HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, VJEČNOGA SVEĆENIKA! MIR VAM I DOBRO!
Četvrtak je, spomen na Posljednju večeru, na Isusa Krista koji je ustanovio sakrament svetoga reda te euharistije. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, novi dan i posvetimo se Gospodinu do kraja.
Načinimo znak križa – veliki, a ne samo onako mehanički. U Isusu sam Bog utiskuje, urezuje svoj lik; na Isusu je izrezbareno duborezom Božje lice, na njemu odčitavamo narav samoga Boga. Kao vjernici i kršćani možemo svesti sav svoj život u sažeti izričaj vjere: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Naši dani, geste, radnje, posao i jelo imaju svoje polazište u tajni krštenja, u sjećanju na vlastitu uronjenost u tajnu Boga. Kršćanski bi život morao biti radosni „Amen“, pristanak cijelim svojim bićem uz tu najkraću formulu naše vjeroispovijedi. Ali ne samo kršćanski život, nego je i naše poslanje sažeto u doksologiji – hvalopoju koji ponavljamo na kraju svake istinske molitve: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome“ (odnosno, Ocu po Sinu u Duhu Svetome, kako bijaše u ranim stoljećima Crkve). Želimo li saznati tko je Bog, moramo kleknuti uz podnožje križa.
Proroci kao transmisija neraspadljive Istine
Prvog četvrtka nakon Duhova, blagdan Gospodina našega Isusa Krista, Vječnoga Velikog Svećenika, slavi se u posebnim kalendarima u Španjolskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Češkoj te Engleskoj i Walesu.
Odobrenje za ovaj blagdan prvi je put dala Kongregacija za bogoslužje i disciplinu sakramenata 1987. godine. Godine 2012. Kongregacija je poslala pismo svim biskupskim konferencijama, nudeći da se blagdan upiše u njihove liturgijske kalendare ako to zatraže.
Zahvalimo Gospodinu Isusu Kristu – Velikom svećeniku, koga tako divno opisuje Poslanica Hebrejima. Ovih dana slušamo i Prvu Petrovu poslanicu. Prva papinska enciklika iz Rima-Babilona, kako to Petar ističe, šalje pismo zajednicama u raseljeništvu, u dijaspori Male Azije.
Slušali smo jučer kako ih Petar potiče na „posluh istini“, što bijaše životna tema pape Benedikta XVI. Posluh istini i Istini, Isusu Kristu. Potom ih podsjeća da su rođeni ne iz sjemena raspadljiva, nego neraspadljiva, riječju Boga živoga, Boga koji ostaje zauvijek. I njegova riječ ostaje.
Proroci koji su prorekli Kristovu milost, kaže Petar, nisu doživjeli da vide ono što su naviještali. Tražili su i istraživali, Duh u njima pokazivao je dalje od njihova vlastitog horizonta, a onda im je objavljeno da „ne služe sebi, nego nama“ – naraštajima koji će doći poslije, ljudima koji će primiti ono što su proroci najavili, a da sami nisu doživjeli da vide njegovo ispunjenje.
Duboka teologija poziva i domaća crkva
Ovo je duboka i ponizna teologija poziva. Djelo koje činimo u vjernosti Bogu nije prvenstveno za nas same. Služimo ljudima koje možda nećemo nikada vidjeti niti doživjeti, u vremenu koje ne možemo vidjeti, kroz milost koja je uvijek usmjerena prema nama, a mi smo samo „transmisija“ Istine.
Proroci su služili budućnosti prema svjedočanstvu Duha. „Stvari u koje su anđeli žudjeli zaviriti.“ Ono što su proroci naviještali, prema čemu teže i sami anđeli, ono što Petar i učenici žive u sebi, a da to još u potpunosti ne shvaćaju – to je milost koju nas Prva Petrova poziva da primimo spremna uma i trezvenom nadom. „Uzdajte se u milost koja vam je dana u objavi Isusa Krista.“ Živimo usred obećanja.
I generacijska nit iz Prve Petrove poslanice prolazi i kroz domaću Crkvu. Gaudium et Spes opisuje obitelj kao sudjelovanje u savezu, pozvanu da očituje Kristovu prisutnost u svijetu kroz vjernost kroz generacije.
Roditelj koji moli uz dijete koje kao da ne primjećuje, baka i djed koji čuvaju vjeru kroz duge godine, kućanstvo koje oblikuje svoju djecu u onome što će život nositi – to su proroci domaće crkve, koji ne služe sebi, već generaciji koju možda neće doživjeti da vide u potpunosti formiranu. Plod može stići nakon duga vremena, dok nas anđeli prate.
Primjer svetog Augustina i hrabrost u neizvjesnosti
Slavili smo jučer svetoga Augustina Canterburyjskoga, apostola Engleske. Njega je poslao papa Grgur Veliki krajem šestoga stoljeća zajedno s četrdesetak redovnika benediktinaca u Englesku.
