Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva: Krist više nije Bog

Rimljanima 9, 5 pripada među temeljce kršćanstva, po kojima se ono razdvaja od židovstva i razlikuje od drugih jednobožačkih religija: potvrđuje Kristovo boštvo.[1]

No neki prijevodi, poput onoga Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera, mijenjaju njegovu strukturu, čime prikrivaju tu temeljnu kršćansku istinu. Ovaj tekst razrađuje razloge zašto je ustaljeno čitanje točno, a modernistički prijevodi prijeporni.

Hrvatski prijevodi Poslanice Rimljanima 9, 5 stoljećima ispovijedaju da je Krist Bog. Čine to u najmanje dvadeset i sedam prijevoda od XIV. do XXI. stoljeća.[2]

Nasuprot njima pojaviše se prijevodi istoga retka koji prestaju ispovijedati da je Krist Bog:

„Njihovi su oci, i od njih je Krist po tijelu; Bog koji je iznad svega, neka bude blagoslovljen uvijeke. Amen“ (prepravljeno izdanje Šarićeva prijevoda u nakladi Hrvatskoga biblijskoga društva, 2007.).

„Oni su potomci praotaca i od kojih je po tijelu potekao Krist. Neka je Bog, koji je nad svime, hvaljen u svu vječnost! Amen“ (Biblija Novi svijet /Jehovinih svjedoka/, 2020.).

„njihovi su patrijarsi, a po tijelu od njih potječe i Krist koji je iznad svega. Neka Bog bude zauvijek slavljen! Amen“ (Hrvatsko biblijsko društvo, 2025. i 2026.).

Ta tri prijevoda razgodcima razdvajaju jednu rečenicu u dvije i drugi dio retka Rimljanima 9, 5 ne prevode kao priznavanje Krista Bogom, nego kao neovisni, Bogu upućeni slavoslov (doksologiju, odavanje hvale i slave). Takvo rješenje ima za posljedicu da se u tom retku više ne izražava izravna tvrdnja o Kristovu boštvu.

Pri tom je očito kako je anonimni redaktor Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva samovoljno dodao točku i rastavio jednu složenu misao u dvije neovisne, iz prevoditeljeve:

„Krist…, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek“

u svoju:

„Krist koji je iznad svega. Neka Bog bude zauvijek slavljen!“ (usporedno dostupno ovdje).

Tako je teološki nedopustivo preinačio prijevod fra Ivana Dugandžića.

Osnovu za to nema ni u razgodcima toga retka u deklariranoj podlozi – 28. izdanju Nestle-Alanda.

Isti prevoditelj opisao je teološki i značenjski štetne zahvate nepoznatoga redaktora nad svojim prijevodom Ivanova Evanđelja (1, 2, 3).

Izvornim grčkim rukopisima nedostajali su suvremeni razgodci i velika slova. Zato prevoditelj mora odlučiti gdje rečenica završava ili gdje dolazi stanka.

No ubacivanje točke ovdje dovodi do izostavljanja temeljne istine kršćanske vjere, da Krist jest Bog. Takvo redaktorsko rješenje ima teološki značajan učinak. Pitanje je: Može li se ono opravdati grčkom sintaksom, tekstnom predajom i kontekstom?

Može li se to ubrojiti u dobronamjernost?

Ne pokazuje li ono nedostatak crkvenosti i izbjegavanje kršćanske kristologije?

Takvo bi izlaganje bilo očekivati od doketa, muslimana i Jehovinih svjedoka, ali od kršćana?

Zašto se neki prijevodi Svetoga Pisma bave umanjivanjem Kristove osobe i djela? Tekstovna kritika i biblijsko prevođenje nisu ne-teološki. Nisu naukovno neutralni. Rimljanima 9, 5 izvrstan je primjer za to. Sve dok biblijski tekst bude podložan hirovima akademske zajednice ili njezinih anonimnih članova, i dalje će se ga podvrgavati „novim perspektivama“ poput one nametnute Rimljanima 9, 5.

Gramatika grčkoga izvornika ne traži točku nasred toga retka. Točku ne donose ni kritička izdanja Novoga Zavjeta na grčkom: Merk, Editio Critica Maior, Greek New Testament, Nestle-Aland, Patrijarhalni tekst, Većinski bizantski tekst, Tregelles, Westcott i Hort, Tischendorf ni Textus receptus.

Ne proizlazi ni iz neslaganja u rukopisima; oni se ne razlikuju jer se razgodci nisu rabili do III. stoljeća.

Najstariji rukopisi Novoga Zavjeta ne sadržavaju razgotke u suvremenom smislu koji bi sami od sebe riješili pitanje odnosa završnoga dijela Rimljanima 9, 5. Zato urednici i prevoditelji moraju umetnuti znakove za diobu teksta na rečenice i njezine dijelove da budu prikladni za slaganje i značenje.

Redak Rimljanima 9, 5 bio je predmet doumljivanja o tome je li Pavao Kristu kanio pridati Theòs. Rasprave su iznjedrile tri mogućnosti.

