Rodna perspektiva i rodna ideologija

Često se govori o rodnoj perspektivi. Ali takvo označavanje nije ono koje doista odgovara tomu načinu razmišljanja. Bolje ju je nazvati ideologijom. Perspektiva je određeno gledište iz kojega se predmeti predstavljaju promatraču, osobito kada su udaljeni.

Govor o rodu jest ideologija; taj izraz odnosi se na skup temeljnih zamisli koje označavaju razmišljanje osobe, skupine ili razdoblja, što u ovom slučaju teži uspostaviti antropološko stajalište s ambicijom potpunosti, posebice u pogledu odnosa između biološke opsega ljudskoga bića i njegova odnosa s kulturom koja ga okružuje i u kojoj živi.

Ipak, bilo bi prikladno govoriti o rodnoj perspektivi prema četvrtom određenju koje za riječ ‘perspektiva’ nudi Rječnik Kraljevske španjolske akademije: „Varljiv i pogrješan izgled ili prikaz stvari“. Naime, prevladavajuća i nasilna promidžba koja se rabi za nametanje toga diskursa navodi da se drži sigurnim ono što nije istina.

S druge strane, pojam ideologija često nosi loš prizvuk, što je u ovom slučaju potpuno opravdano.

Feministički pokret, koji se od XIX. stoljeća zauzimao za preispitivanje uloge žene u društvu, postajao je sve neumjereniji, zauzimajući stajališta suprotna ženskomu identitetu sve dok ga nije potpuno prezreo. Često sam navodio Simone de Beauvoir, jednu od najistaknutijih osoba toga pokreta: „Žena se ne rađa, nego postaje.“ Prema njoj, žena je srednji put „između muškarca i uškopljenika“. Rodna ideologija proistječe iz toga pristupa.

Prema tom načinu razmišljanja, koji jasno izražavaju njegovi tvorci, bojovnici i skutonoše, ne računaju se razlike – biološke, psihološke i duhovne – između muškaraca i žena; odlučno je što svako biće osjeća i želi biti. Ne postoji jedinstvena ljudska narav, ne postoji narav muške osobe koja uspostavlja muškost (muško stanje), ni narav ženske osobe iz koje proizlazi ženskost (žensko stanje).

Ne postoje dva spola, muški i ženski, nego različiti rodovi prema subjektivnom poimanju svake osobe; broj rodova je promjenjiv i raste snagom neobuzdane dosjetljivosti.

Država bi trebala priznati odluku svakoga pojedinca da promijeni spol u samopoimani rod, podupirati ih i izdati im novu identifikacijsku ispravu koja službeno priznaje njihovo novo stanje u društvu.

U rodnoj ideologiji (dženderizmu) sjedinjenju se spoznajni (gnoseološki), ćudoredni (moralni) i društveni (socijalni) konstruktivizam s marksističkom dijalektikom. Ona se pojavljuje u nasrtljivu muško-ženskom suprotstavljanju, svojstvenu radikalnomu feminizmu i u protunaravnom prevladavanju izvorne ljudske dvojnosti i pokazuje u subjektivističkom izmišljanju rodova.

Naravnost koja nam je dana dobro je stvorena. Muško i žensko tijelo savršeno pristaju jedno drugomu, kao i njihove duše. To je stvarnost stvaranja.

Ugledni bibličar otac Horacio Bojorge (1934.), isusovac, u svojoj knjizi Varón y mujer. Entre designio divino y abolición demoníaca („Muškarac i žena: Između božanskog nauma i demonskoga ukidanja“), utvrđuje točan prijevod hebrejskoga teksta 18. retka druge glave Postanka, koji treba čitati kao: „Nije dobro da čovjek (Adam) bude samo jedan; učinit ću mu upotpunjenje.“[1]

Prema tom prekrasnom odlomku, Stvoritelj je tako razmišljao sa sobom kada je ni iz čega stvarao čovjeka. Čovjek, iš, i žena, iša (čovječica) čine upotpunjujuće jedinstvo (usp. Postanak 2, 23). U stolnoj crkvi u Monrealeu na Siciliji mozaik iz XIII. stoljeća prikazuje prizor: Stvoritelj uzima ženu za ruku i predstavlja je muškarcu, koji je prima raširenih ruku: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ Dojmljiv je izraz radosti; oboje dijele isto stanje i sudbinu, a međusobna ljubav i privlačnost uspostavljaju izvornu naravnost obitelji.

