U sklopu “Hodočašća Hrvata u Međugorje” u organizaciji “Inicijative Hrvata izvan Domovine“, u Dvorani majke Krispine, održan je duhovni program koji je uključivao molitve, nagovore, predavanja i svjedočanstva. Jedno od dojmljivih svjedočanstava bilo je i ono Darka Anđelića, predanog radnika na Božjoj njivi, Mostarca, neumornog molitelja i na trgu i ispred bolnice.
Darko nam je govorio o počecima i plodovima inicijative “40 dana za život” u Mostaru. Opisao je kako je Gospodin, uz naizgled mali poticaj poput jednog “krivo” protumačenog komentara na društvenim mrežama, pokrenuo snažan molitveni pokret ispred mostarske bolnice.
Anđelić je pojasnio i povezanost molitve, konkretne pomoći trudnicama i duhovne živosti koja se proširila i na bolničku kapelicu. Rezultati ovih aktivnosti pokazuju se u spašenim životima, promijenjenim sudbinama i širenju radosne vijesti. S Darkom smo razgovarali neposredno nakon njegovog svjedočanstva, a sadržaj tog razgovora donosimo u cijelosti;
Možete li nam opisati kako je započela vaša povezanost s inicijativom “40 dana za život” u Mostaru? Što je bio onaj presudni trenutak koji vas je potaknuo na djelovanje?
Sve je započelo jednim snažnim duhovnim poticajem koji sam dobio slušajući podcast “Ora et Labora”, tadašnje “Evanđelje iz Međugorja”. U svom srcu sam osjetio poziv kakav nikada ranije nisam doživio – poziv da stanem ispred bolnice i molim za nerođeni život. Moj brat i ja, zajedno s jednom sestrom, izašli smo i počeli moliti krunicu tijekom jesenjeg bdjenja. Zanimljivo je da u tom trenutku mi u Mostaru nismo bili službeno prijavljeni u inicijativu “40 dana za život”, to smo riješili tek kasnije. Odlučili smo moliti svake srijede navečer u 19 sati, moleći Krunicu Božanskog milosrđa i Krunicu pobjede.
Jeste li već na samom početku dobili neku potvrdu da je to što radite doista Božja volja?
Da, već prve srijede navečer Bog mi je pokazao da je to Njegova volja. Vidio sam dvije medicinske sestre kako iznose dvije novorođene bebe. Ubrzo nakon toga, susreli smo jednu ženu koja je išla u posjet nevjesti koja je, nažalost, imala spontani pobačaj. Ti susreti su nam bili jasan znak važnosti naše prisutnosti na tom mjestu.
Kako se krug molitelja počeo širiti? Čuli smo da je jedan običan komentar na internetu odigrao veliku ulogu.
Bog doista piše “krivim crtama” pravo. Nastavili smo pratiti podcast “Evanđelje dana” i ispod jednog videa vidio sam komentar brata koji je napisao: “Ako smo mogli zaustaviti tenkove 1991. godine, možemo zaustaviti i pobačaj u našem narodu.” Odgovorio sam mu pozivom da nam se pridruži sutradan navečer u molitvi ispred bolnice. Sutradan se pojavilo čak 70 ljudi! Mnogi su mislili da ih je pozvao brat Vladimir Grebenar ili fra Svetozar Kraljević iz zajednice “Most Božje ljubavi”, no oni su to kasnije demantirali. Bog je jednostavno upotrijebio taj naš kratki dijalog u komentarima da okupi ljude. Tada smo napravili širi popis molitelja i nastavili bdjienja srijedom.
Inicijativa je ubrzo dobila i međunarodne okvire. Kako ste uspjeli otići na svjetski susret u Barcelonu, s obzirom na to da ste spomenuli financijske poteškoće?
Iz molitve u bolničkoj kapelici, koja nam je otvorena kao mjesto susreta, rodila se ideja da se službeno priključimo inicijativi. Kontaktirali smo Roberta, glavnog koordinatora za Europu u Londonu, i dobili poziv za svjetski susret u Barceloni.