Mnogo prije nego što su se katedrale uzdigle nad engleskim gradovima, prije nego što su župne crkve oblikovale sela, prije nego što su sveučilišta i samostani njegovali intelektualni i duhovni život nacije, tiho se u Kentu iskrcala mala skupina redovnika koje je iz Rima poslao papa Grgur I. Nisu stigli s vojskama, bogatstvom ili političkom moći. Došli su noseći Evanđelje, psalme na usnama i Kristov križ pred očima.
Njihova je misija bila neizvjesna, opasna i, ljudski govoreći, nevjerojatna. Pa ipak, od tog krhkog početka rastao je kršćanski život Engleske.
Augustinova priča je priča o hrabrosti, poslušnosti, strpljenju i misionarskoj ljubavi. To je također podsjetnik da kršćanstvo u ovoj zemlji nikada nije bilo statično.
Vjera je već došla u Britaniju stoljećima prije Augustinova dolaska. Rimska Britanija poznavala je mučenike i biskupe. Plamen kršćanske vjere preživio je na zapadnim rubovima ovih otoka tijekom kaosa invazije i političkog sloma.
Pa ipak, velik dio onoga što je danas Engleska ponovno je postao poganski. U taj krajolik Augustin nije došao stvoriti nešto potpuno novo, već ponovno zapaliti ono što je bilo zasjenjeno i proglasiti spasonosno gospodstvo Isusa Krista.
Svetost kao pobjeda nad strahom
Isusova riječ glasi: „Šaljem vas kao jaganjce među vukove.“ On i njegovi redovnici ulazili su u nepoznatu zemlju među ljude čiji su im jezik, običaji i vjerovanja bili strani. Prema predaji, bilo je trenutaka kada se i sam Augustin bojao da je misija nemoguća i želio se vratiti. Grgur ga je ohrabrio da nastavi.
Koliko se često svetci pamte samo po svojim trijumfima, a ne po svojim tjeskobama? Augustin nije bio neustrašiv. Naprotiv, više se pouzdavao u Boga nego u svoje strahove. To je često razlika između svetosti i osrednjosti. Svetci nisu ljudi koje ne zahvaća nesigurnost i neizvjesnost. Svetci su ljudi koji nastavljaju unatoč neizvjesnosti.
Augustin je prešao La Manche ne zato što je uspjeh bio zajamčen, već zato što je to zahtijevala poslušnost. Vjerovao je da ako ga je Krist poslao, Krist će ga i održati.
Neki dan slavili smo svetoga Bedu Časnoga, koji je živio krajem sedmoga stoljeća kao redovnik benediktinac. Dakle, doskora su nakon Augustinova dolaska podignuti samostani, a Beda je bio vrhunski učenjak i znanstvenik u svome dobu. Napisao je Povijest Crkve u Britaniji od početaka, pisao komentare, a od njegova vremena broje se godine „nakon Krista“.
Misao iz njegova komentara na Evanđelja uzeo je papa Franjo kao svoje geslo – miserando atque eligendo – smilovao se i izabrao ga.
Papa Leon XIII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem.
Blažena Margaret Pole: Svjedočanstvo do smrti
Danas se Crkva u Engleskoj sjeća još jedne mučenice koja je dala svoj život zbog prigovora Henriku VIII. i njegovoj ponovnoj ženidbi.
Blažena Margaret Pole (1473. – 1541.) rođena je kao Margaret Plantagenet, nećakinja Edwarda IV. i Richarda III. Udala se za Sir Reginalda Polea oko 1491. i rodila pet sinova, uključujući Reginalda, kardinala Polea. Margaret je ostala udovica, imenovana groficom od Salisburyja i guvernantom princeze Mary, kćeri Henrika VIII. i kraljice Katarine Aragonske.
Protivila se Henrikovu braku s Anne Boleyn, a kralj ju je prognao s dvora, iako ju je nazivao „najsvetijom ženom u Engleskoj“. Kada je njezin sin, kardinal Pole, porekao Henrikov Zakon o vrhovnosti, kralj je zatvorio Margaretu u Londonski toranj na dvije godine, a zatim joj je 28. svibnja odrubio glavu.
Godine 1538. njezina druga dva sina su pogubljena. Nikada joj nije suđeno. Imala je sedamdeset godina kada je mučena. Margaret je proglašena blaženom 1886. godine. Kad je njezin sin Reginald Pole, kardinal, čuo za majčinu smrt, navodno je rekao: „Do sada sam se smatrao dužnim božanskoj dobroti što sam rođen od jedne od najplemenitijih i najkreposnijih žena u Engleskoj; ali od sada će moja obveza biti mnogo veća, jer shvaćam da sam sada sin mučenice.
Neka je Bogu hvala i hvala. Moramo se radovati, jer sada imamo još jednog zaštitnika koji će se za nas zauzeti na Nebu.“ Zahvalni sin za majku mučenicu! Danas trebamo takvih svjedoka! Neustrašivih. Blagoslovljen vam dan uz općinstvo svetih!
Više od istog autora:
Goruće srce i hladni algoritmi: Poruke sv. Filipa Nerija i prve enciklike pape Lava XIV.
Poslanje upućeno svakom članu Crkve: „Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas“
Pedesetnica: Oganj ljubavi koji pobjeđuje strah
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