U Svetom se Pismu nalazi izvor istinskoga dostojanstva žene, koje je u povijesti djelo kršćanstva. Sveti Pavao postavlja zakon u kojem sjaji neka vrsta sretne „asimetrične simetrije“. Apostol kaže: „Žene, pokoravajte se svojim muževima“ (Efežanima 5, 22); „muževi, ljubite svoje žene“ (Efežanima 5, 25), „kao svoje tijelo“ (Efežanima 5, 28), jer „tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi“ (Efežanima 5, 28).

Ljubiti, muževa obveza, ne odnosi se na naravne osjećaje ili strast, nego na kršćansku ljubav, na ljubav (agápē) koje je sudjelovanje u Božjoj ljubavi. Glagol agapãͅn (Efežanima 5, 28) isti je onaj koji izražava Kristovu ljubav prema Crkvi, koja mu je podložna (hypotássetai, Efežanima 5, 24). Brak je, zaključuje Apostol, veliko otajstvo (tò mystḗrion tū͂to méga estín, Efežanima 5, 32), to je božansko-ljudska stvarnost sakramenta.

Kršćanska predaja razvila je načela bioloških, psiholoških i duhovnih razlika između muškaraca i žena tijekom stoljeća, utjelovljujući ih u kulturi različitih razdoblja, često u nesretnim stanjima.

Ivan Pavao II. ponudio je Crkvi i suvremenu svijetu opsežno učenje o bračnoj ljubavi i ljudskoj spolnosti te se u apostolskom pismu Mulieris dignitatem osvrnuo na izazov feminizma.

Navodim na kraju odlomak iz obraćanja pape Pija XII. mladencima na primanju 11. ožujka 1942.:

„Supruga postaje poput sunca koje obasjava obitelj… Da, supruga i majka sunce je obitelji. Ona je sunce svojom velikodušnošću i nesebičnošću, svojom stalnom spremnošću, svojom budnom i promišljenom nježnošću u svemu što može donijeti radost u živote njezina muža i djece. Ona širi svjetlo i toplinu oko sebe; i ako se često za brak kaže da je sretan kada se svaki od supružnika, pri ulasku u njega, posveti tomu da usrećuje drugoga, a ne sebe, taj plemeniti osjećaj i namjera, iako obvezuje oboje, ipak je poglavito ženina krjepost, rođena u njoj s majčinim otkucajima i sa zrelošću srca; zrelošću koja, ako prima gorčinu, želi davati samo radost; ako prima poniženje, želi uzvraćati samo dostojanstvom i poštovanjem, poput sunca koje svojom zorom obasjava maglovito jutro i pozlaćuje oblake zrakama svog zalaska.“

Što je ostalo od tih prekrasnih opisa žene i majke nakon osam desetljeća?

Rodna ideologija predstavlja završnu fazu u procesu raskršćanjenja (dekristijanizacije) i raščovječenja (dehumanizacije) kulture i društva; ona prezire brak, obitelj i dom te pomuškarčuje (maskulinizira) žene, unakazujući njihov identitet. Označava uništenje, propast.

Ukidanje čovjeka, o kojem je tako lijepo pisao Clive Staples Lewis, ispunjava se u rodnoj ideologiji. Bojorge govori o „demonskom ukidanju“, i to s pravom. Puno je tajnovitosti u modernom procesu obesvećivanja (desakralizacije) muškaraca i žena, spola, obitelji i društva.

