Kršćani su pozvani na jedinstvo, ali ne na štetu istine. Što vjerno jedinstvo zapravo zahtijeva u podijeljenom dobu?
Prema članku u časopisu Religion Unplugged, katolički dužnosnici razmatraju Augsburšku ispovijest kao osnovu za jedinstvo kršćana.
Augsburška ispovijest
Za one koji nisu upoznati s crkvenom poviješću, nju je 1530. napisao Philipp Melanchthon kao zajedničku izjavu protestantskih vođa u Njemačkoj. Ispovijest su odbacili car Karlo V. i vatikanska hijerarhija, ali ona ostaje temeljna naukovna izjava za luterane diljem svijeta i služi kao predložak za druge protestantske ispovijesti u posljednjih pet stoljeća.
To što Vatikan hvali Augsburšku ispovijest je kao da Pepsi kupcima govori da kušaju Coca-Colu. Isusovac Bryan Lobo, naveden u članku, to je čak i rekao: „Priznavanje prinosa reformacije i prepoznavanje Augsburške vjeroispovijesti kao paradigme kršćanskoga jedinstva unaprijedilo bi poslanje i ujedinjeno kršćansko svjedočenje slomljenom svijetu koji treba čuti Evanđelje.“
Bez obzira hoće li ovaj potez Vatikana postati više od pukih komplimenata, ekumenizam ima složenu povijest. Dok većina kršćana prepoznaje potrebu za većim jedinstvom, vrag je u detaljima. Izgradnja mostova nikada ne bi smjela prerasti u moralno nagodbenjaštvo ili nijekanje Evanđelja.
S druge strane, predanost vjernosti može biti pokvarena plemenskim ponašanjem. Kada kršćani svedu kršćanstvo samo na svoju vlastitu predaju, pretpostavljanje postaje dogma. Nebitne stvari postaju bitne, a drugotna, nespasenjska pitanja ponovo se zamišljaju kao uvjeti spasenja. U praksi kršćanstvo može postati manje usmjereno na istinu Evanđelja ili suprotstavljanje krivovjerju. A, namjesto toga postaje skupni identitet ili samoidentitet.
Kašasti ekumenizam
Još je opasnije i štetnije kada se, u ime jedinstva, zanemaruje bitna kršćanska nauka. Chuck Colson nazvao je to „kašastim“ ili „lagodnim ekumenizmom“. To se dogodilo s kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama u dvadesetom stoljeću. Potraga za maglovitim jedinstvom završila je potpunim nijekanjem važnosti istine. To se zbilo i u popularnim protestantskim krugovima, kada se briga za istinu i nauku kleveće kao nevoljenje ljudi.
Kršćani se ne slažu, a ta neslaganja su važna, bilo da je riječ o umijeću spasenja, o bȋti Gospodinove večere, podjeli pričesti ili stilu bogoštovlja i vjeronauka. Nisu svi prijepori toliko ključni za vjeru kao drugi, ali neke svakako vrijedi podijeliti.
Kao što je Chuck Colson rekao godine 2011.: „Bez vjerovanja i dogmi, bez pozivanja na ono što [David] Brooks naziva mudrošću, nagomilanom kroz stoljeća, tisuća onih što isto vjeruju, religija podliježe nebitnosti. A to može dovesti do vječnoga odredišta za koje se mnogima govori kako više ne postoji.“
U praksi će to značiti održavanje napetosti čvrstoga držanja istine, a istodobno i predanost kršćanskomu jedinstvu za koje se Krist molio. Jedan je model ono što je Francis Schaeffer nazvao „su-ratobornošću“, a Chuck Colson „ekumenizmom rovova“: pragmatično prepoznavanje kako se ne moramo slagati oko svega da bismo zajedno radili na nečemu.
Taj nam pristup omogućuje da stojimo rame uz rame (ujedinjeni zajedno radi postizanja zajedničkoga cilja) u etičkim i društvenim pitanjima, dok istodobno stojimo leđa uz leđa (blizu, ali okrenuti u suprotnim smjerovima) protiv nasrtaja protukršćanskih i hipersvjetovnih napada neprijatelja.
Svađa i rasprava
Da bismo dobro i bez ustupaka proveli tu vrstu ekumenizma, čak i dok zajedno radimo na ciljevima oko kojih se možemo složiti, moramo nastaviti raspravljati u ljubavi jedni prema drugima i za istinu. Primjerice, ne mogu jedni i drugi, katolici i protestanti, biti u pravu u vezi Marije. Jedan od nas nije u pravu. Istina je važna, i važnija je od našega plemena. Konstruktivni ekumenizam u kršćanskim predajama može se dogoditi samo ako se istodobno borimo za istinu.
Neki bi se mogli zgroziti pozivom kršćanima da raspravljaju o bilo čemu, ali ne i Gilbert Keith Chesterton. Međutim, on je uočio razliku između rasprava, koje su nužni dijelovi traženja istine, i svađa, koje stoje na putu istini; „Ljudi se uglavnom svađaju, jer se ne znaju raspravljati. I vrlo je zanimljivo primijetiti koliko se malo ljudi u modernom svijetu može raspravljati. Zato ima toliko svađa koje izbijaju iznova i iznova i nikada ne prispijevaju naravnomu kraju.“
Teološki, Clive Staples Lewis usporedio je različite kršćanske vjeroispovijesti i kršćansku predaju sa sobama u kući. Stoga, napisao je u knjizi Mere Christianity (Kršćanstvo nije iluzija, Elementarno kršćanstvo): „I prije svega morate se pitati koja su vrata prava; ne koja vam se najviše sviđaju svojom bojom i oblogama.
Jednostavnim jezikom, pitanje nikada ne bi trebalo biti: Sviđa li mi se ta vrsta obreda?, nego: Je li ova nauka istinita?“
Zaista. A ekumenizam koji ne pravi ustupke zahtijevat će i povjerenje da je istina stvarna i spoznatljiva, i poniznost da Bog djeluje u svim svojim ljudima, ne samo u nama.
Kristovi ožiljci i žeđa na veliki petak
Tekst je zajednički uradak Johna Stonestreeta i Timothyija Padgetta. Više članaka od Johna Stonestreeta na hrvatskom može se čitati ovdje, a od Timothyja Padgetta ovdje.
