Francuska revolucija bila je više od revolucije – bila je to pobuna protiv Boga i kršćanstva koja mnogo toga otkriva i zbori o duhovnim korijenima suvremenoga svijeta skoro već dva i pol stoljeća. Ovih smo dana svjedočili prijeporu oko činjenice trebaju li hrvatski vojnici sudjelovati u mimohodu u Parizu.
Tu se – objektivno govoreći – nema što slaviti, kao što se nema što slaviti ni pobjeda boljševika 1917., kao ni sve potonje komunističke revolucije do danas koje su, prema statistikama, odnijele oko 200 milijuna žrtava. Ništa dobra nisu donijele svijetu jer su se dizale protiv Boga i čovjeka.
Slogani nasuprot stvarnosti
Svakog 14. srpnja vatrometi obasjavaju nebo nad Francuskom. Vojne parade marširaju niz Champs-Élysées. Političari hvale slobodu, jednakost i bratstvo kao temelj suvremene republike.
Francuska revolucija jedan je od najutjecajnijih – i najosporavanijih – događaja u svjetskoj povijesti. Obično se pamti kao rođenje moderne slobode, demokracije i ljudskih prava.
No, ispod poznatih slogana sloboda, jednakost, bratstvo krije se daleko složenija priča. To je priča o vjerskom progonu, sustavnom teroru, ideološkoj revoluciji i pokušaju iskorjenjivanja kršćanske kulture i civilizacije te kršćanstva uopće.
Razdoblje previranja
Francuska revolucija (1789. – 1799.) bila je razdoblje dubokih političkih, društvenih i vjerskih previranja u Francuskoj. Ona je svrgnula Burbonsku monarhiju, ukinula tradicionalni društveni poredak i transformirala europsku povijest.
Iako je mnogi pamte po promicanju slobode i demokracije, svjedočila je i raširenom nasilju, vladavini terora i teškom progonu Katoličke Crkve. Bilo je tu masovnih ubojstava, a onda uspona i tiranije jednoga Korzikanca, Napoleona.
Revolucionari su pokušali potpuno iskorijeniti kršćanstvo uvođenjem novih, umjetnih religija. Katedrala Notre-Dame u Parizu pretvorena je u „Hram razuma”, a uveden je i novi revolucionarni kalendar koji je ukinuo nedjelju i kršćanske blagdane kako bi se izbrisao svaki spomen na kršćansku tradiciju.
Ideološki korijeni
Revolucija je bila rezultat više čimbenika: financijske krize, filozofije prosvjetiteljstva, društvene nejednakosti, političke nestabilnosti te rastućeg neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi i monarhiji. Za mnoge je Dan Bastilje jednostavno Dan neovisnosti Francuske.
Nije tomu tako ni izdaleka. Francuska revolucija nije bila samo rušenje kralja i monarhije. Bila je nešto daleko dublje: namjerno i svjesno rušenje samog kršćanstva.
Većina suvremenih povijesnih istraživanja objašnjava Francusku revoluciju ekonomskim terminima. Nestašica kruha, državni dug, nepravedan porezni sustav i ekstravagancije Versaillesa bili su važni.
Ali oni ne objašnjavaju zašto bi nacija koja je nazivana „najstarijom kćeri Crkve” doskora počela uništavati crkve, ubijati svećenike, zatvarati samostane, ukidati kršćanski kalendar i ustoličiti „Božicu razuma” u znamenitoj Notre Dame u Parizu. Same materijalne teškoće i problemi ne rađaju ideološke revolucije.
Čine to ideje. Revolucija je bila kulminacija stoljećâ intelektualnog i duhovnog propadanja koje je počelo protestantskom reformacijom – koju bi bilo bolje nazvati „deformacijom” vjere – a ubrzalo se kroz prosvjetiteljstvo.
