Ne postoji nešto kao katolička matematika ili protestantski mjestopis (topografija). Ipak, postoje katoličke i protestantske škole gdje se stvari rade drukčije na jednoj nego na drugoj.
Po mojem mišljenju, isto vrijedi i za razne grane sporta: imate katoličke sportove i imate protestantske sportove. Stvari se jednostavno rade drukčije. To zvuči kao besmislica, ali svatko intuitivno zna što se misli kada netko kaže: „Nogomet je zapravo katolički sport.“
Što čini sport ‘katoličkim’?
Katolicizam je, grubo govoreći, religija obredā, zajedništva, simbolike, drame, grijeha, krivnje i otkupljenja, a prije svega: mogućnosti povratka. Svatko tko je ikada gledao nogometnu utakmicu to odmah prepoznaje.
Komentatori i sportski novinari (bilo da su katolici, protestanti ili isključivo pogani) govore o nogometnoj katedrali (stadion), velikoj misi (vrhunska utakmica), pjevanjima (uglavnom psalmima proklinjanja), nepogrješivosti presudnika (video pomoći sudcu), a i palom napadaču koji ipak pronalazi naklonost trenera ili izbornika (koji se u nekim slučajevima čak naziva i klupskim mesijom).
Nogomet ne vjeruje u zasluge, nego u milost. To nogomet čini katoličkim.
Čiji je biciklizam?
Biciklizam, s druge strane, na prvi pogled djeluje protestantski: naporan rad, stega, strogost,patnja. Ali izgled vara. Biciklizam je možda najkatoličkiji sport koji postoji. Zašto? Zato što se biciklizam vrti oko: patnje kao krjeposti, procesija (ima peloton, vozači u skupini štede snagu vozeći blizu, u zavjetrini drugih vozača), krivovjernika (grješnika koji se služe dopingom) i oprosta /indulgencija/ (od vremenskih kazni).
Tour de France više nalikuje godišnjemu hodočašću nego biciklističkoj utrci. Alpe nisu planine, nego iskušenja. Domaćin se žrtvuje za vođu tima, koji će mu kasnije zahvaliti u intervjuima (vrsta mise zahvalnice). A ljubitelj biciklizma zna: tko nije patio, ne zaslužuje pobjedu. To nije sportska etika; to je srednjovjekovna teologija.
Tri uvjeta da bi se neki sport mogao nazvati katoličkim
Kada se neki sport može nazvati „katoličkim“? Ako su ispunjena sljedeća tri uvjeta.
- Iskustvo ima prednost nad računicom. Zato bismo radije izgubili utakmicu nego pobijedili
proračunatošću. - Drama nad učinkovitošću. Najdojmljiviji trenutci rijetko su oni koje smo vježbali na treningu: nedjeljni šut, beznadni bijeg, takve stvari.
- Najgori mogu pobijediti. To nikada nije slučaj u plivanju i trčanju. Uvijek pobjeđuje onaj tko trči najbrže. Posljedično, nema publike zbog toga. Trčanje je sport ljudi koji vjeruju Excelu. Nema tima, nema izgleda, nema izgovora. Trčite maraton i točno znate zašto ne uspijevate: zanemarili ste svoj raspored. To je kalvinizam sa štopericom.
Ako sport ima ove tri značajke, možete ga nazvati katoličkim.
Protestantski sportovi
Postoje li protestantski sportovi? Svakako. Protestantizam se vrti oko: trijeznosti, pojedinačne odgovornosti, stege, prozirnosti i nepovjerenja prema suvišnim obredima. U to se uklapaju drugi sportovi. Trčanje, na primjer. Ili troskok. Zašto? Nema tima, nema baklji, nema navijača, nema isprika. Trčiš, ne uspiješ, popravljaš se. To nije sport; to je Heidelberški katekizam u likri (rastezljivu platnu od kojega se rade kupaći kostimi i sportska oprema).
I tenis ima nešto protestantsko u sebi: pravila su jasna, ishod providan, ganutost odmjerena. Čak se čini da su starješine osmislile i odjeću.
A šah? To je čisto kalvinističko predodređenje. Ako izgubiš, zaslužio si to unaprijed.
Zašto sport oduševljava?
Moderni čovjek vjeruje da svemir mora biti logičan. Nogometni navijač zna bolje. Možda je uređen, ali nije logičan. Nogomet je prosvjed protiv tiranije statistike. Zna se da pogodak ne proistječe iz podataka, nego iz neočekivanoga. I da samo kultura koja vjeruje u čuda može istinski voljeti sport.
Prava tragedija nije u tome što gubite, nego u tome što mislite da će vas pobjeda spasiti. Sport je o neočekivanom, o hrabrosti i sposobnosti da zaboravite sve što ste naučili na treningu u pravom trenutku. To zvuči sumnjivo katolički. Za protestante mislim da je drukčije; tamo je stega (disciplina) važnija od otajstva (misterija).
Svatko tko je ikada imao sezonsku kartu u nogometnom klubu zna jedno: to je uvjerenje kojega se teško riješiti. Najljepši sportski trenutci upravo su oni u kojima netko ne uspije – a ipak nastavi dalje.
Nitko se ne sjeća tko je osvojio Svjetsko prvenstvo 1994. Ali svi se sjećaju Roberta Baggia koji je gledao u nebo nakon što je promašio odlučujući jedanaesterac.
Sport je postao tragedija. A tragedija je uvijek pamtljivija od slavodobića. Mathieu van der Poel – Svjetsko prvenstvo u ciklokrosu 2023.: pao je, ustao, pobijedio. Ali drama nije bila u pobjedi. Bila je u trenutku sumnje. U sekundi u kojoj se činilo da se čak i on slomio.
Sport ne napreduje na savršenstvu. Sport napreduje na pukotinama. Ponekad drama nije u završnici Svjetskoga prvenstva, nego u detaljima. Amaterski nogometaš koji konačno postigne pogodak nakon dvadeset godina, ali je u zaleđu. Tenisač koji u ljutnji razbija reket, a zatim se ispričava gledateljima. To su pravi sportski trenutci. Ne zato što pobjeđuju. Nego zato što nešto otkrivaju.
Rob Mutsaerts
Mons. Rob Mutsaerts je nizozemski pomoćni biskup ’s‑Hertogenboscha, rođen 1958. u Tilburgu, bivši pravnik, zaređen 1993., biskup od 2010, veliki je zaljubljenik u nogomet i trener je svojim vjeroučenicima.
Više tekstova biskupa Roba Mutsaertsa na hrvatskom dostupno je ovdje.