1. Staviti zarez nakon sárka da se riječi koje slijede odnose na Krista:

„koji je iznad svega, Bog, blagoslovljen u vijeke“.

2. Staviti točku ili točku-zarez nakon sárka i smatrati riječi koje slijede samostalnom rečenicom, neovisno o ho Khristòs. A to bi se moglo prevoditi na nekoliko načina:

„koji je iznad svega, Bog, blagoslovljen bio u vijeke!“; ili:

„Onaj koji je nad svim, Bog, neka je blagoslovljen u vijeke!“; ili:

„Onaj koji je iznad svega, Bog je, blagoslovljen u vijeke.“

3. Staviti zarez nakon sárka i točku ili točku-zarez nakon pántōn. To bi se prevodilo:

„Krista, koji je iznad svega. Bog neka je blagoslovljen u vijeke.“

Razloge priređivača kritičkih izdanja za čitanje kao pod brojem 1 iznio je Bruce Manning Metzger (1914.–2007.):[3]

„Tumačenje kojim završni dio retka upućuje na Krista odgovara strukturi rečenice, a tumačenje koje te riječi shvaća kao bezveznički (asindetski) slavoslov Bogu Otcu nespretno je i neprirodno. Kao što Brooke Foss Westcott (1825.–1901.) primjećuje, ‘čini se da položaj riječi ho Khristòs tò katà sárka i onih koje slijede: ho ṑn epì pántōn Theòs eulogētòs eis tū̀s aiō̃nas čini promjenu subjekta nevjerojatnom’.[4]

Ako je rečenica ho ṑn itd. bezveznički slavoslov Bogu Otcu, riječ ṑn (‘koji’) je suvišna, jer se ho ṑn epì pántōn Theòs najjednostavnije prevodi: ‘onaj koji je iznad svega Bog’. Prisutnost participa sugerira da rečenica funkcionira kao odnosna rečenica (ne ‘on je…’, nego ‘onaj koji je…’), i stoga opisuje Krista kao ‘Boga iznad svega’.

Bezveznički slavoslovi, ne samo u Svetom Pismu nego i u semitskim natpisima, tvore se drukčije; glagol ili glagolski pridjev uvijek prethodi Božjemu imenu, a nikada ga ne slijedi, kao ovdje.

U svjetlu konteksta u kojem Pavao govori o svojoj žalosti zbog Izraelove nevjere, čini se da ne postoji psihološko objašnjenje u korist uvođenja pohvale Bogu na tom mjestu.“

Nitko ne može reći kako najstariji rukopisi podupiru njegov prijevod. Ali ni svi kasniji rukopisi nemaju podjelu toga retka na dvije rečenice.

Sve dok u novom vijeku Fausto Sozzini (1539.–1604.) nije počeo izričito zastupati pravopisno rješenje prema kojem se izraz ‘iznad svega Bog’ ne odnosi na Krista, nego na Boga Otca, kako bi njome potkrijepio svoja krivovjerja: da Krist nije Bog, da ne postoji Presveto Trojstvo, da Bog nije sveznajući, da ne postoji istočni grijeh, da Kristova žrtva nije pomirnica i zadovoljština za grijehe, da ne postoji pakao i da ljudska duša nije vječna.

On je, da bi obnovio arijansko krivovjerje i nijekao Kristovo boštvo, tvrdio kako drugi dio retka Rimljanima 9, 5 ne treba uzimati o Kristu, nego o Bogu Otcu:[5]

„između tih riječi može se staviti točka tako da se ime Bog ne odnosi na Krista“ (str. 377 B).

„Te se riječi ne odnose na Krista, koji je najbliže imenovan, nego se prije njih mora staviti točka, da se one odvoje od prethodnih pa da se bezuvjetno odnose na Boga, kao da je jasno napisano: Onaj koji je nada sve Bog, neka je blagoslovljen u vijeke“ (str. 581 B).

„Mjesto Rimljanima 9, 5 … najprikladnije se može razumjeti tako da ime Bog upućuje na Boga Otca“ (str. 600 A).

Ukratko, osporavajući tumačenja sv. Roberta Belarmina zastupao je da riječi koji je iznad svega Bog stoje same za sebe, nepovezane s onim što im prethodi.

Sozzini je poznat kao utemeljitelj sljedbe socinijanizma. Teološke postavke socinijanizma danas zastupaju unitarijanci, kristadelfijanci i Jehovini svjedoci. Budući da ne priznaju Trojstvo, i katolici, i pravoslavni i protestanti smatraju da se njih ne može smatrati kršćanima.

Komu je bilo u interesu prepraviti Bibliju da bude u skladu s učenjem Fausta Sozzinija?

Kako se takva Biblija mogla reklamirati kao „katolička“? Kad takva više nije ni katolička, ni protestantska, ni pravoslavna, ni uopće kršćanska. Kako je se onda može nazivati „ekumenskom“?