Do 1789. temelji kršćanske civilizacije već su bili veoma oslabljeni i narušeni djelovanjem francuskih enciklopedista, od Voltairea („Uništite bestidnicu”, tj. Crkvu) preko Rousseaua i dalje. Revolucija nije izbila iznenada u Parizu.
Umjesto toga, ona se odvijala u fazama. Prvo je došlo do protestantske pobune protiv autoriteta Crkve. Zatim je uslijedio uspon apsolutističkih država u kojima su svjetovni vladari sebi sve više podređivali duhovnu vlast.
U Francuskoj je to bilo u obliku galikanizma, u Engleskoj je ionako monarh bio poglavar Crkve, a u Habsburškoj Monarhiji u obliku jozefinizma. Zatim je tu deizam i prosvjetiteljstvo koje nije više težilo samo reformi kršćanstva, nego ga je u potpunosti istisnulo i zamijenilo.
Razum se odvojio od Objave. Politička vlast se odvojila od Boga. Samo društvo odvojilo se od Krista. Do trenutka kada su se 1789. sastali Generalni staleži, filozofska revolucija odnijela je pobjedu i prije nego što je uopće započela politička revolucija.
Zaboravljena uloga Presvetog Srca
Možda je najdirljivija činjenica ona koja se odnosi na ukazanja koja je primila Sv. Margareta Marija Alacoque. Godine 1689. Gospodin je preko ove svetice i mističarke zatražio od francuskog kralja da posveti sebe i naciju njegovu Presvetom Srcu.
Nakon što je primila Isusovu naredbu kralju da posveti Francusku Presvetom Srcu, svetica je objasnila misiju svom nadređenom. Napisala je: „Čini mi se da Presveto Srce želi ući s raskoši i sjajem u palače kraljeva i knezova kako bi ondje bilo štovano, jer je toliko prezreno, poniženo i vrijeđano u svojoj Muci.”
Iako je preko kanala bliskih kralju i dvoru učinjeno nekoliko pokušaja da se poruka Sv. Margarete Marije prenese Luju XIV., povijest ne nudi jasan odgovor je li je primio, ignorirao ili odbacio. Zavjet je osujećen revolucijom točno 100 godina kasnije. Zahtjev je ignoriran.
Točno 100 godina kasnije, u lipnju 1789., Treći stalež proglasio se Nacionalnom skupštinom. Za katolike odane Presvetom Srcu ova kronologija dugo je imala duboko značenje. Još je dojmljiviji izvještaj o zatvorskom zavjetu Luja XVI.
Nakon što je Revolucija uništila njegovo kraljevstvo, zatvorila njegovu obitelj i lišila ga vlasti, kralj je tajno sastavio čin posvete Presvetom Srcu. Obećao je da će, ako ponovno zauzme svoje prijestolje, javno posvetiti Francusku Kristu i njegovu Srcu.
Revolucija guta svoju djecu
Bilo je prekasno. Zavjet je ostao skriven dugo nakon njegova pogubljenja. Političke revolucije često obećavaju slobodu. Francuska revolucija doskora je pokazala kako sloboda postaje tiranija, što je vidljivo i iz slijeda svih revolucija koje su uslijedile, a kojima je francuska „prototip i majka”.
Revolucija je prerasla u teror. Crkvena je imovina konfiscirana, a redovničke zajednice ugušene i dokinute. Svećenici su bili prisiljeni zakleti se na odanost revolucionarnoj vlasti.
Svećenici lojalni revolucionarnom pokretu pokušali su stvoriti nacionalnu crkvu neovisnu o Rimu. Tisuće su odbile. Mnogi su tu uskratu platili životom.
Revolucija je na kraju progutala ne samo monarhiju nego i sve njezine arhitekte, dok su se frakcije natjecale pod stalnom sjenom giljotine. Progutala je Revolucija mladoga Saint-Justa, nazvana „Arkanđeo smrti”, koji je frenetično zagovarao pogubljenje kralja, zatim Dantona, Marata, Robespierrea („Nepotkupljivoga”).
