HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – RASPETOGA I USKRSLOGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Srijeda je – dan posvećen napose svetomu Josipu, zaštitniku Svete Obitelji, Isusovu hranitelju, zaštitniku Crkve i hrvatskoga naroda, zaštitniku naših obitelji i sretne smrti.
Mnogi mu se utječu, mole molitve kroz trideset dana, mnogi neplodni brakovi dobili su djecu na zagovor svetoga Josipa. Utječimo mu se. Danas je ujedno i blagdan svetoga Bonaventure, velikoga franjevca, nazvan je Drugim utemeljiteljem Reda nakon svetoga Franje jer je Red nakon Franjine smrti konsolidirao, a postao je Generalni ministar Reda u svojoj 37. godini, kao pariški profesor filozofije i teologije.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, toplo, a dani su zbilja vrući. Svejedno, unatoč tomu, hodočasnici dolaze, uvijek ih ima veliko mnoštvo, pa i hrvatskih hodočasnika. Mnogo, mnogo ispovijedi.
Hvala Gospodinu za ove kupke duše i srca ovdje u Međugorju gdje ranjene duše nalaze svoj odmor, mir i spokoj. Upravo prema onoj Isusovoj: Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni! Odmorit ću vas. Samo – dođite! Posvetimo ovaj dan Gospodinu. Već s jutra. Jučer sam napomenuo, odnosno donio stih-dva iz psalma za Povečerje od ponedjeljka.
Sinoć je bio predivan psalam za Povečerje u kome smo izmolili sljedeće: “Put mi kaži kojim ću krenuti, *jer k tebi dušu uzdižem. Izbavi me, Gospodine, od mojih dušmana, tebi ja se utječem. Nauči me da vršim volju tvoju, * jer ti si Bog moj. Duh tvoj dobri * neka me po ravnu putu vodi! Zbog imena svog, Gospodine, poživi me, * zbog svoje pravednosti dušu mi izvedi iz tjeskobe! Nauči me da vršim volju tvoju – jer ti si Bog moj – Duh tvoj dobri neka me po ravnu putu vodi. Ima li ljepšega zaziva i preporuke? A ti su zazivi stari skoro tri tisuće godina. Nadvremenski i svevremenski, svedobni.
Jutarnji prinos – iskra koja preobražava svagdani rad
Naučimo hoditi u Gospodinovoj prisutnosti. Gospodin nas ne čeka ispred ureda ili škole – On je s nama, spreman posvetiti čak i naše najprometnije sate. Stoga je bitno skrenuti pozornost na važnost jutarnjeg prinosa u svakodnevnom radu.
Jutarnji dar i posveta nije samo pobožna navika. To je iskra koja preobražava obične rutine u živu molitvu, povezujući užurbanost i tihe trenutke s Kristovom otkupiteljskom ljubavlju. Kad se probudimo i svjesno prinesemo svoj dan Bogu – svoj posao, radosti, frustracije, pa čak i svoj umor – otvaramo prostor milosti da uđe u sve što radimo.
Sve može postati molitva. Jutarnji prinos nije kompliciran. Može biti jednostavan, kao zastati uz svoj krevet, uzdići srce i reći: „Isuse, sve što danas činim i podnosim, predajem Tebi.” U tom trenutku povjeravamo svoj dan i sve osobe, sa svim njegovim nepoznanicama, Božjoj providnosti. Postajemo Kristovi suradnici, ne samo u crkvi ili kada se osjećamo sretnima, već u prostorima i satima koji se čine običnom rutinom.
Prinoseći svaki dan na takav način, postajemo svjedoci nade. Čak i kada nitko ne primjećuje naše žrtve ili naše ruke koje sudjeluju u radu, Bog vidi. I kao što nas sveti Pavao podsjeća: „Što god činite, činite od srca, kao Gospodinu, a ne ljudima” (Kol 3,23).
Sveti Bonaventura – Drugi utemeljitelj Franjevačkog reda
Gore sam spomenuo da danas slavimo svetoga Bonaventuru. Na krštenju je dobio ime Ivan ali je kao dijete obolio te je – prema legendi – ozdravio na zagovor svetoga Franje, pa odatle i ime BONAVENTURA. “Dobra sreća, dobra životna sudbina”, što doslovno znači ime Bonaventura, ili O sretna li ishoda!
