HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – ČIJE JE SRCE PROBODENO IZ LJUBAVI PREMA NAMA. MIR VAM I DOBRO!
Petak je, svetkovina Božanskoga ili Presvetoga Srca Isusova koji je kralj i središte svih srdaca. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, ovdje divno svježe, sinoć je pala obilna kiša upravo za vrijeme večernje svete mise.
Upravo blagoslovljeni dažd u pravo vrijeme. Zahvalimo za ovo jutro, izmolimo svoje uobičajene molitve, zaštitimo sebe i sve svoje, stavimo se pod zaštitu Gospodinovu i njegovo Srce te srce Bezgrješne Majke Marije. Kroz cijelu kršćansku pobožnost imamo slavlje Gospodinova Srca.
U Starom zavjetu imamo na tridesetak mjesta govor o „Božjem Srcu“ koje ljubi, koje prihvaća i prašta. On je Bog milosrdan, a riječ milosrdan dolazi od „milo-srce“. Kad netko ima drago, milo srce, onda je on milosrdan.
Tako je i naš Bog u svom milosrđu prema ljudima poslao svoje Srce – Isusa. Kroz sva stoljeća imamo pobožnost Srcu Isusovu, napose kod srednjovjekovnih mistika i svetaca. Međutim, izrazita pobožnost Srcu Isusovu seže do objava Gospodinovih svetoj Mariji Margareti Alacoque, francuskoj redovnici i djevici, mističarki i svetici.
Razvoj pobožnosti Srcu Isusovu
Ona je dobila nalog promicati pobožnost Srcu Isusovu, a njezin duhovnik je to također odobrio. Krajem 17. stoljeća pobožnost je obnovljena i prihvaćena i drugdje, posebno nakon objava sv. Margarete Marije Alacoque. Svetica, klauzurna časna sestra Reda pohođenja, primila je nekoliko privatnih objava Presvetog Srca, prvu 27. prosinca 1673., a posljednju 18 mjeseci kasnije.
Krajem 19. stoljeća sestra Marija od Božanskog Srca primila je poruku od Krista.
To je na kraju dovelo do enciklike Annum Sacrum iz 1899. u kojoj je papa Lav XIII. odredio da se posveta cijelog ljudskog roda Presvetom Srcu Isusovu održi 11. lipnja 1899. Isto tako je i papa Pio XI. Na 100. obljetnicu blagdana Presvetog Srca Isusova u značajnoj enciklici Haurietis aquas (latinski: „Crpit ćete vodu iz izvora spasenja“), napisanoj 15. svibnja 1956., papa Pio XII. započeo je svoje razmišljanje pozivajući se na Izaiju 12,3, stih koji aludira na obilje nadnaravnih milosti koje teku iz Kristova srca.
Učenje papa o Srcu Isusovu
Haurietis aquas pozvala je cijelu Crkvu da prepozna Presveto Srce kao važnu dimenziju kršćanske duhovnosti. Pio XII. naveo je dva razloga zašto Crkva daje najviši oblik štovanja Isusovu Srcu.
Prvi počiva na načelu prema kojem vjernici prepoznaju da je Isusovo Srce bitno sjedinjeno s „Osobom samoga Utjelovljenog Sina Božjega“. Drugi razlog proizlazi iz činjenice da je Srce prirodni znak i simbol Isusove bezgranične ljubavi prema ljudima.
Enciklika podsjeća da su za ljudske duše rana u Kristovu boku i tragovi čavala bili „glavni znak i simbol te ljubavi“ koja je sve prodornije oblikovala njihov život iznutra. U pismu od 15. svibnja 2006. Benedikt XVI. napisao je: „Potičući pobožnost prema Srcu Isusovu, sokolimo vjernike da se otvore otajstvu Boga i njegove ljubavi te da dopuste da ih ona preobrazi.“
Poziv na ljubav i obraćenje
Nakon 50 godina, još uvijek je prikladan zadatak za kršćane da nastave produbljivati svoj odnos sa Srcem Isusovim, na način da ožive svoju vjeru u spasonosnu ljubav Božju i da ga sve bolje prihvaćaju u svoje živote. Poglavito je pak u novije vrijeme papa Franjo izdao svoje apostolsko pismo Dilexit nos – Ljubio nas je – u kojem ponovno potiče vjernike na štovanje Presvetoga Srca Isusova.
Franjevac sveti Bonaventura ovako promišlja: Ali prije svega, Tvoje je Srce bilo ranjeno tako da nam je vidljivi ožiljak omogućio da vidimo nevidljivu ranu Tvoje ljubavi. Jer kako bi se žar Tvoje ljubavi mogao bolje pokazati nego time da je ne samo Tvoje Tijelo, nego i Tvoje Srce probodeno kopljem? Uistinu, rane tijela otkrivale su rane duha. Tko ne bi ljubio Onoga koji tako ljubi?
