Nakon uvodnog predavanja dr. Lidije Gajski i predavanja dr.sc. Lucije Marković donosimo i treće u nizu predavanja s okruglog stola na temu uvođenja cjepiva protiv HPV-a u obvezni kalendar cijepljenja u Hrvatskoj. Predavanje je održao dr.sc. Danijel Grgičin.
Danijel Grgičin rođeni je Zagrepčanin koji je završio prirodoslovno-matematičku gimnaziju, diplomirao fiziku te doktorirao biofiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Riječ je o znanstveniku kojeg se može svrstati među one koji se usuđuju propitivati ustaljene okvire i izlaziti izvan dogmatskih narativa kojima je, kako kaže, često ograničen prostor moderne znanosti.
Široj javnosti postao je poznat 2022. godine kada je objavio svoju prvu knjigu “Cijepanje cjepivom: dualnost – podjela mišljenja o benefitu i štetnosti”, u kojoj analizira službene podatke, rezultate znanstvenih studija, istraživanja proizvođača te regulatorne okvire vezane uz pedijatrijska cjepiva. Potom je objavio i drugu knjigu pod naslovom “Koronaobmana”, kojom dodatno produbljuje svoje istraživanje i kritički pristup suvremenim medicinskim i društvenim temama.
Na početku izlaganja dr. sc. Danijel Grgičin jasno naglašava da se neće obraćati struci, nego isključivo roditeljima. Kao razlog navodi vlastito desetogodišnje iskustvo postavljanja niza konkretnih pitanja nadležnim institucijama. Na ta pitanja, nažalost nikada nije dobio ozbiljne i potpune odgovore. Upravo tu šutnju stručnih tijela vidi kao dokaz da ih ne zanima istina. Posljedično, ne zanima ih ni zdravlje građana i njihove djece.
Grgičin ističe da se u izlaganju oslanja isključivo na dva službena domaća dokumenta. Prvi je izvještaj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo “Rak u Hrvatskoj u 2023. i 2024. godini”. Drugi je dokumentacija HALMED‑a o cjepivu Gardasil, koje se priprema uvesti kao obvezno za djecu. Grgičin želi pokazati kako se usporedbom osnovnih brojki dolazi do zaključka da HPV cjepivo za hrvatsku populaciju nije sigurno. Također da nije dokazano ni kao učinkovito u smislu u kojem roditelji to razumiju.
Hrvatski podaci o raku vrata maternice
Osnovni statistički oslonac njegova izlaganja je HZJZ‑ov izvještaj o raku u Hrvatskoj. Grgičin se fokusira na tablicu s umrlima od raka po dobi i spolu, posebno na rak vrata maternice. Izvlači dvije ključne točke koje u nastavku više puta ponavlja.
U dobnoj skupini koju obuhvaća školski program cijepljenja protiv HPV‑a nije zabilježena nijedna smrt od raka vrata maternice. Riječ je o djeci otprilike do 14 ili 15 godina starosti. U toj populaciji, prema navedenom izvještaju, smrtnost od raka vrata maternice je nula. U dobnoj skupini od 20 do 39 godina u promatranom razdoblju bilježi se jedan smrtni slučaj od raka vrata maternice. Te brojke za njega su polazište za daljnje zaključke.
Na temelju tih podataka Grgičin tvrdi da je smrtnost u mlađim dobnim skupinama vrlo niska. Zbog toga smatra da je za dokaz stvarne koristi cjepiva u smislu spašavanja života do 40. godine potrebna iznimno velika i dugotrajna studija. Po njemu, proizvođač i regulator, ako tvrde da je cjepivo “sigurno za hrvatske građane”, moraju dokazati nešto strogo. Morali bi pokazati da do četrdesete godine života cjepivo ne uzrokuje ni jednu dodatnu smrt u odnosu na necijepljene.
Ako bi se pojavila i jedna smrt koja se može pripisati cjepivu više nego što ih ima u necijepljenoj skupini, zaključuje, “lijek je gori od bolesti”. Dr. sc. Grgičin smatra da je u tako niskoj osnovnoj smrtnosti i jedna dodatna smrt previše.
Nepovoljan omjer i izostanak dugotrajnog praćenja
Grgičin procjenjuje da se u hrvatskoj populaciji svake godine cilja na cijepljenje protiv HPV-a oko 40 000 petnaestogodišnjaka. U taj broj ubraja i dječake i djevojčice, jer je program predviđen za oba spola.
Da bi se mogao procijeniti učinak cjepiva na smrtnost do 40. godine, Dr. sc. Grgičin ističe da istu generaciju treba pratiti 25 godina. Ako se svake godine cijepi oko 40 000 petnaestogodišnjaka, tijekom 25 godina u program bi ušlo približno milijun ljudi. U istom razdoblju, za dobnu skupinu 20–39 godina, prema navedenim podacima, bilježi se tek jedan smrtni slučaj od raka vrata maternice.
U idealnom slučaju da je cjepivo potpuno učinkovito, kaže, na milijun cijepljenih možda bi se spasio jedan život. I to pod uvjetom da cjepivo ne prouzroči ni jednu smrt. Ovakvu kombinaciju male osnovne smrtnosti i velike ciljne populacije Grgičin predstavlja kao argument da je omjer koristi i rizika nepovoljan. Pritom dodatno naglašava da, dugoročnu sigurnost cjepiva nitko ozbiljno nije pratio.
Dr. sc. Grgičin upozorava da je omjer tako postavljen da milijun ljudi koji bi trebali primiti cjepivo portiv HPV-a, da se spasi jedan život, ako uopće. Upravo tu postavlja pitanje opravdanosti uvođenja obveznog cijepljenja protiv HPV‑a u Hrvatskoj.