Međutim, nismo imali novca. Karte su bile skupe, a mi smo bili bez ikakvih sredstava. Počeli smo moliti Krunicu Bogu Ocu u kapelici. Sjećam se, bilo je tu pet-šest starijih žena i nas nekoliko iz inicijative. Rekao sam im: “Ako osjetite u srcu, pomozite nam financijski da formiramo inicijativu u Mostaru.” Ljudi su počeli ubacivati novac u jednu običnu kutiju od autodijelova. Kada je sestra kasnije kući prebrojala novac, u kutiji je bilo točno onoliko koliko nam je trebalo za dvije povratne karte. To je bio čisti Božji prst.
Nakon povratka iz Barcelone, inicijativa je službeno krenula u Mostaru. Kakve ste reakcije okoline doživjeli?
Krenuli smo s velikim elanom. Naše prvo službeno proljetno bdjenje bilo je vrlo zapaženo, čak su nas i mediji pratili u nevjerici da smo spremni stajati za nerođeni život. Bilo je i prosvjeda. Sjećam se jedne žene, majke petero djece, koja je stajala nasuprot nas kao zagovornica pobačaja. Najavila je da će ostati satima, ali je nakon naše molitve otišla nakon svega 40 minuta.
Koji su najkonkretniji plodovi vašeg bdjenja ispred bolnice?
Najveća radost su spašeni životi. Preko naše suradnice, psihologinje Marijane Grgić, saznali smo za ženu koja je, vidjevši nas kako molimo ispred bolnice, odlučila zadržati svoje dijete. To je bila prva “pobjeda” koju nam je Bog pokazao. Do danas znamo za četiri spašene bebe, a tko zna koliko je još milosti koje samo Bog zna. Mnogi ljudi koji su dolazili na preglede ili su bili u teškim stanjima, zastali bi i molili s nama. Taj prostor ispred bolnice postao je istinski pomazan molitvom.
Spomenuli ste i važnost bolničke kapelice. Kako se razvijao duhovni život unutar same bolnice?
Dobili smo inspiraciju pitati bolničkog kapelana, don Antu Kraljevića, možemo li uvesti euharistijsko klanjanje. Vidjeli smo veliku potrebu za Božjom prisutnošću usred svih teških situacija u bolnici – od bolesti i pobačaja do raznih oblika nemorala. Don Ante je to objeručke prihvatio. Krenuli smo s jednim danom, pa proširili na tri, da bismo danas imali cjelodnevno i cjelonoćno klanjanje od utorka do nedjelje.
Možete li podijeliti neki primjer kako klanjanje utječe na ljude koji posjećuju bolnicu?
U kapelici se ljudske sudbine doista mijenjaju. Sjećam se para čije je dijete doživjelo nesreću. Ušli su u kapelicu potpuno slomljeni i uplakani, a nakon molitve su izašli puni snage, hrabrosti i hvale za Gospodina. Svaki dan svjedočimo takvim čudesima. Bog se proslavlja kroz tu tihu prisutnost i predanje molitelja. Inicijativa raste iz godine u godinu, a s njom i potrebe, ali mi smo tu na dispoziciji, spremni služiti životu i svima kojima je potrebna molitvena podrška.
Ovaj razgovor živo je svjedočanstvo o tome kako mala skupina vjernika, vođena srcem i molitvom, može postati kanal Božje milosti u svojoj zajednici, donoseći nadu tamo gdje je najpotrebnija. Potrebno je samo poput Marije reći: Evo me i prepustiti se Božjem vodstvu.
Čini se da Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini sve više zahvaća snažno duhovno buđenje obrisi kojeg će nam postati jasniji tek u vremenima koja dolaze.
“Jer ja znam misli koje mislim o vama, govori Gospodin, misli mira, a ne nesreće, da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jer 29,11)
Prezentirana treća knjiga iz serijala Isus lider, autora Vladimira Grebenara
