Crkvo u Argentini, ustani i zasini

U iščekivanju skoroga posjeta pape Lava XIV. Argentini moramo moliti Gospodina da se posluži njime i učvrsti nas u vjeri preko vrhovnoga svećenika. Jer to je, prije svega, poslanje Petrova nasljednika, prema nalogu samoga Isusa Krista: Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću (Luka 22, 32).

I mi moramo moliti Gospodina: Umnoži nam vjeru! (Luka 17, 5).

Uvijek bi nas trebale poticati na preispitivanje Kristove riječi: kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? (Luka 18, 8).

Molitva, pokora i milostinja sredstva su koja svi katolici imaju na raspolaganju. Njih ovih dana moramo pojačati u pripremi za najavljeni pohod. Bilo bi najprikladnije moliti Boga da nas oslobodi od pukih socioloških ili političkih pogleda bez upućivanja na nadnaravno. Plodove tih dana u studenom ubrat će sȃm Gospodin, u svoje vrijeme i na svoj način. Nije na nama da ih mjerimo brojkama. Tiho Božje djelo u dušama ne može se mjeriti brojem posjetitelja na stadionima, ili na masovnim događajima ili proslavama.

U svakom slučaju, jasno je da Lav XIV. ne će pronaći Raj, kako je kardinal Eugenio Pacelli, kasniji papa Pio XII., rekao da je našao na Međunarodnom euharistijskom kongresu u Buenos Airesu u listopadu 1934.

Niti će biti prikladno uspoređivati ga s izljevom potpore koju je sveti Ivan Pavao II. primio tijekom svoja dva posjeta Argentini 1982. i 1987.

Lav XIV. susrest će se s drukčijom Argentinom, koja sve više propada, i duhovno i materijalno. I s Crkvom koja je posljednjih godina – osobito od 2013. – doživjela krajnje zabrinjavajući pad i broja vjernika i vjerničkoga postupanja.

Stoga je prikladno, nakon skoro 40 godina, ponovo razmisliti o riječima svetoga Ivana Pavla II. na Misi za posvećene osobe, koju je slavio u Buenos Airesu 10. travnja 1987. Ondje je poljski papa uputio snažan poziv: Crkvo u Argentini! „Ustani i zasini, jer svjetlost tvoja dođe i slava Gospodinova blista nad tobom“ (usp. Izaija 60, 1).

Četiri desetljeća kasnije očito je kako je to zadaća koju tek treba ispuniti.

Zarobljen u raznim ideološkim zamkama, veliki dio argentinske crkvene hijerarhije razvodnio je evanđeosku poruku i stoji nepomično dok se osipanje vjernika nastavlja. Trebala bi nas ganuti spoznaja da se 1960. godine 90 posto Argentinaca izjašnjavalo kao katolici; danas ih je jedva 57 posto. Taj udio i dalje ubrzano pada.

Napuštanje hrabroga, čvrstoga i proročkoga naviještanja Isusa Krista i usredotočivanje gotovo isključivo na „političko i društveno“ navelo je bezbrojne krštene pojedince da se pridruže raznim evangeličkim vjeroispovijestima.

Još gore, mnogi drugi popunili su redove onih koji se predstavljaju kao da nemaju vjersku pripadnost ili da pripadaju „religiji“ izrađenoj po mjeri.

Vjera nije ni izbliza postala kultura u argentinskoj zemlji.

Biskupske izjave, usidrene u onome što sam nazvao „ekstremizmom centra“ (kako ne bi uvrijedili ni „desnicu“ ni „ljevicu“), nemaju nikakav utjecaj, osim bacanja pokoje političke iskre.

A posljednjih godina, kao posljedica rastuće progresivističke pristranosti, došlo je do gotovo potpuna odustajanja od odlučna zauzimanja za život, brak i obitelj, smatrajući ih „desničarskim pitanjima“.

Takozvane „nove paradigme“ divljaju u biskupijama. I kao što se dogodilo u gospodarskoj sferi, doživljavamo i „hiperinflaciju“ biskupa u Crkvi. Od 2013. godine, primjerice, umnožio se broj pomoćnih biskupa, prilično mladih i identificiranih s crtom prethodnoga papinstva.

„Teologija oslobođenja“, njezina domorodna inačica „teologije naroda“, i pripadnost trećemu svijetu – proročki osuđena u knjizi La Iglesia clandestina („Skrivena Crkva“) Carlosa Alberta Sacherija, koga su ubili teroristi Revolucionarne narodne vojske – izazvali su pustoš u Crkvi koja hodočasti Argentinom. Ispraznili su samostane i sjemeništa; potaknuli masovna napuštanja svećeništva i redovništva; ublažili stegu u samostanima; pa čak i uvukli mlade župljane u oružano nasilje.

Bogoslovije koje su bile poznate po vjernosti i zdravoj nauci, poput onih u San Rafaelu i San Luisu, zatvorena su. A druge koje su također pokušavale odgajati muževne, čestite, gorljive i vjerovjesničke svećenike promijenile su smjer i sada se nalaze između nasukavanja i vrlo vjerojatna nestanka. Postoje biskupije koje imaju više biskupa nego bogoslova.

Model „skupštinarstva“, koji je Crkva u Buenos Airesu iskusila potkraj XX. stoljeća i u prvom desetljeću XXI. stoljeća, izvezen je u sveopću Crkvu s toliko hvaljenom „sinodnošću“. Gotovo se više ne govori o crkvenom zajedništvu.

I s čuđenjem se svjedoči rastućim izazovima koje Crkva u Njemačkoj – i druge – postavljaju protiv zdrave nauke i stege. Je li cilj ići prema „savezu nacionalnih crkava“?

Želi li se možda oponašati anglikance, koji se čini da odlučno idu prema svom izumiranju?

Neka Gospodin prosvijetli papu Lava XIV. kako bi mogao okončati to trajno stanje raspravljanja i vijećanja. Crkva nije namijenjena „glasovanju“ o novoj vjeri, nego ispunjavanju Božje volje, koja hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (Prva Timoteju 2, 4).

Još jedan veliki izazov s kojim se Papa suočava jest jasno potvrditi učenje Crkve o vrjednotama o kojima se ne može pregovarati, prirodnom početku i kraju života, braku i obitelji, slobodi roditelja da slobodno biraju odgoj i obrazovanje svoje djece i zajedničkom dobru. Sigurno ne će biti lako spasiti brojne ozbiljne posljedice spisa kao što su Amoris laetitia, Traditionis custodes i Fiducia supplicans, između ostalih.

Jučer, danas i uvijek, istinsku obnovu Crkve provode, Božjom milošću, priznavaoci i mučenici. Dana 22. kolovoza 2026., prilikom zaređivanja 14 svećenika u makurdskoj biskupiji, u državi Benue u Nigeriji, sanfranciscanski nadbiskup (Sjedinjene Američke Države) monsinjor Salvatore Cordileone, istaknuo je kako „Zapadu nije potreban samo glas Afrike, nego i njezino svjedočanstvo, osobito svjedočanstvo Nigerije.“ Tamo se još jednom ispunjavaju Tertulijanove riječi: „Krv mučenika, sjeme novih kršćana.“

U XXII. stoljeću Afrika će biti kontinent s najvećim brojem katolika na svijetu. Tamo se, uistinu, Crkva uzdiže i blista.