Riječki svećenik Goran Casalonga, koji je nedavnim dekretom riječkog nadbiskupa smijenjen s mjesta kancelara, nastavlja otvoreno iznositi svoje viđenje o današnjoj Crkvi. Na svom blogu, Iz srca Mediterana, objavio je tekst koji kroz priču jednog autentičnog francuskog biskupa iz vremena Francuske građanske revolucije pokopanog u riječkoj katedrali progovara o aktualnim (s)kretanjima u Riječkoj nadbiskupiji.
Tekst, Rijeka koja je zaboravila samu sebe – esej o jednom velikom biskupu, jednom zaboravljenom grobu, jednoj zaboravljenoj misi i gradu koji je nekoć znao čuvati svoje pamćenje, prenosimo u nastavku u cijelosti.
Mons. Alain Boussard, profesor bogoslovije i doktor crkvene povijesti služi tradicionalnu latinsku misu u Katedrali sv. Vida, 2. lipnja 2016.
Postoje gradovi koji svoju veličinu ne duguju samo povijesnim događajima, gospodarskoj snazi ili arhitektonskoj ljepoti. Njihova se prava veličina skriva u sposobnosti da pamte. Grad postaje zajednica tek onda kada zna prepoznati ljude koji su ga oblikovali, kada čuva uspomenu na one koji su u njemu ostavili trag i kada razumije da prošlost nije zbirka starih priča, nego temelj na kojemu se gradi budućnost. Ondje gdje nestane pamćenja, polako nestaje i identitet. Čovjek koji izgubi sjećanje više ne zna tko je; isto vrijedi i za gradove.
Rijeka je jedan od onih europskih gradova čija se povijest ne može razumjeti bez susreta različitih naroda, jezika i kultura. Stoljećima je bila luka u kojoj su se susretali Istok i Zapad, Mediteran i Srednja Europa, trgovci i pomorci, vojnici i hodočasnici. U njezinoj su se svakodnevici isprepletali hrvatski, talijanski, njemački i mađarski jezik, a u njezinim crkvama molili ljudi različitih naroda, ali iste vjere. Upravo je ta otvorenost oblikovala njezin identitet. Nije se bojala onoga što dolazi izvana jer je bila dovoljno sigurna u ono što jest. To samo mogu razumijeti oni koji su u Rijeci rođeni ili tu žive veliku većinu svoga života.
Zato možda nije slučajno da je upravo u Rijeci svoje posljednje utočište pronašao jedan od najznačajnijih francuskih biskupa s kraja osamnaestoga stoljeća, čovjek koji je zbog vjernosti Kristu i Petrovoj Stolici izgubio gotovo sve što je posjedovao.
U Katedrali svetoga Vida, u grobnici riječkih biskupa, već više od dva stoljeća počiva Emmanuel-François de Bausset-Roquefort, posljednji zakoniti biskup Fréjusa prije Francuske revolucije. Bio je plemić, učenjak, obnovitelj svoje biskupije i jedan od najuglednijih francuskih prelata svoga vremena. Revolucija mu je oduzela biskupiju, domovinu i imanje, ali nije uspjela slomiti njegovu savjest. Nakon dugih godina progonstva umro je 10. veljače 1802. godine u Rijeci, gdje je pokopan na glasu svetosti.
Koliko danas Riječana zna da se u njihovoj katedrali nalazi grob jednoga od velikih ispovjedalaca vjere Francuske revolucije?
To pitanje nije važno samo zbog jednoga zaboravljenoga biskupa. Ono otvara mnogo dublje pitanje o nama samima. Što se događa s gradom koji zaboravi ljude koji su oblikovali njegovu povijest? Što se događa s Crkvom koja prestane njegovati vlastito pamćenje? Povijest nas uči da zajednice ne propadaju onda kada izgube bogatstvo ili političku moć, nego onda kada izgube svijest o vlastitim korijenima. Onoga trenutka kada se prekine veza između prošlosti i sadašnjosti, identitet se polako pretvara u praznu riječ.