Obesvećivanje je istoznačno raščovječenju. Iza tih pokušaja, nadahnjujući ih, stoji onaj koji je „čovjekoubojica od početka“ (anthrōpoktónos ē̃n ap’ arkhē̃s), „lažac (pseústēs) i otac laži“ (Ivan 8, 44), kako ga Isus naziva.

Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. – napisao je u knjizi Sol zemlje:

„Revolucija protiv povijesnoga oblika seksualnosti vodi do revolucije protiv bioloških predodređenosti. Više se uopće ne smije spominjati ‘narav’. Čovjek se treba moći oblikovati po želji, po svom ukusu, mora se osloboditi svih predodređenosti svoga bića. On sȃm čini od sebe ono što želi biti i tek tada postaje ‘slobodnim’ i oslobođenim. U pozadini je toga čovjekov ustanak protiv granica koje se nalaze u njemu samom kao biološkom biću. Riječ je u konačnici o protivljenju da bude stvorenje. Čovjek je po tom učenju vlastiti stvoritelj – suvremeni pokušaj čovjeka da bude Bog ili da bude poput Boga (‘vi ćete biti kao bogovi’ – Postanak 3, 5).“

Prvosvećenik ističe i da je rodna ideologija „konačna pobuna stvorenja protiv Stvoritelja“ i ima neposredne posljedice za kulturni poredak i društveni ustroj: odbacivanje naravne i prirodne dvojnosti muškarca i žene vodi do poricanja naravne i prirodne stvarnosti obitelji, koja nije kulturni izum povijesne evolucije, nego izvorna činjenica, djelo Božjega stvaranja.

Ako ne postoji ljudska narav, onda ne postoje ni sveopće valjana objektivna ponašanja, propisana zakonom upisanim u čovjekovu savjest u kojoj se izražava njegovo dostojanstvo.

Kultura koja se nameće globalno i koja ima snažna sredstva za svoje širenje pokušava uništiti obitelj, osobito promicanjem homoseksualnosti i pobuđivanjem znatiželje mladih da iskušaju nova iskustva u sklopu seksualne revolucije.

To je nova inačica poganskoga života koju je apostol Pavao već korio kao

– sramotne strasti (páthē atimías),

– obrtanje (inverziju) naravnoga općenja (tḕn physikḕn khrē̃sin),

– protunaravno, suprotno naravi (parà phýsin) (Rimljanima 1, 26);

– muškarce koji s muškarcima (ársenes en ársesin) besramnost čine (tḕn askhēmosúnēn katergazómenoi) (Rimljanima 1, 27).

Isto tako, među ostalim zastranjenjima, istaknuo je one ženskastih muškaraca (malakoì) i pokvarenjaka (arsenokoĩtai, doslovce: „muškaraca koji spolno opće s muškarcima“) (Prva Korinćanima 6, 9).

Kako bih posadašnjio te sudove, utječem se neupitnom autoritetu, Sigmundu Freudu. U Uvodu u psihoanalizu sodomstvo (koje on naziva homoseksualnost) i onanizam (koje on naziva masturbacija ili autoerotika), među ostalim ponašanjima, svrstava u „nastranosti“ (perverzije) i „ono što je nepristojno“, jer onemogućuju prvotnu svrhu spolnoga djelovanja: prenošenje života. Freud kaže:

„Zajedničko je obilježje svih perverzija da su one napustile cilj razmnožavanja. Mi upravo i nazivamo seksualni čin perverznim u slučaju kada se on odrekao razmnožavanja i neovisno o njemu teži pribavljanju zadovoljstva kao svojoj svrsi.“[2]

Strategija na svjetskoj razini uključuje neskrivene političke planove, imperijalističko nametanje vladavine nerazuma, u kojem vođe nacija postaju supočinitelji po sebičnim interesima, neznanju, nemaru ili zlobi.