Čijom je smrću pod giljotinom 27. srpnja 1794. okončana vladavina terora u Revoluciji. Deset dana prije njegova pogubljenja 17 karmelićanki otišlo je pod giljotinu kao žrtva prinosnica za zaustavljanje toga stravičnog terora.
Gledajući unatrag, čin Luja XVI. u vezi s posvetom nije ostao nepriznat i bez odgovora, jer je pobožnost prema Presvetom Srcu ostala živa u Francuskoj i nakon njegova pogubljenja. Unatoč prevladavajućem protuvjerskom raspoloženju u Francuskoj, gradnja veličanstvene bazilike Presvetog Srca Isusova na Montmartreu započela je 1875., dovršena je 1914., a posvećena pet godina kasnije.
„Vladat ću usprkos svima koji mi se protive”, zabilježila je Sv. Margareta Marija kako joj je Gospodin rekao. To obećanje odjekuje u veličanstvenoj bazilici Presvetog Srca visoko na Montmartreu, vidljivoj iz raznih dijelova grada, na mjestu s prekrasnim pogledom na Pariz.
Vendée – francuska katolička kontrarevolucija
Dok je Pariz prihvatio revolucionarnu ideologiju, veći dio ruralne Francuske ostao je duboko katolički. Nigdje to nije bilo očitije nego u pokrajini Vendéeu. Poljoprivrednici, radnici, obrtnici, svećenici i obične obitelji ustale su u obranu Boga, svoje vjere, kralja i domovine.
Na njihov otpor odgovoreno je krajnjom brutalnošću. Čitava su sela bila uništena. Masovna pogubljenja postala su uobičajena.
Katolička i kraljevska vojska Vendéea često je nosila znak Presvetog Srca Isusova na svojoj odjeći kao javno ispovijedanje vjere. Presveto Srce postalo je simbol katoličkoga otpora.
Protiv buntovnika u Vendéeu poslane su tzv. Paklene kolone, 12 republikanskih vojnih postrojbi s naredbama za uništavanje sela, usjeva, stoke, crkava i civila. Njihova kampanja sustavnog uništavanja ostaje jedna od najmračnijih epizoda Francuske revolucije.
Tisuće buntovnika utopljeno je u rijeci Loire. Moderni povjesničari sve više prepoznaju rat protiv pokrajine Vendée kao jedan od najranijih primjera ideološkoga masovnog istrjebljenja u suvremenoj Europi. Prvi pravi genocid nad jednom pokrajinom.
Poveznica s fatimskim ukazanjima
Godine 1931. sestra Lucija, fatimska vidjelica, zabilježila je Gospodinovo upozorenje u vezi s odgođenom posvetom Rusije: „Oni oponašaju francuskog kralja. Slijedit će ga u nesreći.” Usporedba je upečatljiva.
Kao što je francuska monarhija odgađala poslušnost nebeskom zahtjevu u vezi s Presvetim Srcem, tako su i suvremeni vođe odgađali nebeski zahtjev u Fatimi. Bez obzira prihvatimo li to tumačenje ili ne, ono naglašava središnju temu koja se provlači kroz katoličku povijest: narodi se uzdižu i padaju ne samo zbog ekonomije ili vojne snage, nego zbog svog odnosa s Bogom.
Francuska revolucija nikada nije istinski završila. Njezine su se bojišnice jednostavno promijenile te traju i danas. Umjesto pušaka i topova, današnji se sukobi vode obrazovanjem, pravom, kulturom, medijima i pamćenjem.
Središnje pitanje ostaje isto: Hoće li društvo biti usmjereno prema Bogu ili se odvratiti od Njega? To pitanje još uvijek oblikuje rasprave o obitelji, vjerskoj slobodi, obrazovanju, moralu i mjestu vjere i kršćanstva u javnom životu.
