Nakon 16 odigranih kola na vrhu ljestvice Hrvatske nogometne lige iznenada se pojavila Rijeka. Otkud sad Rijeka?
Klub, kojem je odavno već prognoziran raspad sustava, kraj lijepe priče, kako su se znali naslađivati navijači riječkih suparnika ili klub kojeg vlasnik navodno nikako ne uspijeva nekome “uvaliti” i koji u svakom prijelaznom roku stavlja u izlog sve svoje igrače i vrlo često one najbolje i proda, a dovodi neafirmirane ili one čije su karijere u krizi, ustvari se odlično osjeća u toj ulozi vječnog ne-favorita.
A, nije lako ni doći u poziciju favorita kraj nogometnih institucija kao što su Hajduk i Dinamo. Hajduk ima podršku svojih navijača kao rijetko koji klub, a takva podrška mora onda rezultirati i financijskim i društvenim kapitalom.
S druge strane Dinamo ima uhodane poluge sportsko političke moći i ozbiljnu financijsku snagu koja dolazi od transfera i UEFA-inih premija.
Uistinu je nerealno za očekivati da će se u takvoj situaciji Rijeka prije sezone prometnuti u favorita prvenstva.
To mjesto rezervirano je za Dinamo i kako stvari stoje tako će i ostati do daljnjega, dok će prvi na listi izazivača percepcijski uglavnom biti Hajduk (iako su Rijekini rezultati u zadnjih 10 godina ukupno gledajući bili bolji).
Na Rujevici nema rezanja žila ako Rijeka na kraju dohvati i četvrto mjesto, a nema ni euforije ako se u nekoj kasnijoj fazi prvenstva i dalje nalazi u situaciji da konkurira za naslov kao što je to bilo prošle sezone.
To nipošto ne znači da će navijačka potpora izostati. Rijeci jednostavno odgovara uloga “underdoga”.
Upravo takva situacija je i ove jeseni. U prijelaznom roku Rijeci su otišli neki ključni igrači (Pjaca, Ivanović, Hodža, Obregon), a pojačanja nisu dovedena. Iako znamo da nije objektivno mjerilo, uvijek je interesantno pogledati i vrijednost klubova kako je procijenjuje Transfermarkt, a po njemu Dinamo vrijedi 73, Hajduk 50, a Rijeka 34 milijuna eura.
Rijeka je ove godine ispala iz europskih natjecanja debaklom protiv ljubljanske Olimpije (po transfermarktu vrijedna svega 10 milijuna eura), a prvoligašku je sezonu otvorila neuvjerljivim igrama i čestim remijima u ne-derbi utakmicama i malo je bilo onih koji su je vidjeli kao potencijalnog jesenskog prvaka, da budemo precizniji, nije je tamo vidio nitko.
Možda Rijeka ni neće prva proći jesenskim ciljem, ali igrom koju trenutačno prezentira kao i pristupom toj igri i požrtvovnošću Đalović sve više kupi simpatije riječkih zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu.
Objektivno Rijeci nedostaju četiri boda koje je zaslužila u derbijima i protiv Osijeka na Rujevici i Dinama u Maksimiru.
U oba je slučaja Rijeka bila bolji suparnik s puno više udaraca po golu i puno više ozbiljnih šansi.
S druge strane, Rijeka je pokazala i ratnički karakter kad je uspjela pobijediti u utakmici s Goricom u kojoj je s igračem manje igrala 80 minuta.
Gorica je pala na Rujevici pred sam kraj susreta, a Šibenik na Šubićevcu u uvjetima u kojima se razlika u tehničkoj kvaliteti bitno smanjuje, a borbenost, kondicija i sreća postaju presudni. Loš teren i jednako loši vremenski uvjeti dali su priliku Šibeniku da pokuša nešto više učiniti protiv Rijeke.
Promašeni jedanaesterac Riječana na samom početku utakmice, već u drugoj minuti, još je više probudio nadu kod hrabrih Šibenčana.
Međutim, nada im je splasnula kad je u 19. minuti Rijekin lijevi branič, Mladen Devetak odalamio loptu iskosa s nekih 25 metara i poslao je neobranjivo pod prečku. Bio je to gol koji se rijetko viđa.
Pokušavali su domaćini uzvratiti, ipak, Rijeka je izdominirala i Šibenik baš teškom terenu može zahvaliti što poraz nije rezultatski izraženiji.
Osim Jankovićevog penala i Fruk je promašio zicera kad se našao sam pred golom domaćina, a nekoliko je udaraca odlično obranio i golman Đaković.
Pobjedom protiv Šibenika na teškom terenu, po kiši i tuči Rijeka je stigla na čelo prvenstvene kolone. Kako smo to u uvodu već napisali tamo je nitko nije vidio. Ne vidi je i dalje nitko kao najozbiljnijeg izazivača.
Osim njenih navijača kojima su još svježa sjećanja na 2017. jedinu sezonu u kojoj je nekome pošlo za nogom da prekine 20 godišnju dominaciju plavih, (na proljeće će se navršiti, 20 godina od zadnje Hajdukove titule).
Dinamo bez Petkovića, bez Ademija, Sučića, a osobito bez Mišića (inače člana Rijekine šampionske momčadi) nije klub koji žari i pali hrvatskim nogometom zadnja dva desetljeća i pravo je pitanje koliko će još igrati bez njih.
Moguće je da će Dinamo još zaostati i neće imati pravo na kiks kad na proljeće krene u lov na vodeći dvojac.
A tom je dvojcu, zajednička iduća stanica Poljud. Jadranski derbi dat će nam odgovor tko je izazivač broj 1, Poljudski velikan ili tiha Rijeka.
