Jednu stvar je Isus učinio prije svake velike odluke, a mi je gotovo uvijek preskačemo

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, NAZOČNA U PRESVETOJ EUHARISTIJI I PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU. MIR VAM I DOBRO!

Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan, vedar, prohladan, jesenski. Idemo ususret svetkovini Svih svetih i Dušnoga dana, spomena svih vjernih mrtvih. Već se uređuju grobovi, kupuje cvijeće, krizanteme, sjećamo se, ponekad i sa suzama, svojih dragih i milih. Zahvalimo Gospodinu za njihove živote, a mi slijedimo njihovu vjeru.

Jučer smo slavili svetoga Judu Tadeja, apostola koji nam je ostavio jedan omanji spis, ali prepun istinske poduke. Na samome početku potiče vjernike da “vojuju za istinsku vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima” (2. redak). Dakle, vjerujemo ono što je Gospodin predao apostolima, a apostoli svojim nasljednicima i tako dva tisućljeća, u cijeloj Crkvi.

Pavao na toliko mjesta govori da je “predao ono što je i primio”. Dakle, već se on smatra jednom karikom, zglobom, u apostolskoj predaji, a onda će on u svim Crkvama polagati ruke na nove svećenike i biskupe. Imamo primjere Tita i Timoteja, koji opet od Pavla iz tamnice primaju naputke kako se ponašati.

Ali svemu prethodi molitva. Čuli smo, Gospodin je cijelu noć proveo u molitvi i kad se razdanilo, odabrao Dvanaestoricu. Oni su plod molitve i dvo-govora s nebeskim Ocem. Tako bi moralo biti i kod nas.

Svaka služba i svaki posao treba da počinje i završava molitvom, odricanjem. To jest, svaka kršćanska služba mora imati kao svoj živi temelj duhovno pravilo života koje može držati, voditi i štititi vjernike u svemu što smo pozvani činiti u životu. Ta molitva, a ne neka pretenciozna stručnost, ono je što je apsolutno bitno za kršćansku službu u obitelji, među vjernicima.

Svetost se ne mjeri slavom

Slavili smo dvojicu apostola, Šimuna Revnitelja i Judu Tadeja. Za razliku od Petra, Jakova, Ivana ili Pavla, nisu nam ostavili veliku zbirku propovijedi, spisa, detaljan prikaz svojih misijskih putovanja, a vrlo malo po čemu bi ih svijet mogao pamtiti. Pavao, Ivan i Petar i danas pune knjižnice, stručnjaci se njima bave, dok su ova dvojica nepoznati. Pa ipak, Crkva ih se sjeća i slavi već dvije tisuće godina, ne zato što su postigli svjetovnu veličinu, već zato što su odgovorili na Kristov poziv i ostali vjerni misiji koja im je povjerena.

Postoji nešto duboko utješno u vezi s ova dva apostola. Njihovo slavlje podsjeća nas da se svetost ne mjeri slavom, priznanjem, utjecajem ili koliko ljudi zna naša imena. Svetost se mjeri ljubavlju, vjernošću, poniznošću i tihom spremnošću da svoje živote stavimo u Božje ruke. Možemo postići mnoge stvari koje svijet smatra beznačajnima, no u Božjim očima, jedan čin suosjećanja, molitva iznesena u patnji ili ljubaznost iskazana nekom odbačenom ili zaboravljenom može posjedovati vječnu vrijednost koja nadilazi naše razumijevanje.

Evanđelje započinje prekrasnom i duboko značajnom slikom. Sveti Luka nam govori da je Isus otišao u brda moliti i proveo cijelu noć u zajedništvu sa svojim Ocem. Tek kad je svanulo jutro, pozvao je svoje učenike i izabrao dvanaestoricu njih za svoje apostole. Prije nego što je donio jednu od najvažnijih odluka u svojoj zemaljskoj službi, Isus se molio.

Molitva prije svake odluke

Možda smo u iskušenju previdjeti ovaj detalj, no on otkriva nešto bitno o Kristovu životu i našem vlastitom kršćanskom pozivu. Isus nije birao svoje apostole prema standardima koje svijet koristi za odabir svojih vođa. Nije okupljao oko sebe gremij, odbor utjecajnih ljudi, tražio preporuke od moćnika niti procjenjivao društveni status onih koji su ga željeli slijediti. Povukao se u tišinu molitve, stavljajući sve pred svog nebeskog Oca. U toj tišini, poslanje Crkve počelo je poprimati svoj vidljivi oblik.