Revolucija se nastavlja jer ideje koje stoje iza nje nastavljaju se te i dalje žive. Revolucija je dubok podsjetnik da se povijest ne može razumjeti isključivo kroz ekonomiju, politiku ili likove pojedinaca. Ideje su važne. Religija je važna.
Francuska revolucija nije bila samo slom jedne vladavine koja je trajala 13 stoljeća – od krštenja kralja Klodviga – nego je označila i slom cijele vizije kršćanske civilizacije. Klodvigov prelazak na kršćanstvo te ujedinjenje cijele Galije stvorili su kulturno-političku sintezu germanskoga i romansko-kršćanskoga svijeta što je oblikovalo srednjovjekovnu Europu.
Revolucijom je to dokinuto. Veza Neba i Zemlje, giljotiniranjem posljednjega francuskoga kralja, bila je zauvijek prekinuta. Da bismo razumjeli moderni Zapad, prvo moramo razumjeti što je izgubljeno 1789. – i zašto mnogi to i dalje slave, dok drugi i dalje žale.
Nemamo što slaviti jer je ta Revolucija bila sunovrat ideja, vjere, kulture, civilizacije, koji se i danas nastavlja. Spas može biti samo u zaokretu prema Bogu, Kristu, Evanđelju.
Zavjet koji je kralj Luj XVI. dao u tamnici
Godine 1689. Sv. Margareta Marija Alacoque pisala je kralju Luju XIV. da je Gospodin naredio da posveti Francusku Njegovu Presvetom Srcu Isusovu. Posvećenje nikada nije izvršeno, a 100 godina kasnije eksplodirala je Francuska revolucija.
Godine 1791. kralj Luj XVI., dok je boravio u kućnom pritvoru u palači Tuileries, svečano je obećao da će izvršiti ovo posvećenje ako mu se vrati prijašnja vlast. To je učinio pod vodstvom svećenika iz reda Sv. Ivana Eudesa i ispovjednika Abbéa Héberta, koji je odbio položiti prisegu na Građanski ustav svećenstva.
Zanimljivo je da također izražava i kajanje zbog svoje tolerancije i blagosti u davanju slobode revolucionarima. Zavjet je otkriven zapečaćen u zidu kraljevske sobe kada je palača srušena gotovo stoljeće kasnije, 1871. godine.
Evo riječi kraljeva svečanog zavjeta, što ga je sam napisao i potpisao:
„Dobro vidiš, o Bože moj, veliku tugu koja mi tišti srce, tugu koja ga ranjava i dubinu ponora u koji sam bačen.
Napadaju me bezbrojna zla sa svih strana. Tjeskobi moje duše, zbog strašnih tragedija koje su zadesile mene i moju obitelj, dodaju se i one koje prekrivaju cijelo lice Kraljevstva.
Vapaji svih nesretnika, jauci naše potlačene vjere odjekuju u mojim ušima, a unutarnji glas mi sugerira da me možda Tvoja pravda drži odgovornim za sve ove nesreće jer, u danima svoje moći, nisam suzbio njihove glavne uzroke, a to su razuzdanost naroda i duh bezbožnosti, i jer sam služio oružju hereze koja sada trijumfira, favorizirajući zakone koji su udvostručili njezinu snagu i dali joj smjelost da se usudi i podigne protiv svega.
Neću imati smjelosti, o Bože moj, opravdati se pred Tobom. Ali Ti znaš da je moje srce uvijek bilo podložno vjeri i moralu. Moje mane su plod moje slabosti i tako se želim učiniti dostojnim Tvoga velikog milosrđa.
Oprostio si kralju Davidu, koji je naveo Tvoje neprijatelje da Te hule, i kralju Manaseu, koji je odveo svoj narod u idolopoklonstvo. Razoružan njihovim pokajanjem, vratio si jednoga, pa drugoga na prijestolje Judeje i učinio ih da vladaju u miru i slavi. Bi li dakle danas bio neumoljiv prema sinu Svetog Luja, koji uzima ove raskajane kraljeve za uzore i koji, slijedeći njihov primjer, želi ispraviti svoje pogrješke i postati kralj po Tvome Srcu?
