HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KOJI JE ALFA I OMEGA – PRVI I POSLJEDNJI – POČETAK I SVRŠETAK SVEGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnog tjedna i novoga dana. Ponedjeljak je. Stavimo sve u Gospodinove ruke, neka nas on nadahnjuje i vodi te sve naše privede sretnu svršetku. Zahvalimo za ovo jutro, nije vruće kao prethodnih dana, ali su dani svejedno veoma topli.
Ovdje se održava Mladifest – mladi iz više od sedamdeset zemalja skupili su se u Međugorju. Za mene koji sam u ispovjedaonici dojam nije onakav kakav imaju oni koji su dolje u mnoštvu koje slavi, moli, pjeva, klanja se. Rekao bih, ovo je duhovni epicentar današnjega svijeta i globusa.
Nigdje ovoliko mladih na jednome mjestu, kroz punih šest dana, sve do Gospodnjega Preobraženja – ili “Lica Božjega” kako se taj blagdan naziva na Istoku. Da, lice tvoje, Gospodine ja tražim! A upravo se na Isusovu licu zrcali Božje lice.
Zahvalimo Mariji koja okuplja ovoliki broj svoje djece i privlači ih svomu Sinu. Jučer smo slavili franjevačku Gospu od Anđela – Porcijunkulu. Mala je to crkvica – rekao bih – naš franjevački “Betlehem”, mjesto gdje se rodio Franjevački red i pokret, gdje je Franjo – prema njegovim vlastitim riječima – imao nebeska iskustva, gdje je imao viđenja nebeskih duhova.
I nakon tih iskustava on je poput ‘mjesečara’ sigurno kročio svojim putem. Nitko mu nije mogao nametnuti neko staro monaško pravilo koje je bilo provjereno i uhodano u Crkvi. On je išao svojim putem – kojim ga je sam Gospodin vodio.
Sam na toliko mjesta govori kako ga je sam Svevišnji nadahnuo da živi Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Od jednoga mladića koji bijaše u svemu nalik svojim vršnjacima, koji se s njima zabavljao i griješio – kako to čine mladi u svakom naraštaju, postao je živa slika Isusa Krista – ili kako su Pape kazale – Drugi Krist.
Pa upravo u takvu franjevačkom ozračju odvija se i ovaj Festival mladih. A nije to bez velikih razloga, i povijesnih i vjerskih.
Pustinja srca: Susret s Kristom u tišini
Jučer smo govorili i pisali o ‘porcijunkulskom oprostu’ te se nismo osvrtali na misna čitanja. A upravo su jučerašnja čitanja znakovita za sve nas. Izaija poziva: Dođite i uzmite besplatno, bez novaca uzmite!
A Isus hrani tisuće u pustinji. Pavao uzvikuje: Tko nas može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu!? Postoje trenutci kada tišina govori jednako rječito kao i riječi. Prije nego što Isus umnoži kruhove, prije nego što se mnoštvo okupi oko njega, prije nego što učenici poslužitelji neočekivanoga čuda umnažanja kruhova, postoji tihi zaokret prema samoći.
Čuvši za smrt Ivana Krstitelja, Isus se povlači na osamljeno mjesto. Evanđelje se ne zadržava na Isusovu žalovanju za Ivanom, ali se ono osjeća ispod svakog retka. Riječ koja je postala tijelom ulazi u misterij ljudske tuge.
Onaj po kojem je sve stvoreno zna što znači tugovati za gubitkom onoga koga istinski voli. U tome ima nešto duboko utješno. Često zamišljamo da nas svetost nekako oslobađa od tuge, kao da bi nas vjera trebala učiniti imunima na suze i žalost.
Pa ipak, Krist ne posvećuje samo našu radost već i našu tugu. On ne bježi od patnje, niti je poriče. Umjesto toga, nosi je u Očevo srce. Svaka tuga koju smo ikada podnijeli već je pronašla svoje mjesto u suosjećajnom Kristovom srcu.
Osamljeno mjesto u koje se Isus povlači više je od zemljopisne lokacije. To je krajolik duše. Kroz cijelo Sveto pismo Bog poziva svoj narod u pustinju, ne zato što uživa u pustoši pustinje, nego zato što pustinja uklanja naše maštarije i iluzije.
U tišini počinjemo čuti ono što je buka svijeta sakrila. Pustinja postaje mjesto gdje otkrivamo da ispod svih naših nastojanja, ispod svih naših strahova, ispod svih maski koje nosimo jedni pred drugima, postoji dublja istina. Bog nas voli. On nas vodi u pustinju, kao i Izraelce. I uvijek ih iznova podsjeća na vrijeme pustinje, kad nisu imali ništa osim Njega.
Besplatna milost: Poziv na Izvor žive vode
Ipak, Isusova samoća je prekinuta. Mnoštvo dolazi noseći svoje bolesti, nade, razočaranja i glad. Traže ga jer nešto u njima prepoznaje da im nijedan drugi glas nije govorio s takvim autoritetom i snagom, da nijedna druga prisutnost nije probudila takvu i toliku nadu.
