HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KRALJA APOSTOLA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je – vikend – mnogi se spremaju na dulji ili kraći odmor. Pa molimo za njihov sretan put u ovim prometnim gužvama u srpnju.
Svakomu se žuri, ali nekima može ta žurba prisjesti. Ponašajmo se odgovorno u prometu. Zašto sa svojega sjedala upućivati onomu ispred ili iza ili onomu tko ludo pretječe psovke i ružne riječi. Radije uputimo molitveni zaziv, da ga Bog prosvijetli, da ga blagoslovi. Strjelovite molitve daleko su učinkovitije jer ružnom riječi samo onečišćujemo zrak koji udišemo te nam se ta ružna riječ vraća u krilo. Postoji jedna zgodna priča.
Došao Kinez u posjet svomu prijatelju u Njemačku. Dočekao ga, i onda u svoj žurbi hvataju autobuse i prijevozna sredstva iz zračne luke. I onako navrat-nanos ulijeću u autobus te ovaj govori Kinezu: Uhvatili smo petnaest minuta (naime do sljedećeg autobusa). A Kinez ga pita: A što ćemo učiniti za tih ‘uhvaćenih’ petnaest minuta? U što ćemo ih iskoristiti? Tu je bitni problem. Uvijek u žurbi, u hitnji, a zapravo bismo trebali svi ‘stati na loptu’ i onda promisliti: Koristi li meni moj sljedeći korak momu životu? A što ako zanemarim bližnjega, ako ga previdim u svojoj žurbi, ako mu stanem na nogu itd.? Uvijek trajni upitnik: U što trošim svoje vrijeme?
Toliko puta čujem u ispovjedaonici kako se ljudi pod stare dane kaju što su uludo trošili svoje vrijeme koje im je Bog dao na raspolaganje. Čemu koristi satima sjediti pred TV-zaslonom ako me to razgrađuje? Odvraća od bitnoga.
Subota, Fatima i Predragocjena Krv Kristova
Stoga već jutros posvetimo svoje vrijeme – neka sve u Gospodinu počne i s njime se završi. Prva je subota u mjesecu srpnju. Slavimo kroz cijeli mjesec Predragocjenu Krv Kristovu o kojoj smo nešto jučer pisali – naime o euharistijskim čudesima, a danas se želimo posvetiti Marijinu Bezgrješnom srcu prema naputku iz Fatime, prema onome što je Marija poručila malim pastirima – vidiocima u Fatimi.
Preporuka molitve krunice za mir u svijetu. A vidimo da je danas mir na svim stranama ugrožen. Pet prvih subota. Jučer smo slavili svetoga Tomu apostola. Veoma zanimljiv lik. Jučer smo nešto o njemu pisali, a trebali bismo ga pobliže i približiti i promotriti.
Tomu apostola poznajemo po jednoj riječi: sumnja, dvojba. Stoljećima je nazivan “Nevjerni Toma”, kao da je jedan trenutak oklijevanja definirao cijeli njegov apostolat i osobu. Pa ipak, Evanđelje nam ne predstavlja čovjeka zatočena skepticizmom, nego učenika čija je želja za istinom bila toliko duboka da je odbio zadovoljiti se posrednom vjerom. Toma se nije zadovoljio glasinama ili pustim željama. Želio je stvarnost. Želio je sigurnost. Želio je istinu, što god ga ta istina koštala.
Foto: Wikimedia commons
Budući da je bio dovoljno iskren da izrazi svoja pitanja, stekao je povlasticu izreći jedno od najvećih priznanja vjere glede osobe Isusa Krista zabilježenih bilo gdje u Svetom pismu: “Gospodin moj i Bog moj!” U tome ima nešto divno i utješno. Toma nas podsjeća da Crkva ima mjesta za one koji se bore, za one koji se muče s pitanjima, za one koji traže razumijevanje prije nego što se mogu potpuno predati.