Razlog koji se navodi u prilog doksološkomu čitanju jest poopćavanje kako Pavao nigdje drugdje ne upućuje na Isusa kao na Boga kao tu, pa da stoga ne navodi ni tu. Takav je pristup nagađanje, a ne prijevod; pitanje tumačenja, a ne tekstovne kritike.

Kako se ističe ovdje, bilo bi neprirodno i nelogično na tom mjestu uvesti iznenadan slavoslov, usred Apostolova izražavanja tuge i razočaranja zato što su Židovi odbacili Krista.

S druge strane, sintaktičke, kontekstualne i povijesne okolnosti snažno govore u prilog čitanju prema kojemu se izričaj ho ṑn epì pántōn Theòs („onaj koji je iznad svega Bog“) odnosi na Krista.

Ta potvrda Kristova boštva slična je Pavlovu iskazu o Bogu Stvoritelju u istoj Poslanici Rimljanima 1, 25:

„oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.“

Ali ni jedno od toga nije doksologija, nego je i tu završna misao usko i sastavno vezana s prethodnim dijelom reče­nice. Poveznica su riječi ὅς ἐστιν / hós estini, ‘koji je’.

Ni drugi pavlovski slavoslovi, kako ističe Theodor Zahn (1838.–1933.),[6] nikada nisu bezveznički, nego se uvijek vežu za ono što prethodi:

ὁ ὢν / ho ṑn, ‘onaj koji’:

„Bog i Otac Gospodina Isusa, Onaj koji je blagoslovljen u vijeke, zna da ne lažem“ (Druga Korinćanima 11, 31);

ᾧ / hō̃ͅ, ‘komu’:

„komu slava u vijeke vjekova! Amen“ (Galaćanima 1, 5);

„Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!“ (Druga Timoteju 4, 18);

usp. „osposobio vas za svako dobro djelo da vršite volju njegovu, činio u nama što je njemu milo, po Isusu Kristu, komu slava u vijeke vjekova. Amen“ (Hebrejima 13, 21);

„Govori li tko? Neka govori kao riječi Božje! Poslužuje li tko? Neka poslužuje kao snagom koju daje Bog da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu slava i vlast u vijeke vijekova! Amen“ (Prva Petrova 4, 11);

αὐτῷ / autō̃ͅ, ‘njemu’:

„Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen“ (Rimljanima 11, 36);

„Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen“ (Efežanima 3, 21); usp. „Njemu vlast u vijeke vjekova! Amen“ (Prva Petrova 5, 11);

„A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen!“ (Druga Petrova 3, 18);

τῷ δὲ Θεῷ / tō̃ͅ dè Theō̃ͅ, ‘a Bogu“:

„Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen“ (Filipljanima 4, 20);

„A Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinomu Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen“ (Prva Timoteju 1, 17).

U sljedećoj glavi Poslanice Rimljanima Pavao naziva Isusa Gospodinom (10, 9) i zatim kaže: „Tko god zazove ime Gospodinovo, bit će spašen“ (10, 13) – navodeći Joela 3, 5 i Petra (Djela apostolska 2, 21) – gdje se Gospodin odnosi na Boga.

Zatim (Rimljanima 10, 16) Pavao navodi Izaiju: „Gospodine, tko je povjerovao onomu što je čuo od nas?“ (Izaija 53, 1) – gdje se Gospodin ponovo odnosi na Boga. Pavao je htio izjednačiti Mesiju i Boga – reći da je Isus, koga je Izrael odbacio, Bog. Kao što su Izraelci odbacili Boga na Sinaju (Izlazak 32), tako nakon Velikoga petka u Jeruzalemu odbacuju Sina Božjega. Zato poput Mojsija (Izlazak 32, 32) i Pavao sebe nudi da bude izbrisan iz Božje Knjige, proklet (‘anáthema’) (Rimljanima 9, 3) za spas grješnih sunarodnjaka, jer se Izrael, odbacujući Božje spasenje u Kristu, sȃm stavio pod prokletstvo.

Budući da ho ōn (onaj koji) slijedi neposredno iza spominjanja Krista, sintaktički je vrlo prirodno povezati taj izraz s Pomazanikom, tako da se odnosi na najbližu prethodnu riječ, to jest Krista. U kontekstu nije prirodno da tim izrazom počne posve nova misao, tj. samostojeća konstrukcija o Bogu Otcu. Usp. Ivan 1, 18: „Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, On Ga obznani.“

U modernističkom prijevodu izgubila se oprječnost. Redak upućuje na dvije Kristove naravi, ljudsku (‘po pȕti’, ‘po mesu’, ‘po tijelu’, ‘tjelesnu’) kojoj se suprotstavlja božanska („koji je iznad svega Bog“). Pomazanik s obzirom na ljudsko podrijetlo proistječe iz dugoga niza izraelskih otaca. No, s obzirom na svoj vječni bitak, On je „iznad svega, Bog slavljen zauvijek“.

Sličan način rasuđivanja Pavao pokazuje na još jednom mjestu: „evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše… o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim u snazi, po Duhu posvetitelju“ (Rimljanima 1, 2–4).

Ako se Rimljanima 9, 5 podijeli na dvije rečenice, gubi se ta se unutarnja suprotnost.