Za one među nama koji se bore s neizvjesnošću, dvojbama, koji se suočavaju s teškim odlukama ili se pitaju što Bog traži od nas, ova je lekcija od izvanredne važnosti. Molitva nije jednostavno nešto što činimo nakon što donesemo odluke, moleći Boga da blagoslovi ono što smo već odabrali. To je mjesto gdje učimo slušati, gdje se naše ambicije pročišćavaju, gdje se naši strahovi nježno suočavaju i gdje Božja volja počinje postajati jasnija.

Kršćanski život uvijek mora započeti slušanjem prije govora, kontemplacijom prije djelovanja i ljubavlju prije prosuđivanja. Shema, Israel! Šema Izrael! Čuj, Izraele! To je temeljna molitva svakoga Izraelca. Prije molitve, slušanje! To naređuje sam Gospodin.

Isus ih je prozvao apostolima da budu poslani, misionari. Poslao ih je Krist da naviještaju Kraljevstvo Božje. To što su bili apostoli znači da su bili misionari.

Da bi bio misionar, mora biti apostol

I koja je, dakle, za nas pouka? Ta: da bi netko bio misionar, mora biti apostol. To se može jasno razaznati u prvim redcima Prve Ivanove poslanice. Apostol tamo započinje govoreći o „Riječi života“, to jest o Kristu, „koju smo vidjeli svojim očima, koju smo promatrali i koju su naše ruke opipale“. To je ono što „vam navješćujemo“, piše Ivan, „da biste i vi imali zajedništvo s nama“ (1 Iv 1,1-3).

Apostol je ovdje ujedno i misionar. Apostol poznaje Krista, počivao je u njegovu krilu i stoga želi dijeliti Krista s drugima. Da bi bio misionar, čovjek mora biti apostolski nadahnut, poslan. To jest, mora poznavati Krista kao što je Ivan poznavao Krista prije nego što se osmjelio podijeliti Krista s drugima. Ili, kako je sveti Augustin rekao, propovijedali su mir jer su imali mir.

Ali što to znači u praksi? Pa, Djela apostolska nam ovdje pomažu, posebno onaj poznati redak koji govori o opsluživanju „apostolskog nauka i zajedništva“, odnosno vjere apostola i zajedništva apostola. A to je, naravno, zajedništvo koje se oblikuje u molitvi i euharistiji, odnosno u „lomljenju kruha i molitvama“ (Djela 2,42).

Tako i za dvojicu apostola koje smo jučer slavili. Ne znamo točno kamo su ova dva apostola putovala, koliko je ljudi čulo njihove propovijedi niti sve okolnosti njihove smrti. Predaje o njihovim misionarskim putovanjima i mučeništvu razlikuju se.

Pa ipak, njihova imena su opstala jer su njihovi životi pripadali Kristu. Možda je to najvažnija lekcija s njihove svetkovine. Ne trebamo da nas se svijet sjeća. Trebamo samo ostati vjerni ljubavi koja nas je pozvala. Dakle, u pitanju je i kod nas vjernost svom pozivu i Gospodinu.

Vjernost umjesto svjetovnog uspjeha

Postoji prekrasna sloboda u prepoznavanju da nismo odgovorni za spas svijeta vlastitim naporima. To djelo pripada Kristu. Naš je zadatak staviti se na raspolaganje Isusovoj milosti, postati oruđe njegova mira, kao sveti Franjo, i voljeti ljude koje nam stavlja na životni put. Skriveni čin oprosta, nezapažena žrtva, molitva izrečena kroz suze i blaga riječ upućena nekomu tko je izgubio nadu: sve su to načini na koje se apostolsko poslanje nastavlja.

Nikada ne brkajmo svetost s publicitetom u medijima i javnim nastupima, niti vjernost sa svjetovnim uspjehom. Naučimo moliti prije svakoga djelovanja, kao što je to činio Gospodin Isus prije izbora učenika i javnoga nastupa, zatim slušati prije nego donesemo sud i služiti bez traženja priznanja. I kada naši vlastiti životi postanu teški, kada se čini da su molitve neuslišane i kada patnja zamagljuje naš pogled na budućnost, sjetimo se da isti Gospodin koji je pozvao obične ribare nastavlja svakoga od nas zvati imenom.

On ne traži od nas da budemo izvanredni u očima svijeta. On traži od nas da pripadamo Njemu. Da smo Njegovi! Do kraja vjerni. Hvala Gospodinu da smo u njegovoj Crkvi i da smo poslani biti apostoli i misionari.

I molimo da svi sveti posreduju za nas, posebno za one koji gube nadu, one koji nose preteške terete i one koji se osjećaju zaboravljenima od svijeta. I neka naši životi, ma koliko obični ili skriveni izgledali, postanu živi svjedoci izvanredne ljubavi Isusa Krista, koji nas poziva, šalje te ide s nama obećavajući da nas nikada neće napustiti. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, njegova je završna riječ prije uzašašća!