HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KOJI JE ZA NAS RASPET I UMRO NA KRIŽU! MILOST VAM I MIR!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Novoga radnog tjedna. Jučer smo govorili o Danu Gospodnjem kako je to prvi dan novoga stvaranja, novoga života, prvi dan tjedna kad je Gospodin uskrsnuo od mrtvih, a danas počinjemo radni tjedan, a školarci svoju nastavu. Zahvalimo za ovo jutro, vedro i svježe, za miran san i ustajanje. Obavimo svoje uobičajene radnje ujutro, ali ne zaboravimo pomoliti se. Izmoliti Angelus, Vjerovanje, odreći se grijeha i zla te svih đavolskih zavođenja i stavimo se u zaštitu Božju i njegovih anđela.
Ovdje je jučer proslavljena sveta Misa na Križevcu u kojoj je suslavilo četrdesetak svećenika te tisuće i tisuće vjernika koji su se gore popeli da bi zajedno pod Križem slavili Gospodinovu žrtvu. Dobro se sjećam kad sam došao ovdje za župnika. Išao sam u općinu moliti da dopuste provesti gore električnu energiju za razglas i potrebe, ali nisu dopustili, pa smo morali nositi mali agregat za struju gore do Križa. Bijaše to početkom osamdesetih godina, kad još bijaše tvrd komunizam nakon smrti onoga diktatora koji spada među deset najvećih ubojica dvadesetoga stoljeća. Povijest ide dalje, nastavlja se, a njih je prekrio povijesni zaborav, osim u nekim glavama koje još uvijek žale za komunističkim olovnim vremenima.
Rimsko poimanje raspeća i svjedočanstvo Cicerona
Danas slavimo Uzvišenje svetoga Križa, znaka našega spasenja. Vrijedi navesti ovdje kako su Rimljani u to doba kad je Isus razapet poimali smrtnu kaznu na križu. O tome je najbolje i najzornije svjedočanstvo ostavio njihov najveći govornik Marko Tulije Ciceron koji je svim srcem branio Republiku. Ostavio je u svojim djelima iznimno snažne zapise o tome kako su obrazovani Rimljani doživljavali križ i razapinjanje — opisujući ga ne kao vjerski simbol, već kao vrhunac okrutnosti, sramote i društvenog poniženja rezerviran za robove, pobunjenike i teške zločince.
Najokrutnija i najodvratnija kazna: U svojim zapisima Ciceron navodi da je križ “najokrutnija i najodvratnija kazna”. “Vezati rimskog građanina je zločin; išibati ga je bezbožnost; pogubiti ga je gotovo kao ubojstvo vlastitog oca; ali razapeti ga – što da kažem? Nema te riječi kojom bi se mogao opisati tako užasan čin.” Progon riječi “križ” iz svakodnevnog života: U govoru u obranu jednoga senatora naglašava da pristojan građanin ne bi trebao ni pomišljati na taj čin: “Sama riječ ‘križ’ mora biti udaljena ne samo od tijela rimskog građanina, nego i od njegovih misli, njegovih očiju i njegovih ušiju.”
Ciceronova svjedočanstva jasno prikazuju rimski društveni kontekst u kojem je raspeće predstavljalo krajnju sramotu. Upravo zbog takvog shvaćanja u antičkom svijetu, kasniji rani kršćanski spisi (poput poslanica apostola Pavla) spominju da je “govor o križu” Rimljanima i Grcima bio čista ludost i bezumlje, sve dok kršćanstvo kroz naredna stoljeća nije taj simbol terora pretvorilo u znamen spasenja. To je samo mali podsjetnik, kako je ta kazna bila pridržana za buntovnike, gerilce, ustanike, koji su ustajali protiv rimske vlasti.
Sveta Helena i pronalazak Pravoga Križa u Jeruzalemu
Vrijedi i ovdje navesti bitne nadnevke iz povijesti Kristova Križa, Križa na kome je na Veliki petak vjerojatno g. 30. bio raspet Isus Nazarećanin. Na mjestu Isusova razapinjanja car je Hadrijan podigao hram bogu Jupiteru pa je carica – Jelena Križarica, majka Konstantinova imala naznake gdje bi mogla pronaći Kristov križ početkom četvrtoga stoljeća. Sveta Helena Jelena, obraćenica na kršćanstvo, krenula je na hodočašće u Svetu zemlju kako bi pronašla mjesta gdje su se dogodili važni događaji u životu Isusa Krista i sačuvala relikvije kršćanske vjere koje su tamo ostale.