Poredak riječi Theòs (Bog) pa eulogētòs (blagoslovljen) ne ukazuje na slavoslov. U slavoslovima je položajni odnos riječi upravo suprotan: „Blagoslovljen Bog“. U grčkim i hebrejskim spisima nema iznimke od toga redoslijeda.

Naime, u biblijskom hebrejskom i grčkom doksološki zazivi (npr. „Blagoslovljen Bog“) strogo stavljaju glagolski pridjev ili particip na prvo mjesto – kao što je baruh na hebrejskom ili eulogētós na grčkom – nakon čega slijedi Božje ime. Kada se red riječi obrne, pa Bog stoji na prvom mjestu, značenje se mijenja iz želje ili blagoslova u izjavu o činjenici, pripovijedanje ili zasebnu teološku tvrdnju.

Ustaljeno čitanje Rimljanima 9, 5 i gramatički i teološki je uvjerljivije.

Čitanje: „Krist, koji je iznad svega, Bog, blagoslovljen u vijeke! Amen“ jednoglasno podupiru grčki i latinski sveti otci: Irenej Lionski, Hipolit Rimski, Ciprijan Kartaški, Metodij Olimpski, Hilarij Poitierski, Atanazij, Bazilij Veliki, Ćiril Jeruzalemski, Grgur Niški, Ambrozij Milanski, Epifanij Salaminski, Ivan Zlatousti, Jeronim, Augustin, Teodoret Cirski, Lav Veliki, te kršćanski pisci: Tertulijan, Origen, Novacijan i Zaharija Mitelinski, Ambroziaster, kao i drevni prijevodi (Vulgata, Pešita), pa čak i Erazmo, Luther, Calvin i Vlačić.

Toma Akvinski (1225.–1274.) tumači:[7]

„Apostol kaže u Rimljanima 9, 5: ‘Njihovi (= Izraelacā) su i otci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove.’ A nije od otaca drukčije doli posredstvom Djevice. Prema tome Bog, koji je iznad svega, potječe, po tijelu, od Djevice. Dosljedno, Djevica je Majka Božja po tijelu.“

Kristološko razumijevanje toga retka duboko je ukorijenjeno u kršćanskoj egzegetskoj predaji.

I važno je za kršćansko pravovjerje. Toma Akvinski izlažući taj redak ističe kako Apostol:[8]

„pokazuje dostojanstvo onih od potomstva kada razlaže od kojih je Krist po tijelu, kao što i On sȃm kaže u Ivanu 4, 22: spasenje dolazi od Židova. A da se to ne čini malo, pokazuje Kristovo dostojanstvo govoreći: koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vijeke, amen. Prva Ivanova 5, 20: On je Bog istiniti i Život vječni. Tim riječima uništavaju se četiri krivovjerja.

Prvo, zasigurno, Manihejevo, koji govoraše da Krist ima izmaštano, a ne istinsko tijelo, koje otklanja govoreći po tijelu. Jer on ima istinsko tijelo, prema Luki 24, 39: duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.

Drugo, krivovjerje Valentina koji kaže da Krist nije donio tijelo iz grude ljudskoga roda, nego s neba. Što doista isključuje time što kaže da je Krist od Izraelaca po tijelu, prema Mateju 1, 1: Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.

Treće, krivovjerje Nestorija koji je smatrao da je Sin čovječji jedan, a Sin Božji drugi: protiv čega Apostol ovdje tvrdi da je od otaca po tijelu On koji je Bog iznad svega.

Četvrto, isključuje se krivovjerje Arija, koji govoraše da je Krist manji od Otca i da je stvoren iz ničega. Protiv čega prvo kaže da je iznad svega, a protiv drugoga da je blagoslovljen po sve vjekove. A to se može reći samo o Bogu, jer Njegova dobrota traje u vijeke.“

Praktične posljedice neosnovane promjene Rimljanima 9, 5 jesu zbunjivanje vjernika i obezvrjeđivanje višetisućljetne teologije, dogmatike, apologetike, kristologije, mariologije i katehetike.

Imajući u vidu te crkvene otce i hrvatsku biblijsku baštinu, očito je kako je taj redak „preveden“ suprotno točki 41. Naputka Liturgiam authenticam Zbora za bogoštovlje i stegu svetootajstava od 28. ožujka 2001.:

„41. Neka se uznastoji da prijevodi budu u skladu s onim smislom svetopisamskih mjesta koji je prenošen bogoslužnom porabom i predajom u crkvenih otaca… Treba se vrlo pomnjivo pobrinuti da prijevod izražava predajni kristološki, tipološki ili duhovnosni smisao…“

Upravo je zato pitanje Rimljanima 9, 5 više od obične interpunkcijske dvojbe. Riječ je o tome kako prijevod prenosi tekst koji u Crkvi stoljećima ima jasno kristološko tumačenje.

