HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KOJI JE USKRSNUO PRVOGA DANA, RANO UJUTRO! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i novoga tjedna.
Dan je Gospodnji ili Dan Gospodinov.
Nedjelja. Nedjelja nije vikend, ona je dan kad idemo Gospodinu slušati njegovu riječ, sjediniti se s njime u svetoj Pričesti. Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv… Isusove su riječi. Uzmite i jedite – uzmite i pijte … rekao je na Posljednjoj večeri. A Pavao će reći: Predao sam vam ono što sam i primio – da je Gospodin Isus – u noći kad bijaše predan – uzeo kruh i izrekao riječi koje izgovaramo u svakoj svetoj misi, isto tako i kalež s vinom te izrekao riječi o Novom savezu ili zavjetu.
Stoga je to teška obveza za svakoga istinskoga vjernika – ići nedjeljom na svetu Misu. Toliko puta čujem od vjernika u ispovjedaonici kako su zanemarili tu svoju obvezu, svoju kršćansku dužnost. Ne može se zvati istinskim, pravim vjernikom tko izbjegava zbog kojekakvih vlastitih komoditeta ići na Misu. Ili zbog nekakva provoda. Danas gotovo svatko ima vozilo pa može lako do prve crkve, a može se povesti i susjeda koji je eventualno star i bolestan.
To je znak solidarnosti. Shvaćam li nedjelju kao Gospodnji dan, prvi dan u tjednu ili kao „moje vrijeme“ i posljednji dan „mog vikenda“, kad već sutra moram na svoj svakodnevni posao ili u školu? Jesam li svoju nedjelju do kraja “zauzet/a”? Gledam li na druge vjernike na svetoj misi samo kao „druge ljude koje vidim u Crkvi“ ili kao članove MOJE obitelji po milosti kojima dajem značenje svojom prisutnošću, molitvama i ljubavlju?
Mnogi nakon svete Mise žure prema autu i naizgled brojeći svaku minutu dok sve ne završi da se ne bi s nekim susreli. A nam dok sam bio dječak, kako se nakon svete Mise društvo okupljalo, pozdravljali su se, nikomu se nije žurilo.. Mislim da je to nesretno stanje stvari. Moramo se poznavati i brinuti jedni za druge jer smo Crkva, obitelj stvorena milošću.
Nedjelja i euharistija
Kao što je papa Ivan Pavao II. učio u svom Apostolskom pismu „Dies Domini“ iz 1998.: „Stoga je ispravno tvrditi, riječima homilije iz četvrtog stoljeća, da je ‘Gospodnji dan’ ‘gospodar danâ’. Oni koji su primili milost vjere u Uskrslog Gospodina ne mogu ne shvatiti značaj ovog dana u tjednu s istom dubokom emocijom koja je navela svetog Jeronima da kaže: ‘Nedjelja je dan Uskrsnuća, to je dan kršćana, to je naš dan.’
Za kršćane je nedjelja „temeljni blagdan“, ustanovljen ne samo da označi slijed vremena već i da otkrije dublje značenje vremena.“ – U tome Pismu sveti Papa ističe sljedeće elemente: Pismo je posvećeno važnosti posvećivanja nedjelje u kršćanskom životu.
Dokument je podijeljen u pet glavnih poglavlja, od kojih svako istražuje nedjelju kroz posebnu teološku i duhovnu dimenziju:
Dies Domini – Dan Gospodnji: Slavljenje stvaranja i Božjega počinka; nedjelja kao spomen na početak svijeta.
Dies Christi – Dan Kristov: Nedjelja kao dan uskrsnuća, novoga stvaranja i darivanja Duha Svetoga. Središte dana je euharistijsko slavlje.
Dies Ecclesiae – Dan Crkve: Nedjelja kao okupljanje vjernika u zajednicu i vidljivi znak Crkve.
Dies Hominis – Dan čovjeka: Nedjelja kao dan počinka, radosti, solidarnosti i brige za bližnje, osobito siromašne i potlačene.
Dies Dierum – Dan danâ: Nedjelja kao pralik i nagovještaj vječnoga života u nebeskom kraljevstvu.
Glavna poruka pisma jest poziv kršćanima da ponovno otkriju duboki duhovni i zajedničarski smisao nedjelje te da je ne svedu samo na puki i prazan vikend ili vrijeme puke potrošnje. – Suočeni smo s “vikendizacijom” nedjelje. Čak i za većinu katolika čini se da je nedjelja postala samo još jedan dan sa svetom Misom uklopljenom gdje i kada nam to odgovara.
Budući da je euharistija izvor i vrhunac našeg života kao katolika, ovaj stav „vikendizacije“ nedjelje zahtijeva doista samoispitivanje. Možda ponovno posvećenje Gospodnjeg dana u nama samima i našim obiteljima potakne novu disciplinu (a riječ disciplina ima u korijenu latinsku riječ – discipulus – učenik, dakle, učenička stega) i obnovljenu svijest o svemu što nedjelja – Dan Gospodnji – JEST. I nemojmo izbjegavati svoje sastanke, o čemu govori i Poslanica Hebrejima! Naučimo ponovno cijeniti svetu nedjelju – Dan Gospodnji!