Paradoks je tim veći što biskupa Bausseta nisu zaboravili njegovi sunarodnjaci. Njegova biskupija u Fréjusu sačuvala je živu uspomenu na svoga pastira. Upravo je zato u svibnju 2016. godine u Rijeku hodočastio kanonik biskupije Fréjus–Toulon mons. Alain Boussard, profesor bogoslovije i doktor crkvene povijesti. Nije došao kao turist niti kao znatiželjni istraživač. Došao je kao sin svoje mjesne Crkve, želeći moliti na grobu jednoga od svojih prethodnika, čovjeka koji je radije izabrao progonstvo nego raskol. O tome je izvijestila i Riječka nadbiskupija: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2016/posjet-iz-biskupije-frejus-toulon/
Zajedno sa skupinom hodočasnika slavio je svetu misu prema tradicionalnom rimskom obredu u riječkoj Katedrali svetoga Vida, a zatim izmolio odriješenje nad grobom biskupa Bausseta. Svakako, možda bi nekim crkvenim povjesničarima takvo što bilo krajnje neprihvatljivo, ali kanoniku Boussardu je takvo što bilo sasvim normalno kao i tadašnjoj Riječkoj crkvi. Bio je to dirljiv prizor: više od dva stoljeća nakon njegove smrti francuski su vjernici ponovno stajali uz svoga biskupa, ovaj put daleko od Provanse, u gradu koji mu je pružio posljednje utočište.
Veliku je zaslugu za taj susret imao tadašnji rektor katedrale, mons. Matija Matičić. Nije se zadovoljio time da bude domaćin liturgijskoga slavlja, nego je francuskim hodočasnicima otvorio vrata povijesti riječke prvostolnice. Proveo ih je kroz katedralu i njezinu riznicu, govoreći o stoljećima koja su oblikovala to sveto mjesto, ali i o biskupu čiji grob čuva. Time nije učinio uslugu svojim gostima; učinio je ono što svaki čuvar baštine treba činiti – povezao je prošlost i sadašnjost kako bi pamćenje ostalo živo.
Francuski su se hodočasnici potom susreli s riječkim nadbiskupom i metropolitom mons. dr. Ivanom Devčićem. Taj susret danas možda izgleda sasvim običan, no on govori o ozračju koje je tada obilježavalo riječku Crkvu. Bila je to zajednica koja je razumjela da katolištvo znači univerzalnost. Nije osjećala nelagodu pred činjenicom da se u njezinoj katedrali slavi tradicionalna rimska liturgija, niti je u tome vidjela prijetnju jedinstvu. Naprotiv, postojala je svijest da različiti liturgijski izričaji pripadaju istoj crkvenoj predaji te da se istinsko jedinstvo ne gradi uniformnošću, nego zajedničkom vjerom.
Takvomu je ozračju pridonosio i tadašnji začasni kanonik opat Christopher Zielinski, OSB Oliv., benediktinac olivetanac i dugogodišnji djelatnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Kao opat i redovnik duboko se bavio liturgijskim pitanjima te je u svojim predavanjima i tekstovima neprestano isticao da Drugi vatikanski sabor nije značio prekid s crkvenom predajom, nego njezinu obnovu u kontinuitetu. Tradicionalni rimski obred nazivao je „blagom cijeloga Božjega naroda“, a u jednom ga je razgovoru opisao kao „izgubljenu kariku“ liturgijske obnove, uvjeren da bez ponovnoga otkrivanja dubine vlastite liturgijske baštine nije moguće u punini razumjeti ni obnovu koju je želio Drugi vatikanski sabor.
Upravo je u tome bila posebnost tadašnje Rijeke. Crkveni povjesničar dolazio je istraživati crkvenu povijest i bavio se svojim stručnim područjem. Opat je promišljao liturgiju bez ideoloških natruha. Svećenici su zajedno slavili euharistiju neovisno o obredima. Nadbiskup je primao hodočasnike imajući širinu Crkve. Nitko nije osjećao potrebu najprije pitati kojoj skupini ili kojemu liturgijskom senzibilitetu netko pripada. Bilo je dovoljno da pripadaju istoj Crkvi. U takvoj i tadašnjoj Rijeci sam Bogu hvala i sam zaređen i to dva dana nakon mise kanonika Boussarda.