S jedne strane, Hrvatska biskupska konferencija izdavač je i nositelj autorskih prava hrvatskoga prijevoda Katekizma Katoličke Crkve u kojem se u br. 449 navodi Rimljanima 9, 5 u kontekstu ispovijedanja da moć, čast i slava vlastite Bogu Otcu pristaju i Isusu, a u br. 464 izričito se potvrđuje: „Isus Krist pravi je Bog“.

S druge strane, izdanja Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva u Rimljanima 9, 5 više ne izražavaju tu istinu izravnim kristološkim čitanjem. Time nastaje očit raskorak između katehetskoga i biblijskoga teksta: dok se u Katekizmu taj redak navodi kao svjedočanstvo Kristovu božanstvu, u najnovijem biblijskom prijevodu isti se redak čita kao zaseban slavoslov Bogu. Tako onima koji ispovijedaju Kristovo boštvo ta Biblija odriče i da se pozivaju na taj redak. A istodobno sva izdanja te Biblija nose „suglasnost“ Hrvatske biskupske konferencije i predgovore na neviđeno predsjednikā dviju biskupskih konferencija.

Branitelji novotarije tvrde da apostol Pavao nikada ne naziva Isusa Bogom i da nije uobičajeno opisivati ga kao „Boga nad svima“, jer je Krist podložan Otcu. Točno, ali grčki ne kaže da je „Krist Bog iznad svega“, nego: „Krist… koji je iznad svega, Bog…“ Taj Mu se uzvišeni naslov ne daje u odnosu na Otca, nego u odnosu na stvoreno: anđele i ljude, zemlju i nebesa.

Na tu tvrdnju može se odgovoriti da Pavao Isusu pripisuje božanske oznake, položaj i svojstva:

„On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja“ (Kološanima 1, 15).

„Krista koji je slika Božja“ (Druga Korinćanima 4, 4)

„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“ (Filipljanima 2, 6).

„u Njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva“ (Kološanima 2, 9).

„On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića Njegova“ (Hebrejima 1, 3).

Ta mjesta ne rješavaju sama od sebi interpunkcijsko-sintaktičko pitanje Rimljanima 9, 5, ali pokazuju da Pavlova teologija nije zaprjeka da Krista nazove Bogom.

Uostalom, Pavao zna rabiti riječi Bog i Krist i kao istoznačnice: „Ta svi ćemo stati pred sudište Božje“ (Rimljanima 14, 10) – „Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim“ (Druga Korinćanima 5, 10).

Ista riječ Κύριος/Kýrios ‘Gospodin’ (božansko ime, grčka istovrijednica za sveti četveroslov, objavljeno Božje ime na hebrejskom) rabi se za Krista, Duha Svetoga i Otca. To jasno pokazuje vjerničko poimanje novozavjetnih likova i pisaca o onološkom položaju tih osoba i njihovo razmišljanje o Kristovu boštvu:

Stjepan:

„Gospodine Isuse, primi duh moj!“ (Djela apostolska 7, 59).

Pavao:

„Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti“ (Prva Korinćanima 3, 5–7).

Pavao:

„Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodinov, ondje je sloboda“ (Druga Korinćanima 3, 17)

Petar i Ivan:

„I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju!“ (Djela apostolska 4, 29).

Petar Ananiji:

„te si slagao Duhu Svetomu… Nisi slagao ljudima, nego Bogu“ (Djela apostolska 5, 3–4).

Pavao:

„Zato Bog Njega preuzvisi i darova Mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikā, zemnikā i podzemnikā. I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin!“ (Filipljanima 2, 9–11)

Kleknuti je znak svesrdna štovanja. Svijeno koljeno postaje vidljivo priznavanje kako je Bog glavni: „Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!“ (Psalam 95, 6).

Božja je riječ u Starom Zavjetu: „Sobom se samim kunem… da će se preda Mnom prignuti svako koljeno“ (Izaija 45, 23). Stoga se prigibanjem pred Isusom svakoga koljena na nebesima, na zemlji i pod zemljom nedvosmisleno označava čast i sveopće gospodstvo koje je u Izaijinu tekstu povezano s Božjim vrhovništvom, čime i tu Pavao ukazuje na Kristovo boštvo.

Istina je kako su Židovi na početku oklijevali nazivati Isusa „Bogom“, a iz duboka poštovanja nisu spominjali ni Božje ime. Ali ovdje je pred njih stao On kao čovjek u tijelu. Njihova neodlučnost da Ga nazovu Bogom može se dobro razumjeti. No dokazi pokazuju kako su u samim početcima počeli to činiti.

Više je zapisa iz Novoga Zavjeta da su prvi vjernici shvaćali Isusa kao Boga:

Matej:

„i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ (Matej 1, 23).

Ivan:

„Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Ivan 1, 1).

Toma:

„Gospodin moj i Bog moj!“ (Ivan 20, 28).

Pavao crkvenim starješinama u Efezu:

„Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom“ (Djela apostolska 20, 28). Crkvu je „krvlju svojom“ stekao Sin, a ne Otac, pa slijedi da Pavao ne misli na Otca, nego na Isusa.