Sveti Ivan Zlatousti
Danas se Crkva sjeća jedne iznimne veličine iz ranoga doba Crkve – SVETOGA IVANA ZLATOUSTOGA.
Ivan Zlatousti bio je sin latinskog oca i grčke majke; njegova majka, Anthusa, ostala je udovica s dvadeset godina, ubrzo nakon njegova rođenja. Ostavivši po strani svaku misao o ponovnom braku, Anthusa je svu svoju pozornost posvetila sinu: pružila mu je najbolje klasično obrazovanje tog vremena i upisala ga kao katekumena kad je imao osamnaest godina. Pod utjecajem Meletija, patrijarha Antiohije, poslao ga je u monašku školu u Diodoreu, zatim ga krstio i zaredio za čitača.
U to je vrijeme sveti Ivan Zlatousti odlučio preuzeti svoju budućnost u svoje ruke i postao je pustinjak-monah, živeći u pećini, proučavajući Sveto pismo i stavljajući se pod nadzor starog pustinjaka po imenu Hesihije. Međutim, zdravlje mu se pogoršalo zbog tog strogog režima i vratio se u Antiohiju, zaređen je za svećenika i započeo svoju izvanrednu karijeru propovjednika. – Tijekom sljedećih dvanaest godina oduševio je Antiohiju svojim vatrenim propovijedima, ispunjenim znanjem i rječitošću koje su bile zapanjujuće. U tom je razdoblju dobio nadimak Zlatousti, odnosno zlatna usta, jer su mu se riječi činile kao čisto zlato.
Godine 397., kada je stolica Carigrada ostala upražnjena, car Arkadije imenovao je Ivana patrijarhom, a budući da se strahovalo da će odbiti tu čast, bio je privučen u Carigrad i 398. godine zaređen za biskupa grada. Njegova snažna elokvencija donijela mu je nadimak Zlatousti, odnosno Krisostomos. Zajedno sa svetim Atanazijem, svetim Grgurom Nazijanskim i svetim Bazilijem Velikim tvori skupinu četvorice velikih učitelja Istočne crkve. Kao nadbiskup Carigrada, njegov hrabar stav protiv poroka čak i na carskom dvoru doveo je do toga da je nekoliko puta bio prognan. Kao rezultat toga, umro je 407. godine u izgnanstvu.
Sv. Ivan Zlatousti odlazi u progonstvo, minijatura iz Menologija Bazilija II., Carigrad, oko 985.; rukopis Vat. gr. 1613, str. 178, Vatikanska apostolska knjižnica, Rim. Javno vlasništvo
Godine 1204. njegove su relikvije prenesene u baziliku svetog Petra u Rimu. Neke su relikvije vraćene pravoslavnima 27. studenog 2004. od strane pape svetog Ivana Pavla II. Njegova lubanja ukrašena srebrom i draguljima sada se čuva u samostanu Vatopedi na Svetoj Gori u sjevernoj Grčkoj, a kršćani joj pripisuju čudesna ozdravljenja. Njegova desna ruka također je sačuvana na Svetoj Gori, a brojne manje relikvije raspršene su po svijetu. – Papa Benedikt održao je jednu katehezu o ovome velikom svetcu – imate je dolje pa tko ima vremena, neka pročita.
Između ostaloga rekao je: – Krizostom je među najplodnijim Ocima: do njega je do nas došlo 17 traktata, više od 700 autentičnih propovijedi, komentari na Mateja i Pavla (Poslanice Rimljanima, Korinćanima, Efežanima i Hebrejima) te 241 pismo. Nije bio spekulativni teolog. No, prenosio je tradicionalni i pouzdani nauk Crkve u doba teoloških razilaženja potaknutih nadasve arijanstvom, to jest nijekanjem Kristova božanstva. Zato je pouzdani svjedok dogmatskoga razvitka što ga je dostignula Crkva u IV. i V. stoljeću.
Njegova je teologija na profinjeni način pastoralna, i u njoj je stalno izražena briga za dosljednost između misli izrečene riječju i onoga što se živi. To je na osobit način nit vodilja sjajnih kateheza kojima je katekumene pripremao na primanje krštenja. Kada je već bio blizu smrti napisao je da je vrijednost čovjeka u “točnome poznavanju pravoga nauka i u čestitosti života” (Pismo iz progonstva). Dvije stvari – poznavanje istine i čestitost života – idu skupa: znanje se mora provesti u život.
Svaka je njegova intervencija kanila u vjernicima razviti korištenje inteligencije, istinskoga razuma, kako bi se shvatili i u život proveli moralni i duhovni zahtjevi vjere. Vrijedi zavoljeti te osobe, istinske svjedoke vjere u Isusa Krista u prijelomnim vremenima. Zahvalimo Gospodinu za ovu snažnu osobnost!
Više od istog autora:
Od Galileje do Beča: Marijina uloga u povijesnim pobjedama
Srž euharistijskog otajstva: Zašto su Blaženstva duhovna pobuna protiv suvremenog svijeta
