Svakog 22. travnja obilježava se godišnjica proboja logoraša iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac 1945. godine
Službena historiografija navodi da je toga dana, uvidjevši da se rat bliži kraju, oko 600 preostalih logoraša krenulo u proboj iz logora, a prema tim podacima preživjelo ih je tek nešto manje od stotinu. Uz sudjelovanje državnog vrha i delegacija potomaka stradalih, svakog travnja iznova hrvatski narod biva optužen za obujam zločina oko kojeg nikada nije postignut znanstveni konsenzus.
Jasenovac, uz Križni put, ostaje najveći prijepor oko kojega se lome koplja i u današnjoj Hrvatskoj.
Kad je u Hrvatskom saboru prošle godine održan okrugli stol na ovu temu, svjedočili smo nevjerojatnoj medijskoj hajci i javnom prozivanju organizatora, ali bez ikakve volje da se različiti stavovi sučele argumentima. Niti komentatori u medijima, niti političari, potomci obnašatelja vlasti iz komunističkog razdoblja, nisu bili voljni polemizirati. Umjesto toga, slušali smo samo etiketiranja.
Iznimka je bio Ivo Goldstein. Ovaj profesor povijesti, potomak partizanskog borca Slavka Goldsteina, najprije je gostovao u debati s Igorom Vukićem u emisiji „Fenomen tjedna” na Z1, a potom i na N1 kod novinara Ivana Hrstića, gdje je ostavio dojam neuvjerljivog sugovornika koji na ključna pitanja nije ponudio uvjerljivu argumentaciju.
Zbog aktualnosti ove teme odlučili smo izdvojiti najvažnije podatke o Jasenovcu koje smo već iznijeli u našem tekstu „Bleiburg i Jasenovac: Duhovni uteg koji opterećuje hrvatski narod”. Pa krenimo.
Službene brojke i forenzička istraživanja
Posegnimo najprije za popularnom Wikipedijom da vidimo što ondje piše o Jasenovcu. Službeni podaci Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac govore o 83 145 poimenično navedenih žrtava, a istraživači tog centra procjenjuju da je ukupno ubijeno između 80 000 i 100 000 osoba, s čime se ugrubo slažu i neki neovisni međunarodni izvori. Tako brojku od najmanje 85 000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance), dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje raspon od 77 000 do 99 000 žrtava.
Prema dijelu srpskih povijesnih izvora Jasenovac je prikazivan kao još gore stratište. Drugo izdanje Vojne enciklopedije krajem šezdesetih navodi brojku od oko 600 000 žrtava, pozivajući se na izvješća Državne komisije za utvrđivanje zločina, dok su pojedini autori, poput generala Velimira Terzića ili književnika Milana D. Miletića, govorili o najmanje milijun, pa i više ubijenih.
Po završetku rata jugoslavenske su vlasti provodile forenzička istraživanja u Uskočkim šumama, gdje su počinjeni masovni pokolji zatočenika Stare Gradiške; iz četiri masovne grobnice 1946. ekshumirano je 967 žrtava – 311 muškaraca, 467 žena i 189 djece, uglavnom s područja Srijema, a posmrtni ostatci pokopani su u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci.
U šumi Međustrugovi, prema dostupnim podacima, u jednoj je grobnoj jami pokopano oko 1000 žrtava čija su tijela bila pobacana bez odjeće, u stanju koje je gotovo onemogućavalo identifikaciju i sustavno iskopavanje. I tu su se tadašnja istraživanja zaustavila.
Istraživanja 1964.
Tek šezdesetih godina prošlog stoljeća službene vlasti SFR Jugoslavije pokrenule su novo istraživanje ovih zločina, koje je uključivalo temeljitije sondiranje terena i ekshumacije. Tada je dr. Alojz Šercelj započeo preliminarna iskapanja kako bi identificirao izgledne lokacije masovnih grobnica, a u lipnju 1964. pridružuju mu se Vida Brodar i Anton Pogačnik s Instituta za biologiju u Ljubljani te dr. Srboljub Živanović s Instituta za anatomiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu.
Pod njihovim vodstvom izvršene su ekshumacije tijela i daljnje uzorkovanje tla. U skladu s dijelom ustaških izvještaja i izjava preživjelih logoraša o otkopavanjima i spaljivanjima leševa radi prikrivanja tragova pred kraj rata, na nekim je mjestima komisija našla samo pepeo i nagorjele ostatke kostiju.
Osim toga, pronašli su ukupno sedam masovnih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke oko 284 osobe, uključujući jednu grobnicu s 197 kostura, od kojih je 51 pripadao djetetu mlađem od 14 godina, a 123 kostura bila su ženska.