Pavao:

„očitova riječ svoju u propovijedanju koje je meni povjereno po odredbi Spasitelja našega, Boga“ (Titu 1, 3).

Pavao:

„iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Titu 2, 13).

Prvi su kršćani znali da Psalam 45. govori o kralju, najljepšem od ljudskih sinova, koga je „Bog blagoslovio dovijeka“: „pjesmu svoju ja kralju pjevam… Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula, stoga te Bog blagoslovio dovijeka.“ (Psalam 45, 2–3).

I da se u nastavku iste pjesme Njega oslovljava Bogom: „Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva!“ (Psalam 45, 6). Pisac Poslanice Hebrejima podsjeća na to: „zato za Sina [veli]: ‘Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva’“ (1, 8).

Potrebna je žestoka predrasuda prema Kristovu boštvu da bi se poricali ovi očiti spomeni Krista kao Boga koje su nam ostavili Pavao i drugi novozavjetni pisci.

Sljedeći argument protiv prijevoda „Krist = Bog“ bio bi da se slavoslov nigdje ne upućuje Isusu. Suprotno tomu svjedoče sljedeća novozavjetna mjesta:

„Ali Gospodin je stajao uza me, On me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi… Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!“ (Druga Timoteju 4, 17–18).

„rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen!“ (Druga Petrova 3, 18).

„Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!“ (Otkrivenje 5, 13). Isto se pripisuje i Otcu i Sinu.

Dakle, kritička izdanja grčkoga izvornika, Vulgata i 27 od 30 hrvatskih prijevoda Rimljanima 9, 5 svjedoče kako se ono objavljivalo i prevodilo tako da se Krista naziva Bogom. I na drugim je jezicima bilo tako sve do kraja XIX. stoljeća, kada je takozvana „viša kritika“ počela činiti svoje razorno djelo i u želji da se razlikuje od prijašnjih prijevoda, uvela doksologiju.

Modernistički prepravljač onoga što je fra Ivan Dugandžić bio dobro preveo nije se ustručavao ići protiv onoga što se vjerovalo kroz stoljeća. Njegovo redaktorsko rješenje otvara pitanje: Zašto je pri konačnom priređivanju prijevoda prednost dao ideji da drugi dio retka tvori samostalnu doksologiju Bogu?

Objašnjenje nepoznatoga redaktora zašto je tako prepravio Dugandžićev prijevod nije javno dostupno i o njegovim pobudama može se samo nagađati. No, tom je promjenom ostvaren protukatolički teološki interes. On svoje aktiviste tjera da koriste svaku prigodu kako bi umanjili sigurnost činjenice da je Isus iz Nazareta vječni Sin Božji. To se ne može učiniti na temelju gramatike, znanstvene metodologije ili tekstne kritike. Ne može ni na temelju prijevoda biblijskoga stručnjaka koji su primili; zato ga je i jesu grubo preoblikovali.

Kao predložak tomu ne služi ni grčki izvornik, ni hrvatska biblijska baština, nego modernistički sekularizirani i ideološki reinterpretirani prijevodi Rimljanima 9, 5: Einheitsübersetzung iz 2016. ili izdanja podružnica Sjedinjenih biblijskih društava: Gute Nachricht Bibel, Contemporary English Version, Français Courant i Nouvelle Français Courant, ili izdanja Jehovinih svjedoka: New World Translation, Traduzione del Nuovo Mondo, Neue-Welt-Übersetzung i Traduction du Monde Nouveau.

Apostol na tom mjestu kaže da je najveća povlastica dana izraelskomu narodu to što je iz njega, po tijelu, izašao Onaj koji je iznad svega, Bog, Blagoslovljeni, zauvijek, očekivani Pomazanik, Gospodin Isus Krist.

Tu temeljnu istinu kršćanstva novi prijevod Biblije mijenja naoko sitnim promjenama u Rimljanima 9, 5. Kada bi taj rezultat bio jedini te vrste u novom prijevodu Biblije, dobronamjeran čitatelj mogao bi vjerovati kako je riječ o nenamjernoj pogrješci.

Ali kada ih se otkrije cijeli niz (v. Širi li novi prijevod Biblije zablude?, Krivotvorili Pavla da ne pobija Luthera i Izričaj „Sin Čovjeka“ u službi pomutnje vjernika) razložno je pretpostaviti da je riječ o namjeri iskrivljavanja katoličke vjere. Kojoj je cilj uklanjanje glavne zaprjeke utopističkoj zamisli stvaranja sveobuhvatne svjetske religije, nominalno monoteističke, a zapravo sinkretističke, ljudske izmišljotine, ne-vjere, namjesto objavljene vjere.

Nedvojbeno otkriće da je u konačnoj redakciji prijevoda promijenjeno mjesto na kojem su i izvornik i prevoditeljev tekst snažno izražavali tradicionalno kristološko shvaćanje, trebalo bi otvoriti ozbiljnu stručnu raspravu o mjerilima i postupku redakture.

Ostaje pitanje odgovornosti onih koji sudjeluju u pripravi i odobravanju biblijskih izdanja: komu od odgovornih u Crkvi nije svejedno što će im povjereni vjernici čitati pod imenom Biblije u novom prijevodu?

