Mario Zorko je u svom tekstu na portalu Oel.hr objasnio zašto bi novi stadion na Maksimiru trebalo nazvati po našem najboljem nogometašu. Tekst prenosimo u cijelosti;
Dok su mlađi suigrači već bili pod tuševima, Luka Modrić ostao je sam na pomoćnom terenu Rujevice. Uočio je malu rupu u pregradnom zidu kroz koju lopta prolazi samo uz savršenu putanju – i počeo gađati. Jednom, dvaput, deseti put… dok nije pogodio točno na milimetar. Video koji najbolje opisuje zašto je Modrić ono što jest za hrvatski nogomet.
Uskoro su mu se pridružili suigrači, najprije Mateo Kovačić, potom Petar Sučić. Kovačić je virtuozno pogodio iz drugog pokušaja. Pa je kapetan Luka odmah nametnuo nova pravila, tko će prvi dvaput uspjeti pogoditi „nemoguće“. I ostali su zaigrani sve dok autobus s kompletnom reprezentacijom već nije morao krenuti s Rujevice.
To je istovjetno crticama iz brojnih biografija Michaela Jordana i pričama njegovih suigrača iz Chicago Bullsa, nama poznatih preko Tonija Kukoča. The Air Jordan nikome na treninzima Bullsa nije dopuštao da bude bolji u bilo kakvoj vježbi, pogotovo ne u uzastopno pogođenim šutevima ili nevjerojatnim pogocima iz nemogućih kuteva, kao što nije dozvoljavao biti poražen u biljaru ili bilo kakvoj trivijalnoj igrici, od izvlačenja karata do bacanja novčića pred zid.
Kad je Kukoč jednom za kraj treninga pogodio dalekometni horok s drugog kraja terena, nisu smjeli otići s parketa dok Jordan nije pogodio više puta od njega.
Luka Modrić neće zaboraviti staviti ruku na srce
Luka Modrić (41) je duša, srce i motor reprezentacije što smo vidjeli i u Pragu kada je 203. put u karijeri poveo Hrvatsku i kad ga je Bog nagradio 30. pogotkom za pobjedu, za odluku da ostane vođa Vatrenih i pod sedmom promjenom izbornika od 2006. godine otkad je Hrvatska nezamisliva bez Modrića: Zlatko Kranjčar, Slaven Bilić, Igor Štimac, Niko Kovač, Ante Čačić, Zlatko Dalić, pa drugi put Slaven Bilić.
Slaven Bilić na početku povratničkog mandata mogao je odahnuti onog trenutka kad je Luka Modrić produžio ugovor u Milanu. Usprkos svim farizejima i dežurnim dušebrižnicima, pogotovo lažnim tutorima u ‘hrvatskim’ medijima, koji su ga „brižno“ pozivali da se „više ne umara u reprezentaciji“, odlučio nastaviti biti na raspolaganju Hrvatskoj. I davati joj pobjednički karakter i duh što se najbolje vidjelo u Pragu. Dok može igrati na visokoj razini u Serie A, zašto ne bi davao stabilnost i snagu Hrvatskoj.
Luki Modriću ne može se dogoditi „zaboraviti“ staviti ruku na srce pri intoniranju hrvatske himne. Luki se ne može dogoditi „zaboraviti“ na zanos kad izvede Vatrene na teren i prenositi svoju pozitivnu, pobjedničku energiju na momčad na svakoj utakmici i na treningu.
Hrvatska je na pogon Luke Modrića (41), Ivana Perišića (37) i Matea Kovačića (32) praktički na startu Lige nacije, pobjedom u prvoj utakmici, osigurala barem treće mjesto u „skupini smrti“ sa svjetskim prvacima i svjetskom broncom, Španjolskom i Engleskom i može se bez dodatnog pritiska za opstanak u prvoj jakosnoj skupini, nadmetati s najboljima.
Koliko je samo bilo „dobronamjernih savjeta“ da se uz Modrićev oproštaj, Bilić zahvali i senatoru Ivanu Perišiću (37), te „zabrinuto“ savjetovalo da ne opterećuje Kovačića koji dobiva minute na kapaljku u Manchester Cityju, kako je krajnji trenutak za pomlađivanje s kojim je Zlatko Dalić ‘odugovlačio’, oproštaje 35-godišnjaka Andreja Kramarića i Ante Budimira, vrijednih, karakternih senatora koji prihvaćaju svoju ulogu i na klupi premda su se nazabijali golova u najjačim ligama, Primere i Bundeslige te postali prave legende svojih klubova u Španjolskoj i Njemačkoj.
