U tjednu prvog okupljanja Hrvatske u postdalićevoj eri, uoči prve povratničke utakmice Slavena Bilića, najbolji hrvatski nogometaši i naša elitna selekcija pali su, čak i što se nogometnih tema tiče, u drugi ili treći plan.
Tema svih razgovora i komentara po društvenim mrežama nije Bilićev plan za Češku, uloga Luke Modrića, kako će funkcionirati stoperski supertandem Gvardiol – Vušković, hoće li Beljo dobiti prednost pred strijelcima Primere, Bundeslige i MLS-a, Budimirom, Matanovićem i Musom, može li se Mišić nametnuti i ima li kvalitetu za najveću scenu itd.
USKOK u HNS-u
Na prvi dan okupljanja prvo je buknula tema „USKOK u HNS-u”. Bilićevi izabranici taman su zaduživali novu Adidasovu opremu kad je USKOK dobio nalog pročešljati novi ugovor HNS-a i Adidasa na 80 milijuna eura za desetogodišnju vjernost i moguće provizije u kojima se spominju višemilijunski iznosi od 10 posto sklopljenog ugovora.
Kutija umjesto stadiona
Umjesto slike stadiona u Pragu na kojem će u subotu Bilićeva Hrvatska startati u Ligi nacija, moderne, lijepe nogometne arene za 19.500 gledatelja, doma praške Slavije, javni prostor okupirala je slika nesložene, deformirane kutije koja bi trebala predstavljati dugo iščekivani „novi Maksimir”.
Dugo već nijedna tema nije izazvala toliko reakcija, i to ne kontroverznih, nego unisono negativnih, koliko završetak međunarodnog natječaja za projekt novog stadiona u Maksimiru. Na svim portalima i medijima, koliko god neki bili skloni Bobanu i Tomaševiću, sve ankete pokazuju minimalno 80 posto negativnih ocjena predloženog rješenja milanskog studija.
I otvorila je toliko pitanja, od pitanja korupcije, poslovnih i privatnih veza članova ocjenjivačkog suda do traganja za poveznicama između Zagreba i Milana.
Milijun eura javnog novca
Sva ta pitanja morat će se detaljno istražiti već zbog toga što je za raspisivanje međunarodnog natječaja, na koji se javilo 88 idejnih rješenja iz više od 20 zemalja, potrošeno milijun eura javnog novca.
Prvonagrađeni, u svakom pogledu početnički uradak mladih milanskih arhitekata koji nikad prije nisu projektirali neki sportski objekt, čak ni kvartovsku teretanu, a kamoli stadion od nacionalnog značenja, nagrađen je s gotovo 400.000 eura. Još četiri rada podijelila su gotovo 600.000 eura (od toga samo jedan iz Hrvatske, na 4. mjestu, s nagradom od 117.000 eura).
Boban kao frontman „novog Maksimira”
Još više kontroverzi i ogorčenja izazvalo je nadmeno, bahato zagovaranje izabranog modela stadiona milanskog studija VG13 Architects od strane predsjednika Dinama Zvonimira Bobana, koji se predstavio kao frontman „novog Maksimira”. On je očito u radu ocjenjivačkog suda (9 arhitekata plus Boban kao predstavnik Dinama, Tomašević ispred Grada Zagreba i ministar Tonči Glavina ispred Vlade RH) bio gorljivi zagovornik milanskog projekta, koji je svim dinamovcima, Zagrepčanima i Hrvatima sjeo kao prst u oko.
Nadali su se torti i baki s kolačima, a na stol im je bačena vreća kostiju. Ili, čekali su med i mlijeko, a servirani su im žuč i pelin.
Ne samo da predloženo rješenje izgleda kao socrealistički projekt s razdvojenim tribinama i bezličnim plohama, kao da je projektiran za sletove Dragog Vođe u Sjevernoj Koreji, nego nas se još uvjerava da je to „najbolje od svih najboljih rješenja”, „nikad viđeno i originalno, po kojem će cijeli svijet odmah prepoznati Zagreb”.