Hrvatska biskupska konferencija, koja okuplja katoličke biskupe u Hrvatskoj, i Biblijski institut Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, koji okuplja katoličke bibličare hrvatskoga jezika, suočeni su s javnim primjedbama na Bibliju Hrvatskoga biblijskoga društva. Ali od prvih obrazloženih primjedaba o njoj posljednjih devet mjeseci samo – šute.

Nakon javno iznesenih zabrinutosti biskupa Šaška i nadbiskupa Vidovića, bibličara, kanonista, teologa, književnika, jezikoslovaca i drugih, što donosi ustrajavanje u šutnji?

Ako se odgovorni za poklad vjere ne osvrću ni na jednu javnu i stručnu primjedbu o Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva, oni se u očima onih koje muči potpora što su je prije bili dali tomu pothvatu, drže nezainteresirano.

Kristovi vjernici od njih očekuju da budu učitelji katoličke nauke i službenici upravljanja; traže živu riječ, vodstvo i djelovanje, a ne pasivnost.

Šutnju crkvenoga vrha ovdje je teško ne razumjeti kao pretvaranje skupštine Biskupskoga zbora u Hrvatskoj i društva katoličkih bibličara u „spomenik“ koji čuva vlastitu udobnost i postojeće stanje. Namjesto da se uključe u raspravu i brane cjelovitost Božje riječi, povlačenjem u mȗk riskiraju da ih se doživi kao „kipove“ urešene izvanjskom moći, ali bez glasa u obranu pravovjerja i prava.

Tako odnos prema toj Bibliji postaje i pokazatelj temeljne svrhe ustanove: pruža li kroz nju Crkva ljudima „dobro“ ili što drugo (kanon 447. Zakonika kanonskoga prava).

Gramatički, povijesni, teološki i logički razlozi govore u prilog ustaljena čitanja Rimljanima 9, 5, prema kojem je Krist Bog. Modernistički prijevodi koji ubacuju točku i razdvajaju redak na dvije rečenice ne samo da krše gramatička pravila, nego i zatajuju temeljnu kršćansku istinu. Upravo zato važno je čuvati točan i cjelovit sadržaj Svetoga Pisma, kako bi vjernici i u prijevodu primali vjerodostojnu Božju riječ.

Ivan Dugandžić, Nedopuštene promjene u konačnoj verziji učinjene su bez mog pristanka

Ivan Dugandžić, Redaktori novoga prijevoda biblijskomu su tekstu uskratili teološki naboj

Ivan Dugandžić, Trgovce Biblijom zanima prodaja, a ne sadržaj

Petar Marija Radelj, Fantomski urednik prijeporne Biblije unio 365 promjena i dotisak pretvorio u novo izdanje

Petar Marija Radelj, Žrtve trgovanja riječju Božjom

Besplatno preuzmite hit-knjigu „Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva“ o spornom novom prijevodu Svetog Pisma

Rudolf Ćurković, Sraz s istinom o tekstu

---

[1] Rimljanima 9, 5: „hō̃n hoi patéres, kaì ex hō̃n ho Khristòs tò katà sárka, ho ṑn epì pántōn Theòs eulogētòs eis tū̀s aiō̃nas, amḗn“ (sv. Pavao u Korintu godine 56., preslovljen grčki izvornik);

„quorum patres, et ex quibus est Christus secundum carnem, qui est super omnia Deus benedictus in saecula. Amen“ (Vulgata, 385.);

„ih^ъže ot^ъci i ot^ъ nih^ъže hrist^ъ po pl^ъti · syi nad^ъ v^ьsêmi bog^ъ · blagosloven^ъ v^ъ vêky · amen^ъ“ (sv. Ćiril i Metodij, druga pol. IX. st.).

[2] Hrvatski prijevodi Rimljanima 9, 5 kronološkim redoslijedom:

XIV. stoljeće

„ihže otci i ot nihže hr^ьst^ь po pl^ьti · suĉ i nad^ь vsêmi bog^ь · blagoslovlen^ь v^ь vêki amen’“ (Vid Omišljanin, 1396.)

XVI. stoljeće

„ki imaju Otce, i oni is’ kih’ jest’ Kristus’, koliko se k’ pltê pristoĵi, ki ĵest’ va vsih’ Bog’ blagoslovlên’ va veki Amen’“ (Dalmatin-Konzul, 1563.)

XVII. stoljeće

„Kojieh oci i iz kojih je Isukrst po puti, koji je vrh svieh blagosovljen u vijeke. Amen“ (Kasić, 1638.)

XIX. stoljeće

„Kojiuh otci, i od kojih je Krst polak puti, koji je svrhu svih Bog blagosovljeni na vike: Amen“ (Katančić, 1816.)

„Kojeh jesu otci, i iz kojeh je Kristuš poleg tela, koj je zverhu vseh Bog blagoslovljen na veke. Amen“ (Gusić, 1821.)