U Argentini je prethodni predsjednik države, govoreći pred skupinom žena iz G20, proglasio da u našoj zemlji „rodna perspektiva prevladava u svim područjima“ i pohvalio se da je pokrenuo raspravu o potpunoj legalizaciji pobačaja. U svim područjima: u cijeloj zemlji, u svim aktivnostima.

Samostalni grad Buenos Aires, proglašen gradom koji je sklon homoseksualcima (gay-friendly), prednjači u promicanju homoseksualnosti zahvaljujući odluci svoje uprave.

Desetljećima, i pod vladama različitih političkih opredjeljenja, argentinsku državu označava sklonost autoritarizmu, čak i protiv prava i jamstava zaštićenih Nacionalnim ustavom. S trenutačnom vladom, ta sklonost autoritarizmu intenzivirala se u totalitarnu ambiciju; slogan je „Idemo na sve!“

Episkopat je bio vrlo osjetljiv i zauzet u osuđivanju stanja siromaštva i bijede, koji su enormno porasli tijekom demokratskoga razdoblja od 1983. do danas, kada se stopa približava 50 posto stanovništva; u zemlji koja bi mogla prehraniti četiristo milijuna ljudi. Sablažnjiva potkupljivost dužnosnika i onih bliskih vlasti, težina državnoga aparata i troškovi politike glavni su uzroci propadanja Argentine.

Po mojem mišljenju, moji kolege nisu pokazali istu zabrinutost za pitanja rodne ideologije: probleme društvenoga morala, kulture, agresivnoga sekularizma države i napretka protiv slobode odgoja i bogoštovlja (vjeroispovijesti), pri čemu je potonja ozbiljno potkopana pod izlikom zaštite zdravlja stanovništva zbog pandemije koju trpimo.

U državnoj birokraciji imamo „Ministarstvo žena, rodova i raznolikosti“ (Ministerio de Mujeres, Géneros y Diversidad), koje uključuje „Tajništvo za promicanje muškosti“ (Secretaría para la Promoción de Masculinidades) (!!!). Kao da ta birokracija već nije ogromna i pretjerano skupa, upravo je stvoren „Nacionalni kabinet za uključivanje rodnih politika“ (Gabinete Nacional para la Transversalización de las Políticas de Género), čija je svrha „jamčiti uključivanje rodne perspektive u osmišljavanje i provedbu nacionalnih javnih politika, uključujući i proračunske i upravljačke/izvršne sastavnice“.

No, postoje i druge inicijative koje dijele isti cilj, od kojih su neke već provedene i u potpunosti su na djelu.

Korištenje takozvanoga uključivoga jezika postalo je obvezatno u javnim ispravama. Predsjednik države, kojemu nedostaje ikakav osjećaj za smiješno, obraća se u tri roda, onima koji da su svi, sve i sva (todos, todas y todes), a kada se obraća mladima, naziva ih dječaci, djevojčice i djeca (chicos, chicas y chiques). Ideologija i neznanje idu ruku pod ruku.

U španjolskom jeziku muški je „neoznačeni rod“. Kada se govori o ljudima i životinjama, imenice muškoga roda koriste se za označavanje pojedinaca toga spola, ali i za označavanje cijele vrste, bez obzira na spol, bilo da je u jednini ili množini. Generička poraba muškoga roda uključuje ženske pojedince.

U političkom, upravnom i novinarskom jeziku postoji nagnuće slagati nizove imenica za osobe kojima se izražavaju oba spola, rabeći tako nepotrebno okolišanje, primjerice: Argentinci i Argentinke, bez razumijevanja kako je poraba neoznačena roda dovoljno izričita da obuhvaća osobe obaju spolova. Međutim, todes (srednji rod od svi) i chiques (srednji od dječaci) ne postoje u španjolskom jeziku.