Tomašević: „O ukusima se ne raspravlja”
Da se olako ne zaboravi, evo kako je gradonačelnik Tomislav Tomašević, „veliki dinamovac”, kako ga je titulirao Zvonimir Boban, premda Tomašević s nogometom ima veze kao koza s baletom, predstavio „novi ponos Zagreba”:
– Nismo htjeli još jednu generičku arenu za koju ne znate na kojem se stadionu nalazite jer svi izgledaju isto. Mogli smo imati našu Allianz Arenu, ali nismo htjeli. Kad ga vidiš, da možeš reći: „To je Dinamo, to je Zagreb!” Da nema ništa slično na svijetu. To je hrabro i odvažno i o ukusima se ne raspravlja.
Kad gradonačelnik Tomašević svoj izbor nazove hrabrim i odvažnim te zaključi imperativom „o ukusima se ne raspravlja”, onda uistinu nema rasprave. Kao da on plaća projekt i stadion svojim novcem, pa se može bahatiti „o tome se ne raspravlja”. Osim toga, kakvog ima smisla raspravljati s nekim tko nam hladno poruči „mogli smo imati našu Allianz Arenu, ali to nismo htjeli”.
Kao, mogli smo nabaviti BMW X5, ali to može svatko, draži su nam stojadin i yugo 45. Od Tomaševića ništa novo, njemu je ionako vrhunac ukrašavanja Zagreba postavljanje spremnika za smeće na Trgu bana Jelačića i nabijanje stupića po asfaltu gdje god vidi slobodno mjesto.
Bobanova poezija i bahatost
Boban se još radikalnije postavio u obranu njihova rješenja nedovršene, deformirane kutije, nadmeno i isključivo, kao da je doktorirao arhitekturu i osobno crtao ravne plohe koje strše u nebo, s pukotinama između tribina. Potrudio se i pjesničkim frazama sanjalački opisati značaj izabrane nakarade od rješenja:
– Ovo je iznimno silna i moćna struktura koja respektira povijest i tradiciju maksimirskog stadiona. Štiti i grli identitet Dinama i Zagreba. To je stadion koji budi emocije, nešto urbano i zagrebačko, futuristički Maksimir koji je sačuvao dušu našeg doma. Koliko smo ga sanjali, koliko smo toga na njemu proživjeli, isplakali i slavili…
Suze nam same teku čim nam je emotivni predsjednik to tako lijepo upakirao. Kao što je netko ostavio komentar: Ako je ovo novi stadion, molimo vas, nemojte rušiti stari Maksimir.
Boban i Tomašević uprli su se, u svom stilu, svisoka i bahato, održati lekciju svima nama ograničenim provincijalcima, neosviještenim neznalicama koje ne razumiju „originalnost moderne arhitekture u suvremenom izričaju koji spaja tradiciju i duh Dinama i Zagreba”. Kao, kako se usuđujete vjerovati svojim očima, a ne nama, pametnima i obrazovanima s diplomama dopisnih studija, koji smo globalno osviješteni, građani svijeta.
Dinamov predsjednik iz pjesničkog je prešao u bitno oštriji ton čim se netko usudio postaviti pitanje „jeste li vi pri zdravoj pameti” ili zagrebački „kaj je ovo, ste vi normalni?”.
Boban se postavio kao da je on investitor i vlasnik Maksimira, kojem neće tamo neki nezadovoljni građani određivati kako će izgledati novi stadion. Kao da je dobio u nasljeđe Dinamo i stadion, pa s njima može raditi što mu je volja, jer on svojim novcem sve plaća i odlučuje.
– Nisam spreman popustiti pod pritiskom javnosti i zanemariti ovaj projekt. Ljudi najnormalnije imaju svoje mišljenje, ali siguran sam da će s vremenom shvatiti ideju. Ja duboko vjerujem da je ovo daleko najbolji stadion za Dinamo, za Zagreb, za njegovu kulturu, za urbani štih. Zagrebu će dati ikoničku figuru, obogatit će ga. Bit će puno bolje nego što ljudi mogu očekivati. Treba se ljudima to objasniti i oni moraju malo dublje ući u problem.
Iz toga probija Tomaševićeva bahatost „o ukusima se ne raspravlja”. Mi smo odlučili, od vas se samo očekuje da to prihvatite i platite javnim novcem, koliko košta da košta, svidjelo vam se to ili ne.
Gdje su nestali UEFA-ini fondovi?