Možda danas upravo zato taj događaj djeluje gotovo nestvarno. Ne zato što je bio spektakularan, nego zato što podsjeća na jednu Rijeku koja je bila mnogo šira od naših današnjih pogleda – grad dovoljno siguran u vlastiti identitet da se nije bojao ni povijesti, ni predaje, ni univerzalnosti Katoličke Crkve. Danas je to neka Rijeka, čini mi se, velikih, ali praznih riječi.
Ali da bismo razumjeli zašto su Francuzi uopće došli u Rijeku, potrebno je vratiti se više od dva stoljeća unatrag, u vrijeme kada je jedan biskup morao donijeti odluku koja će obilježiti ne samo njegov život nego i povijest njegove biskupije. Jer tek kada upoznamo put Emmanuela-Françoisa de Bausset-Roqueforta, postaje jasno zašto njegov grob u riječkoj katedrali nije tek povijesna zanimljivost, nego jedan od onih tihih spomenika koji i danas postavljaju pitanje o cijeni vjernosti, o snazi savjesti i o odgovornosti da ne zaboravimo ljude koji su vlastitim životom svjedočili istinu.
Biskup koji nije pristao prodati svoju savjest
Život Emmanuela-Françoisa de Bausset-Roqueforta teško je razumjeti izvan povijesnoga trenutka u kojemu je živio. Njegova osobna drama nije započela onda kada je morao napustiti svoju biskupiju, nego mnogo ranije, u trenutku kada je Francuska revolucija odlučila da se više neće zadovoljiti promjenom političkoga sustava, nego će pokušati preoblikovati i samu narav čovjeka.
Kada danas govorimo o Francuskoj revoluciji, najčešće se prisjećamo njezinih velikih političkih ideala – slobode, jednakosti i bratstva. Međutim, povijest pokazuje da je iza tih riječi vrlo brzo počela nicati drukčija stvarnost. Često je tako s velikim riječima – kriju zastrašujuće stvarnosti. Revolucija nije željela samo drukčiji oblik vlasti; željela je stvoriti novoga čovjeka, čovjeka koji više neće imati nikakav autoritet iznad države. Sve što je podsjećalo na stari poredak moralo je biti uklonjeno: kraljevstvo, plemstvo, tradicionalne ustanove, ali i Crkva, koja je svojim učenjem podsjećala da postoji zakon iznad svakoga ljudskog zakona i vlast koja ne proizlazi iz narodne volje, nego od Boga.
Upravo je zato sukob između Revolucije i Crkve bio neizbježan. Nije se radilo samo o crkvenim posjedima ili političkom utjecaju biskupa. U pitanju je bilo nešto mnogo dublje – tko ima posljednju riječ o čovjeku. Država ili Bog.
Emmanuel-François de Bausset-Roquefort bio je čovjek koji je tu razliku odmah prepoznao.
Rođen u Marseilleu 1731. godine u uglednoj provansalskoj obitelji, završio je studij građanskoga i kanonskoga prava te vrlo brzo postao jedan od najperspektivnijih ljudi francuskoga klera. Njegove organizacijske sposobnosti, pravničko obrazovanje i pastoralna zauzetost doveli su ga 1766. godine na biskupsku stolicu u Fréjusu.
Bio je to biskup kakvoga bi svaka biskupija poželjela. Nije živio zatvoren u palači niti se zadovoljavao administrativnim poslovima. Brinuo se za bogoslužje, pomagao siromašnima, objavljivao liturgijske knjige, uređivao sjemenište i ulagao golemi trud u razvoj svoje biskupije. Njegov projekt obnove stare rimske luke u Fréjusu pokazuje koliko je razumio da pastoralna briga uključuje i konkretno dobro ljudi kojima je poslan služiti. Bio je čovjek koji je znao da se Evanđelje naviješta riječima, ali prije svega konkretnim djelima.
Ništa nije upućivalo na to da će upravo on postati jedan od velikih ispovjedalaca vjere Francuske revolucije.