HALMED, Gardasil i pojam “sigurnosti”
Drugi dio izlaganja dr. sc. Grgičina bila dokumentacija HALMED‑a za cjepivo Gardasil. Grgičin navodi da je regulator odobrio cjepivo na temelju sedam kliničkih ispitivanja. Od tih sedam, šest studija bilo je placebo kontrolirano. U njima je sudjelovalo ukupno 10 088 ispitanika. Taj broj naziva stotinu puta manjim od broja koji bi bio potreban.
Grgičin navodi da takav broj ispitanika nije dovoljan da se za hrvatske uvjete dokaže sigurnost. Konkretno, misli na sigurnost u smislu odsutnosti dodatnih smrti do četrdesete godine. Posebno problematičnim vidi način na koji su praćene nuspojave, jer nije jasno navedeno koliko je dugo trajalo praćenje sudionika.
Iz priložene dokumentacije ne vidi se jesu li ispitanici praćeni nekoliko dana, mjeseci ili godina. Nigdje se ne spominje razdoblje od 25 godina, koje drži nužnim minimumom. Uz to, dr. sc. Grgičin navodi da se od proizvođača traži tek da pokaže kako novo cjepivo nije statistički lošije od starog. Umjesto toga, po njemu, trebalo bi tražiti dokaz da je novo cjepivo statistički manje štetno.
Na temelju svega toga Grgičin zaključuje da nije moguće govoriti o stvarno dokazanoj dugoročnoj sigurnosti Gardasila za hrvatsku djecu. Te ističe dodatnu sumnju u opravdanost uvođenja obveznog cijepljenja.
“Placebo s adjuvansom” i definicija učinkovitosti
Grgičin se osvrnuo na način koji su klinička ispitivanja dizajnirana. Naglašava da se roditeljima, kad im se kaže da je cjepivo sigurno, sugerira jedno. Sugerira se da je sigurnost provjerena usporedbom s potpuno necijepljenom, neutralnom kontrolnom skupinom. U dokumentaciji za Gardasil, piše da je kontrolna skupina primila placebo s adjuvansom.
Grgičin kaže da se tu radi o oksimoronom. Ako pripravak sadrži adjuvans, odnosno dodatne tvari koje pojačavaju imunološki odgovor, više ne može biti riječ o klasičnom placebu. Kod Gardasil 9 cjepiva dodatno ističe da je kao kontrola korišteno starije cjepivo Gardasil. Umjesto da primaju fiziološku otopinu, ispitanici su primili drugo cjepivo. Iz toga zaključuje da niti jedno od tih cjepiva nije testirano na pravoj placebo skupini.
Slično je, ističe dr. sc. Grgičin, i s pojmom učinkovitosti. Roditelji, kada čuju da je cjepivo “učinkovito”, očekuju smanjenje smrtnih slučajeva od raka vrata maternice. To uvjerenje pojačava javna komunikacija, u kojoj se rak vrata maternice često veže uz status cijepljenja. No, prema definiciji u dokumentaciji, učinkovitost se odnosi na smanjenje učestalosti određenih premalignih promjena.
Riječ je o lezijama poput CIN 2, CIN 3 i AIS, koje su predstadiji raka. Kliničke studije na kojima se ta učinkovitost temelji trajale su pretežno tri do četiri godine. Grgičin upozorava da je to premalo da bi se promjene na stanicama povezale s realnim smanjenjem smrtnosti. Rak vrata maternice, podsjeća, u pravilu se razvija desetljećima. Dr. sc. Grgičin kaže kako proizvođač i regulator tehnički govore o jednoj vrsti učinkovitosti, dok javnosti sugeriraju drugu.
Prijedlog jednostavnog eksperimenta i poruka roditeljima
Umjesto sadašnjeg složenog sustava ispitivanja, Grgičin predlaže puno jednostavniji model kliničkog istraživanja. Dovoljno je formirati dvije velike skupine, cijepljenu i necijepljenu. Zatim treba pratiti samo tvrde ishode, prije svega broj umrlih u svakoj skupini kroz dulji niz godina. Dr. sc. Grgičin ne smatra nužnim opterećivati sustav skupim laboratorijskim i molekularnim testovima.
Smrt kao ishod je, teško pogrešno evidentirati. Iako je moguće i tu manipulirati, to je daleko teže nego s mekanim ishodima.Dr. sc. Grgičin je siguran kako bi nakon nekoliko godina već bilo jasno postoji li razlika u preživljenju između cijepljenih i necijepljenih. Nakon deset ili dvadeset godina, kaže, dobili bismo neupitnu sliku omjera koristi i rizika.
Grgičin dodatno predlaže tehničko rješenje oslonjeno na postojeći sustav. Kako liječnici i onako moraju unositi dijagnoze u digitalne kartone, isti podaci mogli bi se automatski slijevati i u bazu HALMED‑a. Tamo bi se anonimno analizirali ishodi poput smrti, invaliditeta ili broja rođene djece kod cijepljenih i necijepljenih. Građani bi tada, mogli sami vidjeti gdje je veća šansa preživljavanja i mogli bi donijeti informiranu odluku.
Na kraju izlaganja dr. sc. Grgičin postavlja pitanje zašto se takav sustav ne uvodi ako je sve tako jednostavno. Smatra da se kompliciranjem studija zamračuje istina i stvara dojam da je tema preteška za običnog čovjeka. Time se građane odvraća od postavljanja pitanja i razumijevanja podataka. Svoje izlaganje završava pozivom roditeljima i mladima da mu se izravno jave s pitanjima te porukom da je istina jednostavnija nego što se prikazuje.
