HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – ZA NAS RASPETA I POKOPANA! MIR VAM I DOBRO!
Petak je – spomen na Gospodinovu muku, smrt, ukop, na njegovu žrtvu za spas svijeta. Prinio je sebe kao žrtvu mirisnu i ugodnu – kako kaže Pismo – za spas svih nas, da nas oslobodi od grijeha, da nam podari život vječni. Da nas otrgne iz vlasti Sotone i paklenih sila. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro. Ovdje još uvijek vedro, dani vrući, ali hodočasnička rijeka ne presušuje. Kao da danomice biva veća. Kad se uvečer vozim prema crkvi, na nogostupu imamo rijeke koje se slijevaju prema crkvi. Mole i zahvaljuju Gospodinu.
Pa i sinoć više od stotinu svećenika u koncelebraciji, a dvadesetak i više ispovijedalo je vani, pored crkve. Zahvalimo za sve svoje pastire koji spremno služe svomu stadu. I molimo za duhovna zvanja. Sinoć su nam bili i novi postulanti – kandidati za našu zajednicu, njih desetak koji će provesti godinu u Mostaru, a onda idu u novicijat. Vrijeme je ovo kad se obavljaju i događaju premještaji pastoralnoga osoblja, župnika i kapelana, njihovih pomoćnika. Zapućuju se prema dekretima na nova radna mjesta.
Poučna zgodba o novom župniku prerušenom u prosjaka
Htio bih donijeti ovdje jednu zgodu koja je krajnje poučna i za nas i naš vjernički život. Došao novi župnik u veliku novu župu. Prije nego što se predstavio vjernicima, on se prerušio u prosjaka kako bi vidio kako će reagirati takozvani kršćani. Odjenuo se kao uprljani prosjak i ujutro otišao u crkvu – crkvu s nekoliko tisuća župljana gdje je trebao biti predstavljen kao novi župnik. Šetao je crkvom 30 minuta prije početka bogoslužja. Iako je pristizalo golemo mnoštvo, samo je vrlo mali postotak vjernika pozdravio prosjaka. Zamolio je neke od njih za nekoliko novčića za hranu… ali apsolutno mu nitko ništa nije dao.
Zatim je ušao unutra i pokušao sjesti naprijed, ali đakoni su mu rekli da se kao uprljani prosjak smjesti otraga. Pokušao je pozdraviti ljude ili razgovarati s njima, ali oni su s gađenjem okretali glave nakon što su ga odmjerili od glave do pete. Dok je sjedio u stražnjem dijelu velike crkve, služba je započela, a jedan od glavnih iz župnoga vijeća najavio je da je sretan što može dati važnu objavu: „Danas ćemo imati novog župnika!“ Ljudi su počeli pljeskati, radoznali i sretno se osvrćući oko sebe, željni upoznati novog župnika. Kad je prosjak koji je sjedio otraga ustao i krenuo naprijed, sav je pljesak naglo utihnuo.
Svi su ga začuđeno gledali. Nakon što je stigao naprijed, šutke je stajao jedan trenutak, zatim je uzeo mikrofon i rekao: „Tada će Kralj reći onima s desne strane: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i dadoste mi piti; bijah stranac i primiste me; bijah gol i odjenuste me; bijah bolestan i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada smo te vidjeli gladna i nahranili te, ili žedna i dali ti piti?
Kada smo te vidjeli kao stranca i primili te, ili golog i odjenuli te? Kada smo te vidjeli bolesna ili u tamnici i došli k tebi?’ A Kralj će im odgovoriti: ‘Zaista vam kažem, što god ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.’“ Nakon što je pročitao ovaj odlomak iz Mateja 25,34-40, netremice je gledao u nazočne i ispričao im što se dogodilo tog jutra, pred njihovim ravnodušnim pogledima i licima. Mnogi su počeli plakati, a brojne su se glave posramljeno sagnule… Tada je svećenik rekao: „Danas ovdje vidim samo skupinu ljudi, ali ne vidim Kristovu Crkvu. Svijet je pun ljudi, ali nema pravih učenika, Kristovih sljedbenika. KADA ĆETE POSTATI ISUSOVI UČENICI?“ upitao je. Nakon trenutka tišine zaključio je: „Doviđenja… vidimo se sljedeće nedjelje!“
Poziv na istinsko življenje vjere bez predrasuda
Biti kršćanin znači puno više od načela koja braniš i kojih se držiš iz navike. Živi kao da smo već u Kraljevstvu Božjem. Dobra lekcija za sve nas kako se odnosimo prema bližnjima. S koliko predrasuda, ogovora, tračeva. A svatko nosi u sebi Božju sliku. Prestanimo ogovarati i suditi jedni druge prema izgledu. Poručuje to i sveti Jakov u svojoj Poslanici! Jučer smo slavili Rane svetoga Franje – Franjine stigmate. Franjo se na kraju svoga života poistovjetio s Kristom patnikom, na križu, pa je zauzvrat – dvije godine prije svoje smrti – Gospodin sam stavio potpis na njegov život, utiskujući mu svoje rane.