Kada je Nacionalna skupština 1790. godine donijela Građanski ustav klera, mnogi su u njemu vidjeli tek novu organizaciju Crkve u Francuskoj. Biskupije su se usklađivale s novim administrativnim granicama, a biskupe je ubuduće trebala birati država. Nekima se činilo da je riječ o praktičnom rješenju koje će omogućiti mir između Crkve i nove vlasti.
Bausset je, međutim, odmah shvatio da se iza administrativnih promjena krije pokušaj stvaranja sasvim nove Crkve. Nije problem bio u granicama biskupija. Problem je bio u pitanju tko šalje biskupa. Ako ga više ne šalje Crkva, nego država, tada biskup prestaje biti apostolski nasljednik i postaje državni službenik.
U odgovoru revolucionarnim vlastima napisao je riječi koje i danas predstavljaju jedan od najljepših sažetaka katoličke ekleziologije: „Bog mi je povjerio Crkvu u Fréjusu. Ne mogu proširiti svoju jurisdikciju izvan granica svoje biskupije bez izričitoga poslanja Svetoga Oca.“
U toj je rečenici sadržano njegovo cjelokupno razumijevanje Crkve. Biskup nije upravitelj jednoga teritorija. On nije predstavnik države. Njegovo poslanje nije političko nego apostolsko. Ono dolazi od Krista preko Crkve i ne može ga dodijeliti niti oduzeti nijedna građanska vlast.
Revolucionarne vlasti nisu odustale. Ponuđena mu je nova biskupija, novi položaj i mogućnost da zadrži društveni ugled ako prihvati prisegu na Građanski ustav klera. Bio je to trenutak u kojemu su mnogi posustali. Neki iz uvjerenja, neki iz straha, a neki jednostavno zato što nisu željeli izgubiti sve što su godinama gradili.
Bausset nije imao dvojbe.
Drugom prilikom odgovorio je riječima koje otkrivaju koliko je duboko razumio granice svake ljudske vlasti: „Onaj koji zapovijeda i kraljevima zabranjuje mi vršiti vlast koju mi nije povjerio.“
To nisu riječi političkoga protivnika Revolucije. To su riječi čovjeka koji je znao da država ima svoju zadaću, ali i svoje granice. Ona može uređivati društveni život, donositi zakone i štititi opće dobro, ali ne može prisvojiti ono što pripada Bogu.
Još je dirljivije njegovo pismo vlastitomu generalnom vikaru, koji je prihvatio revolucionarni ustroj Crkve. Umjesto osude ili gorčine, Bausset piše gotovo očinskim tonom: „Nepokolebljivo privržen svojoj dužnosti i vjeran poslanju koje mi je povjereno, nastavit ću bdjeti nad svojim stadom… Jao meni kada bih se usudio vršiti biskupsku vlast ondje kamo me Crkva nije poslala… Ovo je pitanje moje savjesti.“
Posljednje riječi toga pisma možda najbolje objašnjavaju cijeli njegov život.
„Ovo je pitanje moje savjesti.“
U vremenu kada se sve pokušava objasniti političkim interesima ili ideološkim sukobima, Bausset podsjeća da postoje odluke koje se ne donose na političkom nego na duhovnom planu. Savjest nije mjesto na kojemu čovjek pregovara s vlastitim interesima, nego mjesto na kojemu sluša istinu koju je dužan slijediti, pa makar ga to stajalo svega.
Ubrzo je postalo jasno da za njega više nema mjesta u Francuskoj. Revolucionarne vlasti smatrale su ga preprekom stvaranju nove Crkve, a dio njegova vlastitoga klera prihvatio je novi poredak. Prije odlaska napisao je svojim vjernicima oproštajno pismo koje i danas dira svojom jednostavnošću.
„Pišem vam ovo pismo pred svojim raspelom. Evo mojega vodiča, evo mojega savjetnika. Zar želite da postanem uzurpator, raskolnik i neprijatelj Crkve Božje? Ne! Nikada neću izdati ni svoju dužnost ni svoju savjest.“
To nisu riječi čovjeka koji odlazi poražen. To su riječi pastira koji zna da mu mogu oduzeti biskupsku palaču, ali ne i biskupsku vjernost.