„učinjeno otcem, i od kojih je i Krst po puti, koj je svrhu svega Bog blagoslovjen u vike. Amen“ (Skarić, 1861.)

„Kojih su i otci, i od kojih je Krist po tielu, koji je nad svimi Bog blagosloven u vieke. Amen“ (Šulek, 1877.)

„Kojijeh su i oci, i od kojijeh je Krst po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloven u vijek. Amen“ (Rešetar, 1895.)

XX. stoljeće

„i patrijarsi, i od kojih je po pȕti i Krist, koji je nad svima, blagosloven Bog na sve vijekove. Amen!“ (Bakotić, 1933.)

„Njihovi su oci, i od njih je Krist po tijelu, koji je nada sve Bog, blagoslovljen u vijeke. Amen“ (Zagoda, 1939.)

„Njihovi su oci, i od njih je Krist po tijelu, koji je nada sve Bog blagosloven u vijeke. Amen“ (Šarić, 1942. i 1959.)

„Njihovi su oci, i od njih ishadja po tijelu Kristuš, ki je vrhu svega Bog, hvaljen na vijeke. Amen“ (Jakšić-Meršić, 1952.)

„njihovi su patrijarsi, od kojih je izišao Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen zauvijek. Amen“ (Raspudić, 1961. i 1987.)

„njihovi su patrijarsi, i od njih potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen“ (Rupčić, 1968.)

„njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen“ (Duda-Fućak, 1973.–1985.)

„Njihovi su preci bili veliki Božji ljudi, a i sam je Krist bio Židov po tjelesnom podrijetlu. A on je Bog koji vlada nad svime i dostojan je vječne slave! Amen“ (Knjiga o Kristu)

„koji su očevi i od kojih je Krist po tijelu, koji je iznad svih, Bog, blagoslovljen u vječnosti. Amen“ (Djaković, 1989.)

„i očevi, one, najzad, iz kojih je potekao Krist koji je iznad svega, Bog vječno blagosiljan. Amen“ (Tomislav Dretar, 1998.)

„oni imaju patrijarhe, i od njih potječe Krist tjelesno, koji je nad svim kao Bog i slavljen zauvijek. Amen“ (Rupčić, 1999.–2003.)

XXI. stoljeće

„njihovi su i oci, od njih je i Krist, po tijelu, koji je nad svime Bog, blagoslovljen u vjekove. Amen“ (Knežević, 2001.)

„Oni su potomci slavnih predaka i od njih u tjelesnom smislu potječe Krist, koji je Bog nad svim. Njemu uvijek slava! Amen“ (Suvremeni hrvatski prijevod, 2012.)

„njihovi su oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je nad svima, Bog blagoslovljen uvijeke. Amen“ (Varaždinska Biblija, 2012.)

„njihovi su oci, od njih je Krist po tijelu, koji je iznad svega, vječno blagoslovljen Bog! Amen“ (Martinjak, 2012.)

„njevi su oci, od njih ishadja po tijelu Kristuš. On stoji zvrhu svega, Bog proslavljen na vijeke. Amen“ (Geosits/Geošić, 2014.)

„njihovi su oci, od njih je i Krist po tijelu došao, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen“ (Vrtarić, 2016.)

„njihovi su patrijarsi, i od njih potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen“ (Dugandžić, 2016.)

„njihovi su i očevi, od njih je i Krist po tijelu, koji je iznad svega: Bog blagoslovljen zauvijek. Amen“ (Telebar, 2020.).

[3] Bruce M. Metzger, A Textual Commentary on the Greek New Testament, London, 1971., str. 521–522.

[4] Brooke Foss Westcott, Notes on Select Readings, u: Westcott and Hort, The New Testament in the Original Greek, 2. izdanje, London, 1896., str. 110.

[5] Fausti Socini Senensis Operum tomus alter continens ejusdem scripta polemica, Irenopoli [Amsterdam], 1656., (Bibliotheca fratrum Polonorum, quos Unitarios vocant, II): „possunt haec verba ita interpungi, ut nomen Deus non referatur ad Christum“ (str. 377 B);

„verba illa, qui est super omnia &c. non referantur ad Christum proxime nominatum, sed ante ipsa puctum statui debeat, quod illa a superioribus sejungat, ita ut ad Deum absolute referantur, perinde ac si diserte scriptum fuisset: Ille qui est super omnia Deus, sit benedictus in saecula“ (str. 581 B);

„locus Rom. 9. 5. … commodissime ita accipi potest, ut nomen Deus ad Deum Patrem referatur“ (str. 600 A).

[6] Theodor Zahn, Der Brief des Paulus an die Römer, Leipzig, 1910., str. 433, bilješka 78.

[7] Thomas de Aquino, Contra gentiles, knjiga IV., poglavlje 34., točka 16.; Toma Akvinski, Suma protiv pogana, preveo Augustin Pavlović, svezak drugi, Zagreb, 1994., str. 917.

[8] Thomas de Aquino, Super Epistolam Beati Pauli ad Romanos lectura, caput IX, lectio 1.