Neuspješna posveta Francuske
Moji ljubljeni, molimo se da Presveto Srce udostoji raniti naše srce, još tako tvrdo i neobraćeno, i svezati ga slatkim okovima svoje ljubavi. Sveta Margareta Marija Alacoque dobila je nalog od Gospodina napisati pismo francuskom kralju Luju XIV. – Kralju Suncu – da posveti cijelu naciju Božanskom Srcu Isusovu. On to nije učinio, ne znamo iz kojih razloga.
Nakon što je primila Isusovu naredbu da posveti Francusku Presvetom Srcu, sveta Margareta Marija objasnila je misiju svom kralju, napisavši: „Čini mi se da Presveto Srce želi ući s raskoši i sjajem palača kraljeva i knezova, da bi tamo bilo štovano koliko je bilo prezreno, poniženo i vrijeđano u svojoj Muci.“
Luj XIV. odbio je svaki pokušaj
S ovom posvetom nastavila je: „Obavijesti najstarijeg sina moga Srca da će, kao što je njegovo vremenito rođenje postignuto kroz predanost zaslugama moga svetoga djetinjstva, na isti način postići svoje rođenje milosti i vječne slave posvetom koju će učiniti mom preljubljenom Srcu, koje želi pobijediti velikane svijeta.
Želi vladati u njegovoj palači, biti naslikano na njegovim zastavama i ugravirano na njegovom grbu, kako bi ga učinilo pobjednikom nad svim njegovim neprijateljima te svim neprijateljima Svete Crkve“. Iako je učinjeno nekoliko pokušaja da se poruka svete Margarete Marije prenese Luju XIV. putem kanala bliskih njemu i dvoru, povijest ostaje nejasna je li je primio, ignorirao ili odbacio.
Iako je bio poznat po tome što je bio sklon posvetama – njegovo rođenje smatralo se čudesnim jer ga je njegova majka Ana Austrijska začela kasno u životu – posveta Francuske Presvetom Srcu Isusovu nije se dogodila za vrijeme njegove vladavine.
Pismo Luja XVI.
Zavjet i posveta osujećeni su revolucijom jedno stoljeće kasnije. Kaže se da je potomak Luja XIV., kralj Luj XVI., privatno posvetio Presveto Srce, ali budući da je njegova voljena zemlja bila u rukama revolucionara, bio je pogubljen prije nego što je mogao javno posvetiti naciju.
Duboko se kajući zbog svog neuspjeha da posveti Francusku Presvetom Srcu Isusovu, Luj XVI. je, čekajući pogubljenje, pisao o posveti koju je planirao u pismu pronađenom u njegovoj rezidenciji godinama kasnije.
Njegova tjeskoba se osjeća već u uvodu: „Vidiš, o Bože moj! sve rane koje mi paraju srce i dubinu ponora u koji sam pao. Zla bezbrojna okružuju me sa svih strana. Moje osobne nesreće i nesreće moje obitelji, koje su strašne, preplavljuju mi srce, kao i one koje prekrivaju lice kraljevstva…“ Njegova posveta pronađena je 1871. i osobno potpisana.
Dirljivo svjedočanstvo kralja koji je završio pod giljotinom. Znamo za francuske kraljeve – oni su bili pomazani u katedrali u Reimsu. Sjetimo se da je i Ivana Orleanska bila nazočna na posveti kralja u Reimsu nakon što je oslobodila veliki dio Francuske od Engleza.
Posljednji kralj je giljotiniran i time je prestala poveznica Francuske s Nebom, jer je kralju kao poveznici između naroda i neba odsječena glava.
Kao da je i simbolično prestala ta tisućljetna veza od Karla Velikoga. Ali su Francuzi sagradili veliku crkvu Presvetoga Srca na Montmartreu u Parizu. Golemo zdanje koje dominira nad Parizom.
Bazilika u Montmartreu
Unatoč prevladavajućim protucirkvenim i protukatoličkim osjećajima u Francuskoj, veličanstvena bazilika Presvetog Srca Isusova na Montmartreu – mjestu gdje je mučeništvo podnio sveti Denis, zaštitnik Pariza – započela je 1875. godine. Dovršena je 1914. i posvećena pet godina kasnije.
Foto: Wikimedia Commons
„Vladat ću usprkos svima koji mi se protive“, izvijestila je sveta Margareta Marija da joj je Gospodin rekao. Ovo obećanje odjeknulo je u veličanstvenoj bazilici Presvetog Srca visoko na Montmartreu, vidljivoj iz mnogih dijelova grada, na mjestu s prekrasnim pogledom na Pariz.
Posebno, Krist vlada u Svetoj Euharistiji, gdje ljudi dolaze 24 sata dnevno na bogoslužje u bazilici, gdje se od 1885. godine odvija trajno klanjanje. Presveto Srce tamo trijumfalno vlada, kao da želi dovršiti zavjet Luja XVI. Hvala Gospodinu i posvetimo se njegovu Srcu.
Sveti Efrem, ‘Harfa Duha Svetoga’: pjesnik među pustinjacima