Jesmo li svjesni blagoslova?
Češka nam je dobar primjer koliko igranje za Hrvatsku i hrvatski dres znače našim igračima te zbog čega su u Dalićevom razdoblju postigli nezamislive uspjehe i za brojne nogometne velesile – zajedništvo i domoljublje, odanost Hrvatskoj.
Češkoj su se u najboljim godinama zvijezde zahvalili i oprostili od igranja za reprezentaciju zvijezde Premiershipa i Bundeslige, Patrik Schick (30 godina, Bayer Leverkusen), Tomáš Souček (31, West Ham United), pa Vaclav Černy (28, Besiktas), Tomaš Holeš (33, Slavija Prag)…
Dosta im je, zasitili su se igranja pod češkom zastavom, računi su puni i moraju se posvetiti klupskim karijerama, nacionalna momčad im je prevelik teret. Takvi su problemi dočekali novog češkog izbornika, Španjolca Santija Deniju.
A naši asovi bez kojih je nezamisliva Hrvatska, Luka Modrić i Ivan Perišić bili su u Bilićevom kadru i u njegovom prvom mandatu koji je završio prije 14 godina, nosili Hrvatsku s Dalićem do finala Svjetskog prvenstva, bronce četiri godine kasnije, do finala Lige nacije… Računi su puni, ali za Hrvatsku su uvijek spremni.
Samo zamislimo kako bi u Pragu izgledala Hrvatska da su se oprostili ili uzeli predah od reprezentacije Luka Modrić, Ivan Perišić, Mateo Kovačić… pa i Dominik Livaković (31) kojeg su iz Dinama podrugljivo ispratili „kao trećeg golmana Barcelone“, a Dominik je kao prvi hrvatski golman u povijesti upisao već ligaški nastup za jednog od četiri-pet najvećih klubova na svijetu i ponovo će se na spektaklu u Sevilli predstaviti Španjolcima na vratima Hrvatske.
Imamo Božjom providnošću Luku Modrića, a hvala Bogu i na odanoj hrvatskoj dijaspori, na neuništivom hrvatskom genu iz Bosne i Hercegovine koji puni sve hrvatske nacionalne selekcije, u prvom redu nogometnu, rukometnu i košarkašku.
Među sadašnjim Vatrenima izvan granica Hrvatske rođeni su: Igor Matanović, Josip Stanišić, Marco Pašalić, Mario Pašalić, Marin Pongračić (Njemačka), Luka Sučić, Mateo Kovačić (Austrija), čak i Martin Baturina (Švicarska, dok je otac Mate igrao u Zurichu), pa rođeni u BiH: Ante Budimir (Zenica), Josip Šutalo (Čapljina), Petar Sučić (Livno)… Pa velebitski i dinarski gen iz dalmatinskog zaleđa Modrića, Livakovića, Erlića, Perišića…
Svi naši Vatreni iz dijaspore mogli su birati između drugih reprezentacija, u drugima bi možda bolje osobno prosperirali, svi su imali pozive ili već bili u mladim vrstama Njemačke ili Austrije, kao nekad Niko i Robert Kovač, Joe Šimunić ili Ivan Rakitić i svima je srce odredilo – Hrvatska!
Kao što je sad u mladoj reprezentaciji U-21 Adrian Segečić (Portsmouth), rođeni Australac kao Joe Šimunić koji je izabrao Hrvatsku, a time i propustio Svjetsko prvenstvo u Americi na kojem bi već nastupio za Australiju.
Svjetsko prvenstvo, ali zbog nepotrebnog transfera u Grčku, propustio je za Hrvatsku vjerojatno i Adriano Jagušić. Nepotrebnog, jer je on već morao biti „novi projekt Baturina ili Sučić“, zvijezda Dinama u kojem je proveo sedam godina da bi tu stručno procijenili kako im nije potreban, pa je Jagušić postao zvijezda i najveći transfer Slaven Belupa u povijesti.