Napuštajući Fréjus nije mogao znati da se više nikada neće vratiti u svoju biskupiju. Pred njim su bile godine lutanja, siromaštva i progonstva koje će ga, preko Italije, naposljetku dovesti do grada za koji vjerojatno nikada prije nije ni čuo – do Rijeke, koja će postati njegovo posljednje zemaljsko utočište.
Put križa koji je završio u Rijeci
Progonstvo Emmanuela-Françoisa de Bausset-Roqueforta nije bilo kratka epizoda, nego posljednje poglavlje njegova biskupskog života. U trenutku kada je napustio Fréjus nije mogao znati da više nikada neće vidjeti svoju katedralu niti ljude kojima je gotovo četvrt stoljeća bio pastir. Odlazio je bez sigurnosti kamo će ga put odvesti, ali s dubokim uvjerenjem da biskup može izgubiti svoju biskupiju, ali ne smije izgubiti svoju savjest.
Najprije je utočište pronašao u Nici. Ondje nije živio kao umirovljeni dostojanstvenik koji čeka da politička oluja prođe, nego je i dalje upravljao svojom biskupijom koliko je to bilo moguće. Iz progonstva je objavljivao papinske dekrete, slao pastoralna pisma, upozoravao vjernike na opasnost raskola i oduzimao crkvene službe svećenicima koji su prihvatili revolucionarnu prisegu. Istodobno ih je očinski poticao da ostanu vjerni Crkvi, svjestan da mnogi od njih prolaze iste kušnje kao i on.
Kada su ga optuživali da je napustio svoju biskupiju, odgovorio je riječima koje otkrivaju što za njega znači biskupska služba: „Uzalud ponavljaju kako sam napustio svoju biskupiju. Nisam je napustio. Ja bdijem nad svojim stadom i nastojim zadovoljiti sve njegove duhovne potrebe.“
Te riječi pokazuju koliko je za njega biskupska služba bila više od upravljanja određenim teritorijem. Mogli su ga protjerati iz Fréjusa, ali ga nisu mogli odvojiti od naroda koji mu je bio povjeren.
No ni u Nici nije dugo ostao siguran.
Revolucionarna se vojska približavala, pa je ponovno morao bježati. Jedne je noći, zajedno sa svojom sestrom i vjernim slugom Sicardom, krenuo prema alpskim prijevojima. Putovao je pješice zajedno s mnoštvom prognanika koji su poput njega napuštali sve što su imali. Među njima su bili i brojni svećenici njegove biskupije. Bio je to prizor koji podsjeća na biblijske slike izgnanstva: biskup bez doma, svećenici bez župa i narod bez sigurnosti, u dugoj koloni koja traži mjesto na kojem će moći slobodno ispovijedati svoju vjeru.
Na tome se putu dogodio prizor koji gotovo simbolizira cijelo razdoblje Revolucije.
Nakon dugoga i iscrpljujućeg hoda stigao je u jedno mjesto očekujući barem malo odmora. Mjesni ga je župnik odbio primiti. Štoviše, prekorio ga je zato što nije položio revolucionarnu prisegu. Bilo je to možda jedno od najtežih poniženja njegova života: čovjeka koji je izgubio domovinu zbog vjernosti Crkvi odbacio je drugi svećenik.
Ali ondje gdje je zakazao jedan službenik Crkve, pojavila se jednostavna vjernica.
Jedna žena iz sela otvorila mu je vrata svoje kuće, ponudila mu hranu i omogućila mu da se odmori prije nastavka puta. Njezino ime nije ostalo zapisano u povijesnim izvorima, ali upravo je zato postala simbol onoga nevidljivog dijela Crkve koji se ne sastoji od velikih govora ni visokih službi, nego od običnih ljudi koji Evanđelje žive bez buke. Povijest često pamti kraljeve i generale, ali Crkva se održala zahvaljujući upravo takvim anonimnim svjedocima dobrote.
Nakon novih putovanja Bausset je neko vrijeme boravio u Fossanu, zatim u Ferrari i Veneciji. Njegov se život sve više pretvarao u život siromašnoga hodočasnika. Nekadašnji francuski biskup živio je od pomoći prijatelja, a oni su ga uzdržavali obavljajući skromne poslove, među ostalim dajući poduke francuskoga jezika kako bi mogli pribaviti najosnovnija sredstva za život.