Kako je počelo? Čuo je glas: „Franjo, idi popravi moju Crkvu.“ Vremenom je spoznao da je to živa Crkva, od Pape do običnoga vjernika. Kad je doživio nutarnju preobrazbu? U trenutku kad je vidio pored puta gubavca, sišao s konja i poljubio ga. Sam kaže da je ono što mu je bilo tako odvratno – u tom trenutku postalo kao med slatko. Poljubio je u gubavcu samoga Isusa. Upravo kao sveti Martin koji je rasjekao svoj vojnički plašt te dao prosjaku koji se zimi smrzavao pored puta. A u snu mu se ukazao Gospodin u tome prosjaku. A o Franjinim stigmama-ranama imamo izvještaje iz njegovih životopisa.
Čudo na La Verni: Tajna Franjinih stigmi i Kristove ljubavi
Pred kraj života svetog Franje, dvije godine prije njegove smrti, dogodilo se nešto možda neviđeno u povijesti kršćanstva. Godine 1224. Franjo je otišao u planinsku pustinju La Vernu u Toskani kako bi postio i pripremio se za blagdan svetog Mihaela Arkanđela (29. rujna). Dana 17. rujna, tri dana nakon blagdana Uzvišenja Križa, Franju je posjetio anđeo. Sveti Bonaventura opisao je kako se s neba spustio ognjeni, šesterokrili Seraf. Između krila anđela pojavila se slika raspetog čovjeka, s rukama i nogama ispruženim u obliku križa i pričvršćenim za križ.
Zatim: Kako je vizija nestajala, ostavila je u njegovu srcu čudesnu vatru i utisnula u njegovo tijelo sliku znakova ništa manje čudesnih. Jer odmah su se tragovi čavala počeli pojavljivati na njegovim rukama i nogama baš kao što je malo prije vidio na liku raspetog čovjeka. Činilo se da su mu ruke i stopala probijeni čavlima kroz središte, s glavama čavala koje su se pojavljivale na unutarnjoj strani ruku i gornjoj strani stopala, a njihovi vršci na suprotnim stranama. Glave čavala na njegovim rukama i stopalima bile su okrugle i crne; njihovi vršci bili su duguljasti i savijeni kao da su zabijeni čekićem, te su izlazili iz mesa i stršili izvan njega. Također, njegova desna strana, kao da je probodena kopljem, bila je označena crvenom ranom iz koje je često tekla njegova sveta krv, vlažeći njegovu tuniku i donje rublje.
Neposredno prije nego što je primio svete rane, prema Trećem razmatranju o stigmama (sadržanom u Cvjetićima svetoga Franje), sv. Franjo je molio za dvije milosti: da u svom tijelu osjeti bol koju je Isus osjećao tijekom svoje Muke i da u svom srcu spozna ljubav koju je Isus osjećao prema cijelom čovječanstvu. U tom trenutku primio je stigme – znakove ili rane Kristove – na rukama, nogama i boku. Istovremeno ga je preplavila radost, ali se i savijao od boli.
Nasljedovanje svetog Franje u Jubilejskoj godini
Zapanjujuće je, čak i zbunjujuće, da bi Franjo tražio da istovremeno osjeća bol i ljubav, da bi nekako povezao to dvoje. Međutim, u vjeri i jednostavnosti shvatio je vezu između patnje i ljubavi jer je njegova duhovnost bila ukorijenjena u Kristovoj muci i ljubavi prema čovječanstvu. Krist je iz ljubavi otišao u patnju, na križ. U svom Pismu o smrti svetog Franje, koje se pripisuje bratu Iliji (vršitelju dužnosti generalnog ministra reda), Ilija je izjavio što su mu stigme značile i što je uočeno na njegovom tijelu: „Javljam vam veliku radost i vijest o čudu.
Takav znak kakav se nikada nije čuo od pamtivijeka, osim o Sinu Božjem, koji je Krist Gospodin. Nedugo prije svoje smrti, naš brat i otac pojavio se raspet, noseći na tijelu pet rana koje su uistinu Kristovi znakovi. Njegove ruke i noge imale su, tako reći, otvore od čavala i bile su probodene sprijeda i straga, otkrivajući ožiljke i crnilo čavala. Štoviše, činilo se da mu je bok otvoren kopljem i često je iz njega tekla krv.“ Doista, na La Verni su se Franjin život i poslanje neobjašnjivo i tajanstveno sjedinili sa životom i poslanjem Isusa Krista. Kristovo utjelovljenje, remek-djelo Božjeg stvaranja, doista, „sav smisao svega stvaranja“ (da posudimo riječi franjevačkog skolastičkog teologa, blaženog Ivana Dunsa Skota) kulminiralo je Mukom i raspećem kao najvišim izrazom Kristove ljubavi, milosrđa i poslanja.
I sada su ta ljubav, milosrđe i poslanje zauvijek bili povezani s Franjom. Iako je ovo prvi zabilježeni spomen stigmi, neki vjeruju da je sveti Pavao možda smjerao na nešto slično kada je napisao: „Nosim biljege Isusove na svom tijelu“ (Galaćanima 6,17). Nalazimo se u jubilejskoj godini svetoga Franje – osamstotoj obljetnici njegove smrti. Franjo nam je i primjer i poticaj, znak za svako vrijeme kako treba Gospodina nasljedovati.
Budimo dostojni sinovi i kćeri svetoga Franje u franjevačkim zajednicama, ali i u Kristovoj Crkvi. I zahvalimo Gospodinu za primjere svetosti. Sveci, a ne političari ili vojnici, mijenjaju svijet!
Od žrtve mučenika do ‘živoga svjetla’: Kako nas vjera i tradicija uče istinskoj mudrosti
