Naziv ovog teksta mogao je biti i „Auf Wiedersehen, Herr Merz“. Politika upornog odbijanja želje birača konačno dolazi na naplatu. Zadnje tri godine iz izbora u izbore njemački birači biraju crno-plavu opciju. Umjesto toga dobivaju crno-crvenu, tzv. veliku koaliciju. Problem s velikim koalicijama jest u tome što su najveća prevara birača. Posljedično, s vremenom, kao što vidimo na primjeru Njemačke, glasači se priklone drugim opcijama. Više desno ili više lijevo.
Iako je Bundeskanzler Friedrich Merz još u ranim minutama izborne večeri izjavio da ne namjerava odstupiti, to je samo pitanje vremena. Doduše, isključivo smjena Bundeskanzlera bez promjene politike neće ništa promijeniti. Ono što je zaista potrebno jest razvrgnuće neprirodne crno-crvene koalicije. No, pitanje je što nakon toga? Jedna je opcija stvaranje nove crno-plave koalicije demokršćana (Christlich Demokratische Union Deutschlands – CDU) i Alternative za Njemačku (Alternative für Deutschland – AfD), što bi bilo poštovanje volje birača. Druga je opcija raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, uz nadu da će zapadni dio Njemačke prevagnuti nad istočnim te da AfD neće osvojiti većinu u Bundestagu. U svakom slučaju, crno-crvena koalicija dalje ne može jer CDU i SPD tonu kao sjekire.
Tako su izbori u saveznoj pokrajini Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju završili pobjedom AfD-a s 38,2 %. Doduše, to im neće biti dostatno za formiranje vlade jer su na drugom mjestu završili socijaldemokrati (Sozialdemokratische Partei Deutschlands – SPD) s 35,5 %. Pa će socijalisti s komunistima (Die Linke) i zelenima (Bündnis 90/Die Grünen) formirati mršavu većinu. Na sreću premijerke Manuele Schwesig (koja sebe naziva Mutti, a ostali je od milja nazivaju Barbika), zeleni su se nekako uspjeli prebaciti preko praga (5,7 %), pa će imati dostatnu većinu od 39 zastupnika od ukupno 71.
Prijeći prag nije uspjelo demokršćanima te su zapeli na 4,9 %. To je prvi put od osnutka CDU-a u lipnju 1945. da nisu uspjeli ući u parlament neke savezne pokrajine. Nije da je Mecklenburg-Zapadno Pomorje ikada bilo važno uporište CDU-a. Međutim, izgubiti svih 12 zastupnika ipak je previše.
Kad se tome pridoda i katastrofalan izborni poraz od prije dva tjedna na izborima u saveznoj pokrajini Saskoj-Anhalt, na kojima je AfD dobio 43,8 % glasova, a CDU samo 17,2 %, jasno je zašto je rok trajanja Bundeskanzlera Merza došao kraju. Tome se mora pridodati i katastrofa u Berlinu. Tamo je CDU uspio pasti s 28,2 % na 18,8 %, ili prevedeno u zastupnička mjesta, sa 52 (gdje su bili najjača stranka) na samo 34.
Za razliku od prijasnje spomenutih izbora, Berlin se ne može svrstati među bivše dijelove Istočne Njemačke, pa su rezultati izbora tim zanimljiviji. Osim što je CDU doživio grozan poraz i ostao bez vlasti, ostali su rezultati još zanimljiviji. Daleko je najzanimljivija pobjeda ekstremno lijeve stranke Die Linke. Iako će njemački politički analitičari cijeli ponedjeljak potrošiti na uvjeravanje javnosti kako je Die Linke pobijedila na ideji nacionalizacije stanova, istina je poprilično drukčija. I opasnija.
Naime, njihova je kandidatkinja Elif Eralp, Turkinja rođena u Njemačkoj. Eralp je do 1996. godine bila turska državljanka, kada dobiva i njemačko državljanstvo. Die Linke nije slučajno izabrala Eralp za kandidatkinju. Stranka glasno promiče antisemitizam i mržnju prema Židovima i Izraelu, istovremeno okupljajući sve državljane koji nisu njemačkog podrijetla, naročito muslimane.
U gradu u kojem više od 42 % stanovnika nije njemačkog podrijetla, to se itekako osjetilo. Nije za očekivati da će se njemački mediji otvoreno baviti analizama koliko je u pobjedi Die Linke od 25,7 % bilo glasova nenijemaca. Očigledno puno.
To nas dovodi do pitanja hoće li već na idućim izborima nenijemci biti prevaga? Nijemaca s migrantskom pozadinom (što uključuje i naturalizirane građane te djecu stranaca rođenu u Njemačkoj) ima oko 25 milijuna, odnosno više od 30 % stanovništva. Tome treba pridodati 14 milijuna legalnih i ilegalnih migranata (16,8 % ukupnog stanovništva). Neka se samo polovina uspije dočepati njemačkog državljanstva, pa time i prava glasa, i eto još veće prevage za nenijemce.
Idući parlamentarni izbori trebali bi biti tek 2029. godine (najkasnije u ožujku). Hoćemo li na tim izborima gledati borbu između „njemačkog” AfD-a i „useljeničke” Die Linke?