Sveti Bonaventura, skraćeno Bono, rodom iz Bagnoregia, teolog, pariški profesor, generalni ministar franjevaca od 1257. do smrti 1274. te rimski kardinal, smatra se drugim osnivačem Franjevačkoga reda, značajnim teologom na liniji Augustina, s utjecajem na kasniju teologiju sve do R. Guardinija, koji je pisao svoj doktorski i habilitacijski rad o Bonaventuri, zatim J. Ratzingera-Benedikta XVI. koji je pisao o Bonaventuri svoj habilitacijski rad da bi mogao biti profesorom teologije na bilo kojem njemačkom sveučilištu, Benedikt – Ratzinger ostao mu je do kraja vjeran u svojim teološkim zasadama.
U dugom razdoblju svoga upravljanja Redom Bonaventura je postao njegov zakonodavac, vođa i učitelj. Franjevački kapitul u Narboni (1260.) dao mu je zadaću da unese reda u mnoštvo međusobno protuslovnih Franjinih životopisa, da napiše novi, službeni životopis te da se time konačno odstrane svi «dvojbeni» spisi.
Tako su nastali životopisi Legenda maior i Legenda chori (minor) u kojima Bonaventura najviše slijedi prvoga Franjina životopisca – Tomu Čelanskoga. Bonaventura smješta Franju u teologiju povijesti, a franjevaštvu daje povijesnu ulogu u Crkvi. Mnogi koji su tražili stroži život prigovarat će što je Bonaventura svojim legendama definitivno obesnažio strogi i ozbiljni Franjin ideal života.
Bonaventura na saboru u Lyonu i “Put duha k Bogu”
Bonaventura je, međutim, tražio srednji put, jer su dva različita, ali ne i protuslovna vidika u razumijevanju franjevačkog puta proizlazila iz same osobnosti utemeljitelja, iz Franjina stila života: kombinacija osame i propovijedanja među svijetom u srcu grada, izmjena putujućeg propovjedništva i boravljenja u zajedničkoj nastambi; te između bratstva kao mješovite zajednice laika i klerika, neukih i učenih ili hijerarhijski i pravno regulirana crkvenoga reda.
Sudjelovao je na saboru u Lyonu 1274. gdje je i preminuo. Ovako ga jedan sudionik opisuje: „U Bonaventuri susrećemo jedinstvenu osobnost. Bio je nenadmašan u svetosti, mudrosti, rječitosti i obdaren izvanrednom vještinom postizanja stvari, srcem punim ljubavi, pobjedničkom naravi, dobrohotan, ljubazan, pobožan, milosrdan, bogat krjepostima, voljen od Boga i ljudi… Gospodin ga je obdario tako šarmantnom naravi da je svatko tko ga je vidio odmah bio privučen k njemu.”
Foto: Wikimedia commons
Tim riječima povjesničar Lionskog sabora zaključuje svoj izvještaj o svetom Bonaventuri. U svome djelu “Put duha k Bogu” veli ovako: “Pozivam, dakle, prije svega čitatelja na žarku molitvu po Kristu raspetome – čijom smo krvlju očišćeni od ljaga naših mana – da ne bi mislio da je dostatno čitanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti.
Pružam, dakle, ova razmatranja dušama koje su obdarene milošću, poniznim i skromnim, dušama skrušenim i pobožnim, koje su pomazane ‘uljem radosti’, dušama koje ljube Božju mudrost i koje su raspaljene željom za njom; onim dušama koje jedino žele Boga slaviti, diviti mu se i uživati ga.”
Svima najtoplije preporučujem njegove misli koje možete naći danas u Službi čitanja i istoga djela koje je napisao kad se povukao na La Vernu 1259. gdje je sveti Franjo primio Gospodinove rane – stigme. Nenadmašna veličina i kao teolog, i filozof, i mistik, ali i mudri upravitelj Reda. A to ne bi postigao bez Božje mudrosti i nadahnuća!
Nitko, pa ni on sam, nije mislio da će ovaj čovjek postati svetac
Od Sare do Ultre: dvije slike praznine koje Sveto pismo i danas objašnjava
Papa Benedikt predvidio je propast Europe prije nego što je uopće postao papa
