HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – SINA DJEVICE MARIJE – BOGORODICE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i mjeseca kolovoza. Prvi je dan mjeseca kolovoza u kome imamo – barem u prvom dijelu do Velike Gospe mnoštvo izrazitih likova iz povijesti Crkve koji su utjecali na njezin život. Zapravo su svetci uvijek najbolji dokaz istinitosti Isusove riječ i Isusovih zahtjeva.
Oni u svome životu ostvaruju Evanđelje. – Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, već toplo, a danju će biti zacijelo vruće kao i prethodnih dana. – Izmolimo svoje uobičajene molitve, odrecimo se grijeha i Zloga, ispovjedimo svoju vjeru čineći veliki znak križa na sebe te moleći Vjerovanje i Anđeoski pozdrav.
Zahvalimo Gospodinu što je po Mariji došao na ovaj svijet. A danas je i prva-mlada subota u kolovozu pa oni koji obavljaju tu pobožnost – imaju mogućnost. A ovdje započinje večeras veliki skup mladih iz cijeloga svijeta. Već sinoć bijaše promet veoma gust, sporo smo se probijali u kolonama, ali i mnogi pješaci prelaze preko ceste tako da treba strpljenja.
Abrahamova vjera i žrtva na brdu Moriji
Molimo da se rosa milosti spusti na sve mlade, da iskuse blizinu Gospodinovu u slavljenju, u svetoj Misi, klanjanju, pjevanju. Svake godine ovi skupovi privlače sve više mladih iz cijeloga svijeta tako da ovo spada zacijelo među najveće skupove u Crkvi ove godine.
Jasno, Papa na svojim putovanjima okuplja velika mnoštva jer je Papa, ali ovdje imamo spontano okupljanje. – I molimo da ih što više pristupi sakramentu pomirenja.
Jučer smo govorili nešto u biblijskim ženama Ruti i Naomi, kako je Ruta postala baka kralja Davida, a bila je poganka, Moapkinja. Vrijedi prozboriti nešto i o Abrahamu – kako ga naziva Rimski kanon u svetoj Misi – “praocu naše vjere”, uz Abela pravednoga i žrtvu onoga Melkisedeka.
Zašto Bog zapovijeda Abrahamu da mu prinese svog sina na žrtveniku kao žrtvu? Trebamo li vjerovati ili misliti da je Bog želio žrtvu djeteta? I ako je žrtva u posljednjem trenutku spriječena, zašto dovoditi Abrahama do točke kada je već podigao nož?
Prvi detalj koji se uočava jest da Izak sam nosi drva na brdo Moriju. Prizor gotovo naravno poziva kršćane da se sjete Krista koji nosi svoj križ. Prizori otkrivaju isto: Janje, koje je ljubljeni Sin, umrijet će, a ipak će živjeti, uskrsnuti.
Zatim Izak postavlja pitanje koje daje ton cijelom odlomku. – “Tata, oče, a gdje je janje?” Abraham odgovara, “Bog će već providjeti janje, sine moj.” – On govori više nego što zna.
Kad Abraham podignu nož, anđeo zaustavi njegovu ruku. Pa ipak, žrtva je već dosegnula svoju najdublju točku. Odlučujući čin nikada nije bio završni udarac, nego, spremnost i predanje.
Abraham se odrekao Izaka prije nego što ga je uopće položio na oltar. Ovdje događaj otkriva samu narav žrtve. Žrtva počinje u srcu prije nego što ruka posegne. Čovjek nudi nešto Bogu kada se odrekne svoga prava na to. Abraham se odrekao svoga prava na Izaka.
Narav žrtve i istinska sloboda ljubavi
Izak je vraćen ocu. No sagledajmo, on se ne vraća kao njegovo vlasništvo, nego kao dar. Abraham je naučio da Bog, kao izvor svega života, stoji iznad svakoga stvorenog dobra, čak i onih dobara koji su najintimnije povezani sa srcem. To ne umanjuje stvorenje niti ga čini manje vrijednim ljubavi.
Upravo odricanjem da od onoga što voli, što mu je priraslo srcu, napravi idola, Abraham postaje sposoban voljeti sina na ispravan način. On mu je darovan u starosti. Ovo je zakon koji se proteže sve do naših dana.
Roditelj mora voljeti dijete bez težnje da posjeduje djetetovu dušu. Muž i žena moraju se voljeti bez pretvaranja ljubavi u vlasništvo ili posjed druge osobe. Čovjek mora slijediti svoj poziv a da mu on ne postane gospodarom, da mu ne robuje. Posesivnost se često maskira kao odanost. Pa ipak, sve što snažno privinemo srcu, počinje gubiti svoj sjaj.
Ukratko, stisnuta ruka ne može primati ali ni davati. Zato Abraham prima natrag Izaka tek nakon što ga je predao. Ono što se najprije ponudi Bogu može se kasnije uživati u slobodi. Ono što inzistiramo posjedovati na kraju posjeduje nas. Izakovo vezanje nadilazi pitanje poslušnosti.