Iz svih jednadžbi potiho su nestale priče o korištenju UEFA-inih ili europskih fondova, sve plaćaju građani. Boban je još prije tri godine, s pozicije direktora UEFA-e, glasno poručivao:
„UEFA je spremna i ima na raspolaganju velika sredstva za razvoj nogometa u manjim državama, a taj bi se novac mogao koristiti za gradnju naših stadiona.”
Treća bitna karika u lancu odlučivanja o novom stadionu, ministar i Vlada RH, diskretno su se povukli u stranu, premda u financiranju sudjeluju s polovicom sredstava iz državnog proračuna. Možda slijede i mudru misao koja se pripisuje Napoleonu: Ako neprijatelj čini grešku, nemoj ga ometati.
Sigurno im nije u interesu da Tomašević sa šljemićem na glavi, pravi Tom Graditelj, ponosno paradira na gradilištu kapitalnog novog stadiona uoči parlamentarnih, pa lokalnih izbora za dvije, odnosno tri godine.
Pitanja bez odgovora
Tomašević, a pogotovo Boban, sigurno nisu očekivali nezapamćeno unisono negativan odjek njihova prijedloga za novi stadion. Umjesto da se herojski šepure kako nakon desetljeća iščekivanja konačno realiziraju izgradnju novog stadiona, koji samo što nije, suočili su se s neugodnim pitanjima, bez kojih ništa neće otići dalje od otužne slike neraspakirane kartonske kutije koja „štiti duh i tradiciju Dinama i Zagreba”.
- Postoji li bilo kakva povezanost između neiskusnog, a prema ponuđenom projektu i nekompetentnog arhitektonskog studija iz Milana, čiji su prijedlog izabrali i nagradili s 400.000 eura, i Bobanove vezanosti uz Milano?
- Postoje li bilo kakve poslovno-privatne veze između članova ocjenjivačkog suda i izabranog arhitektonskog studija iz Milana, o kojima već naveliko bruje društvene mreže? Već je procurilo da jedan od članova ocjenjivačkog suda ima ured u Milanu vrata do vrata s arhitektonskim studijem VG13 Architects.
- Zbog čega su iz svih jednadžbi „nestali” UEFA-ini fondovi za poboljšanje infrastrukture, kojima su se koristile zemlje u susjedstvu, i sredstva iz europskih fondova za razvoj projekata koji potiču sportsko-rekreacijske zone za građane (Svetice, koje su integralni dio projekta Maksimir)?
- Bez odgovora na ta pitanja projekt novog Maksimira neće se pokrenuti. Pitanje je i hoće li pritisak javnosti dopustiti da se, čak i da je natječaj proveden po svim pravilima, čisto i zakonito, krene u gradnju stadiona koji Zagrepčani i svi hrvatski poklonici nogometa ne žele. Rokovi za početak gradnje već su sad pomaknuti na 2029. godinu, premda se od dolaska Tomaševića i Dinamova proljeća govorilo da će 2029. biti godina dovršetka novog Maksimira.
- Umjesto rješenja, izbor projekta novog stadiona doveo je samo do novog zapleta, koji će ponovno za dugo pomaknuti i probiti sve rokove.
Smišljeno odugovlačenje?
Možda smijemo zaključiti da je diletantski rad početnika iz Milana, u suspektnom izboru isto tako suspektnih članova ocjenjivačkog suda, dio smišljenog plana kako bi se do daljnjeg odugovlačilo s početkom izgradnje novog stadiona za Dinamo i hrvatsku reprezentaciju.
U Splitu sve stoji s novim Hajdukovim stadionom. Od obnove i modernizacije Poljuda ili novog stadiona na drugoj lokaciji ništa se nije pomaknulo od pompoznih obećanja. U Rijeci novu Kantridu nitko ozbiljno i ne razmatra.
A Hrvatska igra u Pragu
Ah da, Hrvatska u subotu igra protiv Češke u Pragu. Od favorita i nogometne velesile se, normalno, očekuje pobjednički start. Barem ćemo Hrvatsku gledati na lijepom, modernom stadionu Fortuna Areni.
Nama preostaje samo pouzdanje da će nam beskrajna Božja milost omogućiti tu sreću da dočekamo neki naš hrvatski moderni stadion kojim ćemo se moći ponositi.