Zahtjev da žena bude 50 posto na popisima predloženika za izborne dužnosti već je na snazi. Moglo bi se pitati zašto ograničavati to sudjelovanje ako je, primjerice, 75 posto žena sposobnije od muškaraca obavljati zakonodavnu ulogu, s obzirom na to da Argentinski ustav u članku 16. propisuje kako su svi stanovnici argentinske države „jednaki pred zakonom i imaju pravo na zapošljavanje bez ikakva drugoga uvjeta osim prikladnosti“. Postoje parlamentarni projekti kojima se jamče i druga prava seksualnih manjina.

Oporbena stranka predstavila je prijedlog zakona kojim se postojećim kategorijama muškaraca i žena u nacionalnom identifikacijskom dokumentu dodaje nebinarna kategorija, čije ime još nije određeno. U međuvremenu, vladajuća stranka promiče sveobuhvatni zakon o transrodnima. Glavno tajništvo predsjedništva razvilo je protokol za uključivanje rodne perspektive u predsjedničke audijencije. „Od sada nadalje“, stoji u uvodniku u La Naciónu, „oni koji se sastaju s državnim šefom u skupinama većim od četiri osobe morat će osigurati da najmanje 33 posto njihova izaslanstva čine žene i LGBT-ovci.“

Ta delirična odredba pokazuje utjecaj LGBT-lobija na državnu strukturu, u koju se uvukao.

Glavni inspektorat pravosuđa nametnuo je neustavnu odluku koja krši pravo na slobodu udruživanja: sve novoosnovane tvrtke i neprofitne organizacije moraju u svoje upravne odbore ili upravna tijela uključiti kvotu žena jednaku kvoti muškaraca. Zlonamjerna apsurdnost se nastavlja: Narodna banka mora popuniti najmanje 1 % svoje radne snage transvestitnim, transseksualnim i transrodnim zaposlenicima tijekom sljedećih sljedova zapošljavanja. Taj se postotak postupno mora povećavati na 5 % svih novozaposlenih svakoga polugodišta.

Kad bi se ispunio jedini ustavni zahtjev (napredovanje na temelju zasluga), Argentina vjerojatno ne bi bila zaglibljena u siromaštvu, zaostalosti i podmitljivosti u kojoj je danas.

Prelazim na razmatranje problema spolnoga odgoja, područje u kojem spoznajni (gnoseološki) konstruktivizam i rodna ideologija vladaju barem desetljeće, a stanje se postupno pogoršava totalitarnim pritiscima države.

Naširoko se izvještava kako je Crkva protiv spolnoga odgoja. To je klevetnička i sebična tvrdnja. Ono što očito ne možemo prihvatiti jest da se temeljni vid oblikovanja osobnosti svede na prenošenje pristranih informacija i poučavanje o korištenju kontracepcije i prezervativa, kako bi se potaknulo mlade na neobuzdano bludničenje. To se zove „cjeloviti spolni odgoj“ (Educación Sexual Integral), ali točnije bi se trebalo zvati „sveobuhvatna seksualna perverzija“ (Perversión Sexual Integral).

U pokrajini Buenos Aires, Zakon 14.744, donesen prije gotovo desetljeća, dodatno je pogoršan naknadnim odredbama. Ministri prosvjete i zakonodavci ignoriraju pokrajinski Ustav, koji je na snazi ​​od 1994., koji u članku 199. propisuje: „Buenosaireški učenici moraju primiti cjeloviti odgoj i obrazovanje, s transcendentnim smislom i u skladu s načelima kršćanskoga ćudoređa, poštujući slobodu savjesti.“

To pravilo se, naravno, odnosi na državne škole, gdje se nikada nije poštovalo; a ipak su katoličke škole i fakulteti izloženi stalnomu pritisku, što ometa razvoj odgoja za ljubav, čistoću (čednost), brak i obitelj. No, priznajmo da ozbiljna kriza Crkve, s dobro poznatim širenjem dogmatskih i moralnih zabluda, često otežava ispunjenje toga bitnog ideala u našim odgojno-obrazovnim ustanovama.