Za tu su grobnicu forenzičari, među ostalim, opisivali i antropološke značajke, ali dio kasnije citiranih zaključaka o etničkom podrijetlu žrtava ostao je bez čvrstog izvornog uporišta. Znanstvenici su procijenili da bi cijeli jasenovački kompleks mogao sadržavati oko 200 masovnih grobnica.
Summa summarum i pitanje žrtava
Sumirajmo. U dva navrata, u dva različita razdoblja, ukupno je ekshumirano oko 2251 tijelo na širem području Jasenovca i Stare Gradiške, uz zaključak da postoji još približno 200 grobnica koje nikada nisu sustavno istražene, iako su na nekim lokacijama pronađeni tragovi spaljivanja leševa, pepela i kostiju. Zvuči nevjerojatno da u 46 godina apsolutne vlasti komunističke partije u SFR Jugoslaviji, uza sve resurse i sva moguća sredstva, tadašnja vlast nije provela sveobuhvatna istraživanja koja bi forenzički potvrdila genocidnost i zločinačku narav svojih ratnih neprijatelja.
Iako je procijenjeno postojanje dvjestotinjak masovnih grobnica, nikada nije pokrenut sustavan projekt njihova lociranja i ekshumacije. Umjesto toga, nastali su deseci tisuća stranica znanstvenih radova i svjedočanstava, snimljeno je mnoštvo dokumentarnih i igranih filmova, te su organizirane stotine simpozija, znanstvenih skupova i komemoracija koje naglašavaju genocidnost ustaškog režima i odgovornost Hrvata u cjelini, dok je konkretan rad na grobovima ostao u drugom planu.
Ovdje dolazimo do ključnog pitanja koje problematizira ovaj tekst: „Zašto žrtve ustaških zločina nisu locirane i potom dostojno pokopane?” Ako je broj žrtava između 80 tisuća i više od milijun, kako je moguće da obitelji, rodbina i prijatelji nisu snažnije inzistirali na pronalasku posmrtnih ostataka svojih najbližih?
Zašto se Srpska pravoslavna crkva ne zalaže odlučnije za ekshumaciju i dostojan pokop nevinih žrtava? Zašto Milorad Pupovac i drugi srpski političari, kao i predstavnici židovske i romske zajednice u Hrvatskoj, ne zahtijevaju od vlade barem taj minimum civilizacijskog odnosa prema žrtvama?
“Ništa nije skriveno što se neće otkriti
Odgovor koji se nameće jest: istina koja bi izronila iz zemlje mogla bi razoriti mitove ugrađivane generacijama u svijest naroda i upisane u udžbenike iz kojih i danas uče hrvatska djeca. Kosti koje ondje leže možda ne bi potvrdile teze o broju žrtava niti o njihovoj nacionalnoj strukturi.
Povijest su, kao i obično, pisali pobjednici, ali Isusove riječi: „Ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće saznati” (Lk 12,2) pozivaju nas da težimo istini i onda kada nam ide u prilog i onda kada nam je neugodna kao pojedincima, obiteljima ili narodima.
Sve realnijom se nekima čini rečenica koju je, kao odgovor na pitanje o Jasenovcu, izrekao osuđeni ministar u vladi NDH, Andrija Artuković, tijekom suđenja: „U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.”
Protivljenja
Možda odgovor djelomice leži i u jednome tekstu u jednom izraelskom mediju, koji je, prema navodima pojedinih komentatora, naknadno povučen, a u kojem se problematiziralo da Židovima ne treba kompromitiranje pristajanjem uz teško dokazive, vjerojatno preuveličane brojke, budući da su neupitne žrtve ionako goleme.
Ivo Goldstein se žestoko protivi daljnjem pretraživanju terena oko Jasenovca i u jednom razgovoru navodi da su istraživači već 1964., otvarajući neke grobnice, ustanovili da su mnogi leševi već „istrunuli i raspali se” ili da se „ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”, što povezuje s čestim poplavama Save i Une te zaključuje da bi se danas, osamdeset godina nakon zločina, našlo još znatno manje dokaza.
Upravo zbog takvih izjava možda je potrebno sustavno pretražiti terene na kojima se pretpostavlja da se nalaze masovne grobnice. Čak i da su kosti istrunule, a ostala samo masa u tlu, zar ti ljudi ne zaslužuju spomen-obilježje na mjestu pokopa? Je li činjenica da tijela nisu očuvana dovoljan razlog da se njihove ostatke ignorira?
Revizionizam
Postavlja se pitanje kakav to čovjek treba biti da ga ne zanimaju ostatci žrtava samo zato što ih ne može iskoristiti kao dokaz svoje teze. Nameće se pomisao da se Goldstein protivi novim istraživanjima jer bi rezultati mogli biti neugodni za njega i druge koji naglašavaju hrvatsku genocidnost.