Pa ipak, iz njegovih pisama ne izbija očaj. Naprotiv.
Što je više gubio zemaljske sigurnosti, njegove su misli postajale sve više usmjerene prema vječnosti.
To se osobito vidi u oporuci koju je sastavio u Veneciji 1797. godine. Umjesto da nabraja nepravde koje su mu učinjene ili da optužuje svoje progonitelje, on piše:
„Priznajem da je Bog, kao kaznu za moje grijehe i moju nedovoljnu pozornost u vršenju uzvišene apostolske službe, dopustio da budem lišen zemaljskih dobara koja mi je povjerio. Zahvaljujem mu na njegovoj dobroti što me pridružio lišenjima i trpljenjima moga Spasitelja i njegovih apostola.“
Te riječi možda su najljepši dokaz njegove duhovne veličine.
Čovjek kojemu su oduzeli biskupiju, domovinu i gotovo svu imovinu ne piše o ljudskoj nepravdi, nego zahvaljuje Bogu što ga je učinio dionikom Kristova križa.
Još je dirljiviji nastavak oporuke:
„Kad bi bilo moguće, želio bih biti pokopan na groblju najbliže bolnice zajedno sa siromasima, kako bih bio još tješnje sjedinjen s udovima Kristovim kojima me njegova milost približila u posljednjim trenutcima moga progonstva.“
Koliki je put prošao taj čovjek. Plemić po rođenju. Biskup po službi. Prognanik po vjernosti.
A na kraju života želi samo jedno – počivati među siromasima.
U tome se prepoznaje istinska evanđeoska logika. Revolucija mu je oduzela vanjsko dostojanstvo, ali ga je upravo kroz siromaštvo još više suobličila Kristu.
Godine 1801., nakon sklapanja Konkordata između pape Pija VII. i Napoleona, Sveti Otac zamolio je sve francuske biskupe staroga režima da podnesu ostavke kako bi se mogla obnoviti hijerarhija teško ranjene Francuske Crkve. Bausset je bio među prvima koji su poslušali Papin poziv. U tome se očitovala dosljednost njegova života. Nikada se nije borio za vlastitu čast niti za svoju biskupsku stolicu. Borio se za jedinstvo Crkve. Kada je upravo to jedinstvo zahtijevalo da se odrekne službe koju je toliko godina branio, učinio je to bez oklijevanja.
Posljednje mjesece života proveo je na istočnoj obali Jadrana. Njegov ga je put konačno doveo u Rijeku. Nije mogao slutiti da će upravo taj grad postati njegovo posljednje utočište i da će njegovo tijelo ondje počivati više od dva stoljeća.
Dana 10. veljače 1802. godine umro je okružen tek nekolicinom vjernih prijatelja i suradnika koji ga nisu napustili tijekom dugih godina progonstva. Njegove posljednje godine bile su obilježene siromaštvom, ali i dubokim mirom. Često je znao reći: „Sto puta radije biram spavati u skromnom potkrovlju i trpeći stići u nebo nego imati raskošan krevet i veliko bogatstvo, a zaboraviti nebo i ugroziti svoje spasenje.“
Stanovnici tadašnje Rijeke odmah su prepoznali svetost toga čovjeka. Povijesni izvori bilježe da je umro na glasu svetosti. Njegov je sprovod bio svečan, a pokopan je u Katedrali svetoga Vida, pod oltarom svetoga Franje Ksaverskoga. Riječki je biskup ustanovio trajni godišnji spomen za njegovu dušu, a nad njegovim je grobom uklesan natpis koji sažima cijeli njegov život:
„Zbog Boga i njegove Crkve bio je protjeran sa svoje biskupske stolice u Fréjusu… U nepravdi vremena predao se u naručje Božje providnosti i prihvatio progonstvo kao dužnost svoga pastirskog poslanja. Sveto je preminuo u Rijeci.“
Te riječi nisu samo nadgrobni natpis. One su sažetak jednoga života koji je pokazao da vjernost nije pitanje uspjeha nego istine.