Ono otkriva nešto o naravi ljubavi. Ono što najdublje volimo najprije moramo (pre)dati Bogu, da ne bi prešlo u lažnoga boga, idola. Tek tada se može ponovno primiti, ne kao vlasništvo, već kao dar i milost.
Ovdje leži odlučna razlika između Izaka i Krista. Izaka njegov otac dovodi na oltar i Izak biva pošteđen. Krist slobodno odlazi na oltar križa i prinosi se.
Ono što brdo Morija pretkazuje, Golgota ispunjava: Sin koji se žrtvuje sam je i svećenik i žrtva, za nas. Neokaljani prinos! Zahvalimo Gospodinu za njegov divni dar – žrtvu za nas.
Sveti Alfonz Liguori – učitelj molitve i moralni autoritet
Crkva se danas sjeća svetoga Alfonza Liguorija, crkvenoga naučitelja, velikoga biskupa, utemeljitelja reda Redemtorista, veoma plodnoga duhovnoga pisca. Alfonz Liguori, rođen 1696. godine, bio je sin drevne napuljske obitelji. Njegov otac bio je časnik Kraljevske mornarice.
Sa šesnaest godina Alfonz je doktorirao kanonsko i građansko pravo te se skoro deset godina bavio odvjetništvom. Kad je otkrio da jedan od pravnih slučajeva koje je branio nije bio utemeljen na pravdi nego na političkim spletkama, odustao je od odvjetništva i posvetio svoj život Bogu.
Zaređen za svećenika 1726. godine sveti Alfonz pridružio se skupini svjetovnih svećenika posvećenih misionarskim aktivnostima. Uključio se u mnoge vrste pastoralnih aktivnosti, dajući pučke misije i organizirajući radnike, te je sudjelovao u osnivanju reda kontemplativnih časnih sestara.
Godine 1732. osnovao je Redemptoriste, kongregaciju svećenika i braće, kako bi djelovali posebno među seoskim stanovništvom Italije koje često nije imalo priliku za misije, vjersku pouku i duhovne obnove.
Čudno, njegovi prvi suputnici napustili su ga; ali Alfonz je ostao čvrst i ubrzo su se zvanja umnožila, a kongregacija rasla. Redemptoriste je odobrio papa Benedikt XIV. 1749. godine, a Alfonz je izabran za generalnog poglavara.
U ožujku 1762. papa je imenovao oca Alfonza biskupom svete Agate Gotske, što je bio izvrstan potez u bogatoj biskupiji s mnogo svećenika. Ali Alfonz nije bio zadovoljan time.
Unatoč svojim molbama da ga se poštedi ovog imenovanja, posvetio se zadatku, ispravljajući zlouporabe u biskupiji, organizirajući opće misije i uspostavljajući programe socijalne skrbi za siromašne, čak je otvorio svoju palaču potrebitima.
Ali loše zdravlje ga je prisililo da se odrekne biskupije u svibnju 1775. Vremenom je Alfonz postao gotovo senilan, gluh, slijep i teško patio od artritisa. Preminuo je 1. kolovoza 1787.
Godine 1839. proglašen je svetim. U ožujku 1871. Pio IX. proglasio ga je crkvenim naučiteljem, a 1950. Pio XII. proglasio je sveto g Alfonza službenim zaštitnikom moralista i ispovjednika. Također je zaštitnik zvanja i ljudi koji pate od artritisa. Također je dobio nadimak „Učitelj molitve“.
Cijelo svoje učenje o moralu, svetosti i kršćanskom životu razvio je oko svoga shvaćanja molitve. Može se jednostavno sažeti u njegovoj poznatoj izreci: „Osoba koja moli spašena je, osoba koja ne moli izgubljena je.“
Drugim riječima, konačni uspjeh ili neuspjeh života zavisi od toga, moli li osoba ili ne moli. Zapanjujuće je kako je Alfonz uopće pronalazio vremena za toliko pisanja, uz sve ostalo što je morao raditi kao osnivač muškog reda, biskup, propovjednik, ispovjednik i misionar.
Počeo je pisati tek u pedesetima. Unatoč stalnim bolovima, uzrokovanim raznim bolestima veći dio života, uspio je stvoriti neviđenih 111 djela!
U godinama od njegove smrti djela sv. Alfonza Liguorija doživjela su više od 20 tisuća zasebnih izdanja i prevedena su na više od 60 jezika, što ga čini jednim od najpopularnijih autora u povijesti Crkve. – Molimo za one koji predaju na sveučilištima i bogoslovijama moralni nauk Crkve da naučavaju – napose danas – u vremenu raznih pomutnji i konfuzija te povlađivanju duhu vremena – u duhu Isusa Krista te sukladno tisućljetnom nauku naše Majke Crkve.
Više od istog autora:
Radije bi živio nesiguran u spasenje i služio Bogu, nego umro siguran u nebo
Koliko je kultura u krivu i u suprotnosti s onim što je Isus rekao u blaženstvima?
Đavao je pokušao eksplozivom u Guadalupeu, a u Međugorju bojom, ali rezultat je isti