Ako već sunarodnjaci i potomci žrtava nemaju dovoljno osjećaja za vlastite stradale i ne žele da se potraže njihovi posmrtni ostatci, ili ako je doista postojalo svjesno višedesetljetno obmanjivanje javnosti, to ne bi smjelo spriječiti vladu današnje Hrvatske, samostalne i neovisne države, da uz puni pijetet prema žrtvama totalitarnih režima pokrene istraživanja na jasenovačkom području.
Država bi trebala locirati masovne grobnice i dostojno pokopati žrtve uz sve potrebne počasti i vjerske obrede, neovisno o njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti. Svaka reakcija na takve prijedloge sa strane tvoraca mitova svodi se na optužbu za revizionizam, kao da je revizionizam sam po sebi nešto loše. U znanosti je revizija temelj napretka, pa to treba vrijediti i za povijesnu znanost.
Ako bi istraživanja pokazala da u masovnim grobnicama ne leže samo oni za koje se desetljećima tvrdilo, nego neke druge žrtve, zar nije znanstveno, logično i pravedno da ta informacija postane javno dostupna i da se školsko gradivo prilagodi novim spoznajama?
Dosadašnja istraživanja Jasenovca obavljali su stručnjaci u okviru sustava pod strogom kontrolom Komunističke partije, zbog čega je legitimno postaviti pitanje njihove potpune objektivnosti. Postoje i svjedočanstva da su u Jasenovcu spaljivana tijela umrlih od tifusa kako bi se spriječilo širenje zaraze. Nadalje, posmrtni ostaci bez odjeće i dokumenata pronađeni na tom području mogu pripadati žrtvama i jednoga i drugoga režima.
Povijest, propaganda i cijena istine
Samo neovisna istražna komisija, u kojoj bi sudjelovali predstavnici različitih strana i relevantnih institucija, može iznjedriti rezultate koji bi imali šansu postati općeprihvaćeni. Upravo zbog toga može se pretpostaviti da će bilo kakva nova ozbiljna istraživanja unaprijed odbaciti oni koji su uvjereni da bi mogla dovesti u pitanje njihove dosadašnje teze.
Prisjetimo se velikosrpske propagande uoči početka pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća. Plašenje naroda ustaškim koljačima koji navodno spremaju nove Jasenovce bilo je jedan od okidača da mnogi zavedeni i preplašeni Srbi uzmu ponuđeno oružje u ruke kako bi, u vlastitoj percepciji, obranili svoje i živote svojih najmilijih. Mitovi o genocidnosti hrvatskog naroda služili su kao snažan motivacijski čimbenik za novačenje pobunjenika.
Koliko bi doista koštalo sustavno sondiranje terena na lokalitetima oko Jasenovca? A koliko stoje znanstvena istraživanja kojima bi se, uz pomoć interdisciplinarnih metoda, mogla provjeriti utemeljenost teza Goldsteina i drugih autora koji se pozivaju na rastapajuća svojstva tla ili na navodnu uporabu posebnih drobilica za kosti, valjkova ili sličnih alata?
Uz suvremene metode, uključujući računalne simulacije, može se okvirno izračunati koliko bi energije i goriva trebalo da se na temperaturama koje u pepeo pretvaraju i kosti i lubanje spale stotine tisuća tijela, odnosno koliki bi „kalorijski” utrošak zahtijevao takav proces. Lako se može izračunati i koliko bi vojnika i pomoćnog osoblja bilo potrebno za izvršavanje i prikrivanje takvog zločinačkog pothvata. Koliko bi peći, prijevoznih sredstava i vremena bilo potrebno da se stotine tisuća, ili čak milijun ljudi, dovedu na jedno stratište i ondje ubiju bez ostavljanja vidljivih tragova?
Cijeli niz logističkih problema nametnuo bi se organizatorima takvog zločina.
Pijetet
Istodobno, valja podsjetiti da su i komunistički istraživači šezdesetih godina utvrdili postojanje dvjestotinjak potencijalnih masovnih grobnica na jasenovačkom području, koje nikada nisu u potpunosti istražene.
„Kada bude dovoljno političke i društvene volje da se te grobnice sustavno pronađu i istraže, baš kao i grobnice u kojima se nalaze žrtve komunističkih zločina, a to će se teško dogoditi dok god su na važnim položajima potomci onih koji su gradili poslijeratne mitove, pravda će napokon biti zadovoljena. Tek tada će žrtve ustaških, kao i žrtve komunističkih zločina, napokon dobiti pijetet koji zaslužuju.
Jurčević: Jasenovac je iznimno kvalitetno otkopan još 1964.
Bleiburg i Jasenovac: Duhovni uteg koji opterećuje hrvatski narod