Upravo će zato više od dva stoljeća poslije jedan francuski kanonik prijeći gotovo tisuću kilometara kako bi kleknuo pred tim grobom. Ono što je za mnoge u Rijeci postalo gotovo neprimjetan dio katedrale, za Crkvu u Fréjusu ostalo je mjesto živoga sjećanja na biskupa koji je radije izabrao progonstvo nego izdaju.
Rijeka – grad koji pamti ili grad koji zaboravlja
Grob Emmanuela-Françoisa de Bausset-Roqueforta u riječkoj katedrali nije tek zanimljiv povijesni podatak niti usputna epizoda u životu jednoga francuskoga biskupa. On je svojevrsni ispit savjesti, ne samo za Rijeku nego i za svaku kršćansku zajednicu koja želi razumjeti vlastiti identitet.
Povijest nas uči da zajednice ne nestaju onda kada izgube gospodarsku moć, politički utjecaj ili broj stanovnika. Mnogo je opasniji trenutak kada izgube pamćenje. Narod koji zaboravi svoje svjedoke vjere postupno zaboravlja i razloge zbog kojih su oni uopće bili spremni trpjeti. Grad koji više ne zna tko počiva u njegovim crkvama ili kakve su se sudbine ispreplele na njegovim ulicama polako prestaje razumijevati vlastitu priču.
Zato je hodočašće iz Fréjusa 2016. godine bilo mnogo više od pobožnoga pohoda jedne skupine francuskih vjernika. Ono je predstavljalo susret dvaju pamćenja. Francuska je mjesna Crkva došla u Rijeku zahvaliti Bogu za svoga biskupa, dok je Rijeka, možda i nesvjesno, ponovno otkrivala dio vlastite povijesti. Paradoksalno je da je upravo jedan francuski povjesničar morao prijeći toliko kilometara kako bi nas podsjetio na čovjeka koji već više od dvjesto godina počiva u srcu našega grada. Ne bi li bilo ljepše da o tome pamćenju vode brigu naši domaći povjesničari?
To nije bio slučajan odabir.
Mons. Alain Boussard nije došao zastupati neku ideološku ili liturgijsku struju. Kao profesor bogoslovije i doktor crkvene povijesti došao je učiniti ono što je prirodno svakom ozbiljnom povjesničaru: pokloniti se čovjeku koji pripada povijesti njegove mjesne Crkve. Došao je moliti za svoga prethodnika i proučavati njegov život. Crkveni povjesničar bavio se crkvenom poviješću.
Ni tradicionalna latinska misa koju je toga dana slavio nije bila izraz nostalgije niti povratka u neko zamišljeno zlatno doba. Bila je to liturgija koju je Bausset slavio cijeloga života, liturgija u kojoj je zaređen za svećenika i posvećen za biskupa, liturgija kojom je stoljećima živjela cijela zapadna Crkva. Slaviti upravo tu misu na njegovu grobu nije bilo ništa drugo nego čin povijesne i duhovne dosljednosti.
U tome je bila i ljepota tadašnje Rijeke.
Nadbiskup Ivan Devčić nije u tome vidio prijetnju jedinstvu Crkve. Naprotiv, razumio je da katolištvo po svojoj naravi znači univerzalnost i da bogatstvo liturgijskih oblika ne razara zajedništvo, nego ga očituje. Takva širina nije proizlazila iz ravnodušnosti prema liturgiji, nego iz svijesti da Crkva diše punim plućima upravo onda kada ostaje vjerna svojoj cjelokupnoj predaji.
Jednaku je širinu pokazao i tadašnji rektor katedrale mons. Matija Matičić. Primajući francuske hodočasnike, vodeći ih kroz povijest katedrale i pokazujući im grob njihova biskupa, nije samo iskazivao gostoprimstvo. Čuvao je dostojanstvo vlastite Crkve. Razumio je da katedrala nije muzej niti turistička atrakcija, nego mjesto živoga pamćenja u kojemu svaki grob i svaki oltar pripovijedaju dio povijesti spasenja. Jasno je dao do znanja da misa po tradicionalnom obredu nije nešto što treba skrivati i zabranjivati.