Možda još ne znaju što u biti traže. Većina ni nas ne zna. Često svoju najdublju glad i žeđ brkamo s nečim posve drugim. Tražimo uspjeh kada žudimo za smislom. Tražimo bogatstvo kada gladujemo za zajedništvom. Jurimo za sigurnošću dok naše duše tiho žeđaju za nečim vječnim, neprolaznim, smirenim.
Prorok Izaija razumije tu glad. Njegove riječi odjekuju stoljećima s nježnošću koja se čini gotovo nemogućom. „Dođite svi koji ste žedni.“ Uz poziv nema uvjeta. Nema ispitivanja jesam li ili nisam dostojan. Nema cijene koju treba platiti. Sam poziv je čista milost.
Kako čudno zvuči to ušima naviklima sve mjeriti uspjesima! Naučili smo zarađivati, natjecati se, gomilati, trošiti, dokazivati se. Čak i naši duhovni životi mogu postati projekt samousavršavanja.
Zamišljamo da će nas Bog konačno dočekati kada postanemo dovoljno sveti, dovoljno disciplinirani, dovoljno dostojni. Ali prorok govori o sasvim drugom kraljevstvu. “Dođite bez novca“! Bez igdje išta! Jezik je gotovo izazovan za naše uši. Jer moramo sve platiti. Pa čak i zrak.
Preokreće svaku ekonomiju prema kojoj se svijet ravna i funkcionira. Pred Bogom nema uspješnih kandidata, svi su samo voljena djeca. Milost se nikada ne kupuje jer se ljubav ne može kupiti. Možda je to razlog zašto Izaija postavlja tako duboko pitanje: „Zašto trošite novac svoj na ono što ne siti, što nije kruh, i trud svoj na ono ne usrećuje?“
Nad tim moramo zašutjeti. Što zaokuplja naša srca? Što troši našu energiju? Što zamišljamo da će nas konačno iscijeliti, usrećiti?
Božje suosjećanje u našoj slabosti
Tragedija modernog života nije u tome što premalo imamo, nego u tome što se često hranimo onim što nas ne može nasititi. Okružuju nas sve moguće rastresenosti dok jedva prepoznajemo tihi Božji glas ispod njih. Miješamo i zamjenjujemo kretanje sa smislom, informacije i vijesti s mudrošću, potrošnju sa zadovoljenjem srca.
Pa ipak, ispod sve buke svijeta i nemira ostaje iskonska glad koju nijedno postignuće ne može zadovoljiti. Svetci su uvijek znali da je ta glad koju osjećamo sama po sebi milost. To je znak da nismo stvoreni samo za sebe. Stvoreni smo za zajedništvo sa živim Bogom.
Svaka čežnja koja se ne može objasniti, svaki nemir koji preživi uspjeh, svaka tiha bol koja ostaje nakon što su naše ambicije ispunjene, na neki tajanstveni način je odjek Boga koji nas zove doma, u svoje okrilje. Nemirno je srce naše i nakon svih ispunjenih želja – ako nema mira u Bogu.
Kad Isus vidi mnoštvo, ne počinje govoriti o kruhu. Prvo liječi njihove rane. Suosjećanje uvijek prethodi pouci. Ljubav uvijek dolazi prije tumača ili upozorenja. Ovo je Božji ritam. On ne zahtijeva da prvo postanemo cjeloviti prije nego što nam pristupi. Dolazi nam upravo u našoj slomljenosti.
Evanđelje nije govor o ljudskosti koja se uspinje prema Bogu, nego o Bogu koji se spušta, koji silazi u naše siromaštvo i bijedu Nazareta. Čak ni učenici još ne razumiju. Gledajući gladno mnoštvo, vide samo oskudicu. Broje što posjeduju: pet kruhova i dvije ribe. Procjenjuju nemogućnost situacije.
Koliko često našim vlastitim duhovnim životima upravlja ista aritmetika. Pažljivije mjerimo svoje neuspjehe nego Božje milosrđe. Postajemo zaokupljeni svojim ograničenjima. Govorimo da imamo premalo vjere, premalo snage, premalo velikodušnosti, premalo nade. Pa ipak, milost nikada nije ovisila o obilju.
Bog je uvijek počinjao s onim što se čini nedostatnim. Mojsije nosi samo štap. David ima samo praćku. Marija nudi samo svoj pristanak. Svoje DA. Učenici donose samo pet kruhova i dvije ribe. Donesimo i mi sebe kao skromni dar Gospodinu! Blagoslovljen vam novi tjedan!
Više od istog autora:
Porcijunkula i papina poruka i desetine tisuća mladih u Međugorju
Abrahamova škola: ljubav bez težnje za posjedovanjem
Radije bi živio nesiguran u spasenje i služio Bogu, nego umro siguran u nebo