Jedan od njezinih ciljeva bio je pronaći mjesto Isusova razapinjanja te sam križ na kojem je Isus bio raspet. Razgovarala je s mnogim mještanima i uz pomoć jeruzalemskog biskupa sv. Makarija, otkrila je mjesto i pronašla Pravi Križ koji su Židovi prethodno sakrili. Prema povjesničaru Rufinu, identitet Pravog Križa potvrđen je čudesnim ozdravljenjem nakon što je sv. Makarije izgovorio ovu molitvu: „Gospodine, koji si Mukom svoga jedinog Sina na križu udostojao vratiti spasenje ljudskomu rodu i koji si čak i sada nadahnuo svoju sluškinju Helenu da traži blagoslovljeno drvo na koje je bio pribijen začetnik našega spasenja, jasno pokaži koji je to, među tri križa, bio podignut za Tvoju slavu.
Neka se razlikuje od onih koji su služili samo za obično pogubljenje. Neka se ova žena koja sada umire vrati s vrata smrti čim je dotakne drvo spasenja.“ Čudo se dogodilo i žena je ozdravila. Bila je izliječena na Kristovu Križu. Dala je sagraditi crkvu na izvornom mjestu Isusovog raspeća, pokopa i uskrsnuća, poznatu kao Crkva Svetog groba.
Pad pod Perzijance i povratak relikvije cara Heraklija
Njezin sin Konstantin dao je posvetiti tu crkvu 13. i 14. rujna 335. godine. I danas postaje Križnog puta u Jeruzalemu ili Via Dolorosa, završavaju na ovom mjestu Isusova razapinjanja – Golgoti. Pravi Križ smatran je najvrjednijim blagom Crkve i postao je vrlo štovana relikvija, a blagdan u čast Uzvišenja Svetog Križa neprestano se slavi do danas. Slavi se 3. svibnja po starom rimskom kalendaru (datum otkrića), a 14. rujna u Jeruzalemu po novom rimskom kalendaru (datum posvećenja crkve). Kristov križ čuvala je Crkva u Jeruzalemu, ali ga je 614. godine nakon perzijske invazije na Siriju i Palestinu ukrao perzijski kralj Hozroj. Perzijanci kradu križ iz crkve Svetog groba kada zauzimaju grad Jeruzalem 614. godine. Bizantski car Heraklije porazio je perzijskog cara Hozroja 627. godine u Ninivi.
Hozroj se poražen vraća u svoju prijestolnicu, gdje ga ubija njegov stariji sin i nasljednik Siroj. Potonji će tražiti mir od Heraklija, a on za uzvrat postavlja kao jedan od uvjeta za sporazum vraćanje relikvija svetoga Križa. Godine 629. križ je pronašao i vratio u Jeruzalem car Heraklije. Relikvija Pravog Križa potom je vraćena na svoje mjesto u Crkvi Svetog Groba. Datum kada je Pravi Križ vraćen u Jeruzalem bio je 14. rujna! Obljetnica posvete Crkve Svetoga groba, datum kad je Jeruzalem slavio blagdan Uznesenja Svetoga Križa. Predaja kaže da je car Heraklije nosio križ na leđima, javni čin odavanja počasti, kako bi ga vratio na njegovo pravo mjesto. Kad je htio unići u grad, nije se mogao maknuti s mjesta. Jeruzalemski patrijarh Zaharija dao mu je savjet: Ne možeš nositi Križ u kraljevskom ornatu koji je Isus nosio gotovo gol na Kalvariju. Tek kad je obukao siromašnu odjeću na sebe, mogao je kao pokajnik i pokornik, donijeti križ do Golgote.
Ključni povijesni nadnevci i značenje križa u domu
326. godine: Sveta Helena otkriva Pravi Križ u Jeruzalemu 3. svibnja. 335. godine poslije Krista: Konstantin daje posvetiti Crkvu Svetog groba i Gospodinova uskrsnuća 14. rujna. 614. godine: Perzijanci su napali Jeruzalem i ukrali Sveti Križ. 629. godine: Pravi križ je pronađen i vraćen u Jeruzalem 14. rujna. Crkva ima dugu tradiciju štovanja Križa, zato katolička i istočne pravoslavne Crkve uvijek imaju velika raspela na istaknutim mjestima.
U Katoličkoj Crkvi štovanje Križa je liturgijska tradicija tijekom Velikog tjedna. To je također razlog zašto katolički kršćani i istočni kršćani drže križeve i raspela u svojim domovima, obično na zidu ili iznad vrata. Zapravo, križ ili raspelo postavljeno na počasno mjesto siguran je znak kršćanskog doma. Ako nemate križ ili raspelo u svom domu, razmislite o tome da ga stavite na vidljivo mjesto. Dajte, blagoslovite ga i postavite na istaknuto mjesto u svom domu gdje će biti štovan i poštovan. Poljubimo križ koji nam je nadohvat ruke.