Slično je razmišljao i počasni kanonik opat Christopher Zielinski, OSB Oliv., benediktinac olivetanac i dugogodišnji djelatnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Kao opat koji se intenzivno bavio liturgijskim pitanjima često je podsjećao da Drugi vatikanski sabor nije značio prekid s crkvenom predajom, nego njezinu organsku obnovu. Tradicionalni rimski obred nazivao je „blagom cijeloga Božjega naroda“, a u jednom ga je razgovoru opisao kao „izgubljenu kariku“ liturgijske obnove. Time nije pozivao na vraćanje prošlosti, nego na ponovno otkrivanje kontinuiteta koji je oduvijek bio jedno od obilježja katoličke vjere.
Možda upravo u tome leži najveća razlika između onoga vremena i našega.
Tada se različitost nije doživljavala kao prijetnja.
Nije bilo potrebno svakoga odmah svrstati u određeni tabor.
Crkveni povjesničari bavili su se poviješću.
Opati su promišljali liturgiju bez ideoloških natruha.
Svećenici su slobodno molili liturgiju na stari i novi način.
Biskupi su primali hodočasnike i nisu stavljali zapreke i uvjete.
A zajednički nazivnik svemu tome bila je svijest da pripadaju istoj Crkvi.
Takva Rijeka nije bila velika zato što je bila bogatija ili brojnija od današnje. Bila je velika zato što je bila sigurna u vlastiti identitet. Samo onaj tko zna tko je ne boji se susreta s drugima. Samo zajednica koja poznaje svoju povijest može bez straha otvoriti vrata drugima.
Možda je upravo zato naslov ovoga eseja više od stilske figure.
Rijeka koja je zaboravila samu sebe ne znači da je grad izgubio svoju arhitekturu, svoje trgove ili svoje more. To znači da postoji opasnost da izgubi svijest o ljudima koji su ga učinili većim nego što je bio. Jer grad nije velik zbog svojih zgrada, nego zbog ljudi čije je živote prihvatio i čije je pamćenje sačuvao.
Emmanuel-François de Bausset-Roquefort nije bio Riječanin.
Ali je umro u Rijeci.
Nije pripadao ovoj nadbiskupiji.
Ali pripada njezinoj povijesti.
Nije ovdje proveo najveći dio života.
Ali je ovdje dovršio svoje svjedočanstvo.
Možda zato njegov grob nije samo francuski grob u hrvatskoj katedrali. On je vidljivi znak da je Crkva doista katolička – sveopća. Ona ne poznaje granice koje poznaju države. Svetost ne pripada jednoj naciji. Vjernost nije pitanje jezika ni kulture. Zato je sasvim prirodno da jedan francuski biskup počiva u riječkoj prvostolnici, kao što je prirodno da ga njegovi sunarodnjaci i nakon više od dva stoljeća dolaze pohoditi.
Na kraju se zato ne postavlja pitanje zašto je Bausset završio u Rijeci.
Mnogo je važnije pitanje što njegov grob danas govori nama.
Govori li nam još uvijek išta?
Jesmo li sposobni u njemu prepoznati svjedoka savjesti, čovjeka koji je radije izgubio biskupiju nego jedinstvo Crkve, koji je radije prihvatio siromaštvo nego raskol i koji je, ostavši vjeran Petrovoj Stolici, završio daleko od svoje domovine?
Ako jesmo, tada njegov grob nije samo dio prošlosti.
On postaje dio naše sadašnjosti.
A ako ponovno naučimo čitati takve znakove, možda ćemo ponovno otkriti ne samo jednoga velikog francuskoga biskupa nego i onu Rijeku koja je nekoć bila dovoljno široka da bude utočište prognanima, dovoljno kulturna da čuva svoje pamćenje i dovoljno katolička da se nije bojala univerzalnosti vlastite vjere i različitosti obrednih onlika.
Jer gradovi, kao i ljudi, ostaju veliki samo dok pamte.
A možda smo, zaboravljajući Emmanuela-Françoisa de Bauss
Prognani svjedok Istine: smijenjen kancelar Riječke nadbiskupije
Fra Ivan Dugandžić: Trgovce Biblijom zanima prodaja, a ne sadržaj