Istodobno, u autonomnom gradu Buenos Airesu pokrenut je internetski program pod nazivom „Zbogom tabu“; tabu je naravno i kršćansko shvaćanje spolnosti. Tvorac te čudovišnosti poznati je militantni homoseksualac.

Ako će se govoriti o istinskom odgoju i obrazovanju i ako se ta tema proširi na različite predmete u nastavnom planu i programu, mora se temeljiti na cjelovitom razumijevanju ljudske osobe, njezine etičke dimenzije i bitnih svrha spolnih čina. Nažalost, konstruktivizam se uvlači i u to područje: spolnost se prema rodnoj ideologiji često predstavlja kao povijesni i društveno-kulturni konstrukt, zanemarujući živo jedinstvo koje ljudsko biće, muško ili žensko, jest; jedinstvo u kojem postoji neprekinutost između biološke, duševne i duhovne sfere.

Službeni propisi predlažu pristup spolnomu odgoju u školama temeljen na pravima – kako proglašavaju – to jest, djeci i mladima se predstavlja „pravo na seks“ kao ljudsko pravo, a posebno pravo da odluče hoće li imati spolne odnose bez svih oblika prisile i da ne trpe nikakve neželjene posljedice iz tih odnosa.

Ni ljubav, ni odgovornost, ni brak, ni obitelj kao životni projekt. Isto se tako ne može prihvatiti da država prisvaja moć miješanja u tako prisno područje osobnoga razvoja bez sudjelovanja roditeljā učenika.

Osobito mislim, i s dubokom zabrinutošću, na djecu i mlade koji pohađaju državne škole, mnogi od njih kršteni, za čiju sudbinu crkveni pastiri ne mogu ne mariti. Sve je zamršeno raspadom obiteljskoga života, čestim rastavama koje za sobom ostavljaju trag siročadi kraj živih roditelja.

Dodajte tomu kulturne učinke istospolnih brakova, posvajanje djece od strane istospolnih parova i stvaranje djece putem darivanja ili kupnje gameta i zamjenskoga majčinstva.

Nije mi skriveno kako naznačene nevolje postoje u mnogim zemljama svijeta koje nekoć bjehu kršćanske, ali neustrašiv zaključak o raširenoj patnji služi kao utjeha samo budalama. Kakav paradoks: trebali bismo se diviti islamu, koji čuva poštovanje prema stvarnosti Stvaranja!

Totalitarizam argentinske vlade uključuje misaonu policiju, Nacionalni institut protiv diskriminacije (Instituto Nacional de la Antidiscriminación), koji je već postojao pod prethodnim vladama, neizbježno predvođen ljevičarima. Zbog ovoga što sam upravo napisao, mogao bih biti prijavljen toj agenciji i na kraju biti suđen i zatvoren. Uostalom, bilo bi mi zabavno.

U Buenos Airesu u kolovozu 2020.

kastilski izvornik: 1, 2, 3 i 4

Više od istog autora na Dijalogu:

Patnja i ljubav kao otkupljujuće vrijednosti

Da zlo ne zavlada, policiji treba poštovanje

Crkva propagande

Rob Mutsaerts, Bolesna rodna ideologija

Rob Mutsaerts, Sakaćenje može, obraćenje ne

Rob Mutsaerts, Joško u ženski zatvor

Héctor Aguer, Uključivanje transseksualaca

[1] Mogući hrvatski prijevodi Postanka 2, 18 jesu:

Načinimo mu Načinit ću mu

drugaricu družicu pandan podudarnost pomoć pomagača pomoćnicu pomoćnika suputnicu suputnika

kao dopunu kao što je on kao što je on sȃm kao upotpunjenje koja će mu biti nadopuna koji/a mu odgovara koji/a mu pristaje prema njemu prikladna/u prikladna/u njemu prikladna/u za nj priličnu/a njemu primjerena/u njemu

[2] Sigmund Freud, Uvod u psihoanalizu, 20. predavanje Čovječji spolni život.