvrsnosti vaših sportskih postignuća i izražavam nadu da ćete svoje sposobnosti uvijek smatrati darom koji vam je darovao sam Bog.”
(Ivan Pavao II., „Članovima Talijanskog teniskog saveza”, 15. svibnja 1986.)
Isti Papa sportaše poziva da svoje talente stave u službu mira, ljudskog dostojanstva i istinske slobode:
„Nećete li svoje talente i svoje vodstvo staviti u službu mira, ljudskog dostojanstva i istinske slobode?”
Zatim izrijekom govori o davanju slave Bogu kroz sportska postignuća:
„I tako ćete, da se poslužim još jednom slikom svetoga Pavla, svojim postignućima, uključujući i svoja postignuća na sportskom terenu, dati slavu Bogu Stvoritelju.”
Iz toga slijedi da je zahvaljivanje Isusu za snagu, zdravlje, ustrajnost, mogućnost natjecanja, pomoć trenera i podršku suradnika spojivo s katoličkom vjerom. Takva zahvalnost ne znači da je Bog želio protivnikov poraz ili ozljedu. Ona znači da sportaš svoje sposobnosti, trud, zdravlje, okolnosti i pomoć drugih prepoznaje kao dobra za koja može zahvaliti Bogu.
Hrgovićeve riječi „ovo je bio Isus Krist u meni”, „energija Duha Svetoga” i „hvala Isusu Kristu” mogu se razumjeti kao spontano i slikovito priznanje da mu je Bog dao snagu i pomogao mu u teškom trenutku natjecanja. Takvo je svjedočanstvo teološki prihvatljivo, pod uvjetom da se ne razumije kao tvrdnja da je Bog želio protivnikovu štetu ili da je pobjeda sama po sebi dokaz da je Bog bio protiv Itaume.
Zahvaljivanje Bogu također ne poriče vlastiti trud sportaša. Božja pomoć i ljudski rad nisu suprotni. Sportaš može istodobno priznati Božju pomoć, vlastiti trening, slobodno zalaganje, stručnost trenera, rad menadžera i potporu cijelog tima. Upravo je i sam Hrgović u svojoj izjavi spomenuo trenera i menadžera, čime nije pripisao uspjeh samo sebi niti je zanijekao ljudska sredstva koja su mu pomogla.
Budući da je Hrgović istodobno pohvalio protivnika i zahvalio svojim suradnicima, njegova se izjava, promatrana u cjelini, može ocijeniti kao dopušteno javno svjedočanstvo kršćanske vjere. To je u skladu s riječima Ivana Pavla II. da sportaši, osobito zato što su često u javnosti, imaju odgovornost pružati dobar primjer:
„Vi ste vrlo često u središtu javne pozornosti. Stoga imate odgovornost, osobito prema mladima i djeci koji u vama vide primjer, postaviti visoke standarde sportskog ponašanja i osobne izvrsnosti. Ideali poštene igre, iskrenosti, prijateljstva, suradnje i uzajamnog poštovanja vrlo su važni temelji nove civilizacije mira.”
Najkraće rečeno: katolička vjera ne zabranjuje boksaču da se natječe niti mu zabranjuje da nakon pobjede kaže: „Hvala Isusu Kristu.” Presudno je da pritom ne slavi mržnju, osvetu, ponižavanje ili neodgovorno ugrožavanje zdravlja, nego zahvalnost, poniznost, disciplinu, poštenje i poštovanje drugoga. Sport prema crkvenom nauku treba služiti čovjeku, njegovu cjelovitom razvoju i ljudskom dostojanstvu, a ne pobjedi pod svaku cijenu.
Budući da je Hrgović istodobno pohvalio protivnika i zahvalio svojim suradnicima, njegova se izjava, promatrana u cjelini, može ocijeniti kao dopušteno i autentično javno svjedočanstvo kršćanske vjere.
To je bio odgovor Magisterium AI, a umjesto zaključka za kraj donosimo riječi iz Svetog pisma:
„Ne prihvaćajte svako nadahnuće, nego provjeravajte nadahnuća da vidite jesu li od Boga.” (1 Iv 4,1)
Izvori:
Ivan Pavao II., „Članovima Talijanskog teniskog saveza”, govor, 15. svibnja 1986.
Dikasterij za laike, obitelj i život, Dati najbolje od sebe: O kršćanskoj perspektivi sporta i ljudske osobe, 2018., pogl. 1.1, 3.1, 3.8 i 4.1.
Pavao VI., „Članovima Međunarodnog olimpijskog odbora”, govor, 28. travnja 1966.
Pavao VI., „Sudionicima Kongresa nacionalnih olimpijskih odbora”, govor, 15. svibnja 1975.
Pavao VI., „Poruka povodom otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Grenobleu”, 5. veljače 1968.
Pavao VI., „Poruka povodom XXI. Olimpijskih igara u Montrealu”, 16. srpnja 1976.
Više o ovoj temi:
Svjetska titula je kruna dugog puta na kojem je najvažnije bilo pronaći Boga
Kako je Filip Hrgović pošao putem kultnog Balboe i ušao u legendarne sportske anale