O Isuse Kriste! Božanski Otkupitelju svih naših bezakonja, danas dolazim pronaći utjehu za svoju dušu u Tvome Preljubljenom Srcu. Zazivam u pomoć nježno Srce Marije, moje uzvišene Zaštitnice i Majke, i pomoć svetog Luja, mog zagovornika i najslavnijeg od mojih predaka.
O Preljubljeno Srce, otvori se, po prečistim rukama mojih moćnih zagovornika; primi s ljubaznošću želje koje u meni budi povjerenje i koje Ti prinosim kao ponizni izraz svojih osjećaja ako, kao posljedicu beskonačne Božje dobrote, ponovno zadobijem svoju slobodu, svoju krunu i svoju kraljevsku moć.
Stoga svečano obećajem:
- Odmah ću opozvati sve zakone koji mi budu naznačeni, bilo od Pape ili od Sabora ili od četvorice najučenijih i najkrjeposnijih biskupa moga Kraljevstva, kao protivne čistoći i integritetu vjere te suprotne disciplini i posebnoj jurisdikciji Svete, Katoličke i Apostolske Rimske Crkve; a posebno ću opozvati Građanski ustav klera.
- U roku od godinu dana, u zajedništvu s Papom i biskupima svoga Kraljevstva, poduzeti sve potrebne mjere kako bi se, u skladu s kanonskim pravilima, uspostavio svečani blagdan u čast Presvetog Srca Isusova, koji će se zauvijek slaviti u cijeloj Francuskoj prvog petka nakon osmine Tijelova, a uvijek nakon njega slijedi opća procesija. Ovaj će se blagdan slaviti kao zadovoljština za zla i oskvrnuća koja su u našim svetim crkvama počinili raskolnici, heretici i zli kršćani u ovim vremenima tako velikih previranja.
- Osobno otići u nedjelju ili blagdan, u roku od tri mjeseca od dana moga oslobođenja, u crkvu Notre Dame u Parizu ili u bilo koju drugu glavnu crkvu u mjestu gdje ću se u to vrijeme nalaziti, i izreći svečani Čin posvete sebe, svoje obitelji i svog Kraljevstva Presvetom Srcu Isusovu. To ću učiniti pred glavnim oltarom nakon mise i po rukama svećenika, obećavajući da ću svim svojim podanicima dati primjer štovanja i pobožnosti koji pripadaju tom Preljubljenom Srcu.
- U crkvi koju odaberem, u roku od godinu dana od moga oslobođenja i o vlastitom trošku, podići ću i ukrasiti kapelu ili oltar koji će biti posvećen Presvetom Srcu, a koji će stajati kao trajni spomenik moga priznanja i moga neograničenog povjerenja u beskonačne zasluge i neiscrpna blaga milosti koje ovo Božansko Srce sadrži.
- Konačno ću, svake godine, gdje god se nalazio, na blagdan Presvetog Srca Isusova, obnavljati Čin posvete naveden u trećem članku i sudjelovati u općoj procesiji koja će uslijediti nakon mise toga dana.
Danas ne mogu izgovoriti ovaj zavjet osim u tajnosti, ali potpisao bih ga vlastitom krvlju ako bude potrebno; i najljepši dan u mom životu bit će onaj kada ću ga moći naglas proglasiti u Hramu.
O Preljubezno Srce moga Spasitelja, neka mi se desnica osuši i bila prokleta ako zanemarim Tvoja dobročinstva i ova svoja obećanja, i ako ikada prestanem ljubiti Tebe i polagati svu svoju nadu i utjehu u Tebe. Amen.”
Luj XVI., kralj Francuske
Više od istog autora:
Papa Benedikt XV. opisao ga je riječima rezerviranim za rijetke u povijesti Crkve