S hat-trickom za mladu reprezentaciju pod vodstvom Ivice Olića, s tri remek-djela za pobjedu 3:1 protiv Mađarske, Jagušić je nagovijestio kako neće dugo čekati poziv iz Liga petice, a ni za prvu momčad Hrvatske.
Zagreb s Maksimirom ne ide u dobrom smjeru
Hrvatska će večeras protiv Španjolske igrati na seviljskoj Areni Ramón Sánchez-Pizjuán, prekrasnoj nogometnoj areni za 43.000 gledatelja, koja je dobila ime po dugogodišnjem predsjedniku Seville koji je pokrenuo gradnje nove arene, ali je preminuo malo prije dovršetka.
U dana žučnih rasprava oko novog stadiona u Maksimiru, koje su zasjenila nastupe hrvatske reprezentacije, dobro je podsjetiti kako Sevilla u odnosu na Zagreb ima stadion iz snova, već puno puta, ali funkcionalno obnavljan od izgradnje prije gotovo 70 godina, a pristupa se i gradnji novog od 55.000 mjesta. Za još jednu usporedbu, Sevilla (do 700.000) ima manje stanovnika od Zagreba, a šire seviljsko područje Andaluzije broji otprilike kao i zagrebački prsten, više od milijun stanovnika.
Njima nije dovoljan ni stadion sa 43.000 mjesta, grade veću, ultramodernu, zatvorenu arenu za 55.000 mjesta, a Zagrebu su htjeli nametnuti probušenu kutiju od 35.000 mjesta.
U Zagrebu je sve opet vraćeno na početak, jer ne zna se ni kakav će biti, ni kad počinje i završava gradnja, taj novi, valjda moderna zatvorena arena po uzoru na najmodernije europske, a ne na preživjele forme otprije 70 godina, jednom kad bude gotova trebala bi ponijeti ime Arena Luke Modrića!
Tada vrlo vjerojatno više neće igrati, ali zauvijek će ostati znak prepoznatljivosti hrvatskog nogometa i Hrvatske u svijetu, najpoznatiji Hrvat na planetu, a za nas znak posvećenosti, ustrajnosti, hrvatskog uspjeha i odanosti domovini.
Preuranjeno? Već danas ne bi bilo preuranjeno, dok mu još traje neponovljiva igračka karijera. Već danas je trebao imati spomenik, makar bistu u svom Zadru, pred Sportskim parkom na Višnjiku.
Luka je i više nego zaslužio dobiti stadion po svom imenu
Za života po velikanima su imena stadiona dobili Pele (Maceio, Brazil) još 1970. godine, dok je Pele bio aktivni nogometaš, a nakon što je s Brazilom osvojio treću titulu svjetskih prvaka.
Po Diegu Maradoni imenovan je stadion Argentinos Juniorsa u Buenos Airesu 2004. godine, kad je neponovljivi, obožavani Maradona imao 43 godine, samo dvije više nego što sada ima Luka Modrić.
I brazilski Ronaldo Nazário „Il Fenomeno“ ima svoj stadion, klupski preimenovan tamo gdje je počeo karijeru u Rio de Janeiru.
Portugalski Cristiano Ronaldo (41), Modrićev vršnjak, koji se također još nije oprostio od reprezentacije, nema zasad svoj stadion, ali po Ronaldu je još prije 10 godina preimenovana Zračna luka u njegovoj Madeiri. U glavnom gradu Funchalu na Madeiri je i Muzej CR7, kao i njegov poznati kip na obali, glavne turističke atrakcije Madeire.
I Michaelu Jordanu postavljen je davno, prije 30 godina, impresivni kip ispred United Centra u Chicagu prije nego što je u drugom povratku osvojio nove tri titule prvaka s Bullsima.
Možemo tako nizati unedogled (i teniska Rod Laver Arena, glavni stadion Australian Opena) još otprije 26 godina nosi ime teniskog velikana koji danas ima 88 godina. U našoj izvedbi, teniski stadion Croatia Opena u Umagu nosi ime Gorana Ivaniševića.
Tako da nema razloga da Luka Modrić za života, pa još i za vrijeme igračke karijere, dobije velebni stadion koji bi u jednom imenu sažeo sve ono što Modrić znači i predstavlja za Hrvatsku.
Više o ovoj temi:
