HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KOJI JE ZA NAS TRPIO, BIO MUČEN I RASPET POD PONCIJEM PILATOM, UMRO I BIO POKOPAN! MIR VAM I DOBRO!
Petak je, spomen na Gospodinovu muku i smrt za nas! To je temeljna misao Novoga zavjeta i povijesti spasenja nakon starozavjetnoga vremena. Isus je došao na svijet da nas otkupi i oslobodi od lanaca grijeha te okova pakla i smrti. Znao je u što se upušta, a to stalno ponavljaju svi spisi Novoga zavjeta. Dojmljive su slike iz Knjige Otkrivenja, koja se prikladno čita u ovo vrijeme, na kraju crkvene godine, kada i u Časoslovu imamo čitanja iz starozavjetne Danijelove knjige, pune viđenja, snova, pretkazivanja i proroštava.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro. Puše jugo i vani je natprosječno toplo, pa se oni koji ostaju doma mogu posvetiti čitanju, namjesto da im je stalno uključen mobitel ili televizor. Sve više mladih ima problema s čitanjem (disleksija) i s pisanjem, a mnogi se ne vježbaju ni u čitanju ni u pisanju. A znamo kako smo se mi mučili dok smo išli u školu. Ne može sve odraditi umjetna inteligencija.
Inteligencija je čitanje između redaka
I sama riječ „inteligencija” dolazi iz latinskoga, od dviju riječi, „inter” i „legere”, što znači čitati ono što stoji između redaka, odnosno misliti i promišljati, a ne „biflati” ili „bubati” napamet. Čitati promišljeno i misliti razložno znak je inteligencije, a ne ponavljati ono što drugi kažu. Inteligencija je, dakle, „međučitanje”, vlastiti trud i napor, a ne prepisivanje onoga što nam kaže internet. A ni internet ne može bez struje, i on ovisi o ljudskim sposobnostima. Zahvalimo i za novi dan, posvetimo se i obavimo svoju fizičku i duhovnu higijenu.
Čovjek u bijelome
Pratimo Svetoga Oca na njegovu putovanju u Južnu Ameriku. Kolika je privlačnost čovjeka u bijelome! Tri i pol milijuna ljudi dočekalo ga je u Limi! Peru mu je druga domovina, ima i peruansko državljanstvo. To je moć čovjeka koji ne kalkulira, koji nije političar, nego svima navješćuje Isusa Krista i slobodu u njemu. Kad bi se barem političari i državnici ponašali kao on i govorili ono što on govori!
Dvadeset i pet redaka o slobodi
Možda nam je jučer promaknula Pavlova Poslanica Filemonu. To je najkraća Pavlova poslanica, ali toliko nabijena sadržajem da je ovaj tekst postigao više od svih deklaracija i proglasa o slobodi robova, i u ono vrijeme i u naše. Ima samo 25 redaka, a ipak je jedna od najdubljih kršćanskih rasprava o oproštenju, pomirenju, ljudskom dostojanstvu i snazi kojom evanđelje preobražava međuljudske odnose. Njezina je posebnost u tome što Pavao ne izlaže apstraktni teološki nauk, nego pokazuje kako se kršćanska vjera mora ostvariti u konkretnom ljudskom odnosu.
Pavao, Onezim i Filemon! Onezim je rob koji je okrao svoga gospodara i utekao se Pavlu u Rim. Pavao ga vraća, ali ne više kao roba, nego kao ljubljenoga sina kojega je krstio dok je bio u tamnici i koji mu je postao brat. Odsada je brat i svomu gospodaru. Središnja Pavlova rečenica nalazi se u 16. retku: „Vraćam ti ga ne više kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga.”
To je teološko središte cijele poslanice. Pavao ne promatra Onezima prvenstveno kroz njegov društveni položaj, prošlost ili prijestup, nego kroz njegov novi život u Kristu. Krštenje stvara novu vrstu odnosa u kojem čovjek više nije definiran isključivo društvenim statusom, nego pripadnošću Kristu.
Autoritet ljubavi
Pavao ima apostolski autoritet i mogao bi Filemonu zapovjediti, ali se svjesno odlučuje za molbu. Tu se pokazuje važna razlika između vlasti i autoriteta ljubavi. Kršćanstvo ne želi nametnuti vanjsku poslušnost, nego preobraziti ljudsko srce.
Slijedi jedan od najljepših kristoloških trenutaka poslanice. Pavao se postavlja između Onezima i Filemona i spreman je preuzeti Onezimov dug kako bi omogućio pomirenje. U tome se može prepoznati slika Kristova posredništva: Krist preuzima ono što čovjek sam ne može razriješiti i otvara put obnovljenom zajedništvu s Bogom i jednih s drugima. Naravno, Pavao nije Krist, ali je njegov postupak u dubokoj analogiji s evanđeoskom logikom otkupljenja. Kršćanstvo tako donosi novi pogled na čovjeka.
Poslanica postavlja pitanje: što se događa kada evanđelje uđe u društvo obilježeno nejednakošću? Pavao ne razvija politički program za ukidanje ropstva, ali postavlja načelo koje duboko potkopava njegovu ideološku i moralnu legitimnost: i rob je brat u Kristu. Čovjekovo dostojanstvo ne proizlazi iz položaja, bogatstva ili društvene moći, nego iz njegova odnosa prema Bogu.
Koristan čovjek i onaj koji ljubi
Posebno je zanimljiva igra riječi u grčkom jeziku. Ime Onezim (Onēsimos) znači koristan, a povezuje se i sa značenjem korisnoga čovjeka. Pavao piše: „Nekoć ti bijaše nekoristan, a sada je i tebi i meni koristan.” Tu se događa nešto više od jezične dosjetke, jer čovjek koji je imao jednu prošlost dobiva novu budućnost. Obraćenje nije samo promjena mišljenja, nego i promjena načina života. I ime Filemon dolazi od grčkoga „filema”, što znači poljubac, ljubav pa imamo dva imena znakovita sadržajem i porukom.
Poslanica Filemonu pokazuje kako se velike teološke istine ostvaruju u svakodnevnom životu. U njoj se može prepoznati temeljna dinamika kršćanskoga života: obraćenje, milost i posredništvo, oproštenje i ponovno uspostavljanje zajedništva. Zanimljivo je da poslanica završava bez izričitog izvještaja o Filemonovu odgovoru. Pavao ostavlja otvoren prostor slobodi i odgovornosti primatelja, a to je vrlo važno jer evanđelje poziva, ali ne prisiljava.
Čovjek nije osuđen ostati ono što je bio
Poslanica Filemonu govori o nečemu što je trajno aktualno: čovjek nije osuđen ostati ono što je nekoć bio. Onezim se vraća u kuću iz koje je otišao, ali više nije isti čovjek. Filemon mu treba ponovno otvoriti vrata, ali ni on ne može ostati isti ako je doista razumio evanđelje. Pavao od Filemona ne traži samo da oprosti jedan prijestup, nego da promijeni način na koji gleda drugoga čovjeka.
To je možda najdublja poruka ove poslanice: kršćanstvo počinje onda kada drugoga prestanemo promatrati samo kroz njegovu prošlost, dug ili društveni položaj i počnemo ga gledati u svjetlu Krista. U tom smislu Poslanica Filemonu nije samo pismo o jednom odbjeglom robu, nego pismo o tome kako milost stvara novu ljudsku zajednicu.
Ropstvo nekad i danas
Jedna od teških i tragičnih mrlja zapadnoga kršćanstva jest robovlasništvo, prisutno i u novije doba. Znamo da je sredinom devetnaestoga stoljeća između američkoga Sjevera i Juga izbio rat upravo zbog pitanja robova i robovlasništva. Čak su i neki ugledni političari Sjevera koji su se zalagali za slobodu robova i sami imali robove kao sluge. Jednako je tako i Južna Amerika bila preplavljena afričkim robovima.
Danas je osobito prošireno robovanje na seksualnom i pornografskom planu, gdje se izrabljuje i prodaje čovjekova seksualnost, koja je po Božjem planu sveta i stvorena da rađa novi život. To se robovanje širi poput epidemije, i među najmlađima, kojima je sve to lako dostupno.
Obnova svijeta počinje u obitelji
I u tom nam smislu sveti Martin, kojega smo neki dan slavili, može biti dobar primjer kako se stvara kršćansko ozračje u poganskome društvu. U njegovo su doba gradovi bili pokršteni, a on se dao na krštavanje seoskoga stanovništva, koje bijaše još uvijek pogansko. Time je postao jedan od najsnažnijih misionara Zapada i najomiljeniji svetac u Francuskoj i šire!
Molimo da ponovno steknemo prave kršćanske kreposti i vrline, da odbacimo zlo i preobrazimo svoj svijet, počevši od vlastite obitelji. U obitelji počinje obnova svijeta, kako nam poručuje i Pavao u Poslanici Filemonu! Slijedimo ga.