Gospodin ne odbacuje učenika koji propituje. On ga traži. Vraća se posebno zbog Tome. Osam dana nakon što se ukazao drugim apostolima, Isus ponovno dolazi kroz zaključana vrata, ne da osudi Tomu zbog njegove nevjere, nego da ga dovede do pune vjere. Samo to nam govori nešto izvanredno o Kristovom srcu. Uskrsli Gospodin nikada ne ponižava one koji ga iskreno traže. On poznaje naše strahove. Razumije naše rane. Beskrajno je strpljiv s našim slabostima. Susreće nas tamo gdje jesmo kako bi nas mogao odvesti onamo gdje želi da budemo.
Vjera u zajednici – lekcija iz Tomina izostanka
Tomin izostanak s prvog uskrsnog okupljanja često se prepričava. Jednostavno nam se kaže da “Toma, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima kad je Isus došao.” Ne kaže nam se zašto. Možda ga je tuga svladala. Možda ga je razočaranje otjeralo u samoću. Možda je jednostavno trebao biti sam nakon što je promatrao strašne događaje Velikog petka. Bez obzira na razlog, njegova odsutnost ga je lišila prvog susreta s uskrslim Kristom.
Ovdje postoji lekcija za svakog kršćanina. Vjera se rijetko održava i živi u izolaciji. Gospodin namjerno dolazi okupljenoj zajednici. Apostoli su zajedno kada se Isus pojavi. Toma propušta susret jer se odvojio od zajedništva vjernika. Tek kada se vrati u društvo učenika, susreće živog Gospodina.
Koliko se ljudi danas tiho udaljava od života Crkve zbog razočaranja, patnje, neodgovorenih pitanja ili bolnih iskustava? Neki zamišljaju da mogu vjerovati privatno, a da ne očituju to javno. Pa ipak, kršćanstvo nikada nije bilo individualni pothvat. Krist okuplja narod. On stvara zajednicu. On stvara svoje Tijelo. Crkva nije samo organizacija kojoj se pridružujemo; to je mjesto gdje se Uskrsli Krist nastavlja objavljivati kroz Riječ, sakramente i zajedništvo vjernika.
Sveta Elizabeta Portugalska – kraljica i franjevka trećoredica
Crkva se danas sjeća svete Elizabete – Izabele Portugalske, kraljice i franjevačke trećoredice. Vrijedi reći i o njoj koju riječ. Elizabeta Portugalska udala se mlada: imala je samo dvanaest godina kada je postala supruga portugalskog kralja Dioniza. Bila je kći kralja Petra III. Aragonskog i na krštenju 1271. dobila je ime svoje praujne, svete Elizabete Ugarske.
Foto: Wikimedia commons
Čak i u toj ranoj dobi imala je dobro oblikovan karakter i, poput svoje imenjakinje, brinula se za siromašne i hodočasnike, uz pristanak svog supruga. U svom je kraljevstvu pokrenula ono što bismo danas nazvali socijalnim radom, karitasom, osnovala je hostele za hodočasnike i putnike, brinula se za siromašne, odredila miraz za siromašne djevojke, osnovala bolnicu i kuću za obraćene djevojke i žene u Torres Novasu te izgradila sirotište.
Njezin je suprug bio poznat po svojoj nevjernosti, ali ona je sve to podnosila strpljivo, a njezina blagost bila je njezina najveća vrijednost. Čak se brinula i za njegovu nezakonitu djecu kao da su njezina vlastita i brinula se za njihovo vjersko obrazovanje. Imala je dvoje vlastite djece, Alfonsa i Constance; sin se kasnije pobunio protiv oca. Sveta Elizabeta Portugalska postala je mirotvorkinja i nekoliko je puta pomirila sina s ocem. Njezinim naporima izbjegnut je rat između Kastilje i Aragona.
Foto: Wikimedia commons
Godine 1324. njezin se suprug razbolio te mu je posvetila svu svoju skrb, nikada ne napuštajući njegovu sobu osim kada bi išla u crkvu. Njegova je bolest bila duga i mučna, ali se iskreno pokajao za svoj nemoralni život i umro u Santaremu 1325. Nakon njegova pokopa, hodočastila je u Santiago da Compostela i odlučila ući u samostan klarisa u Coimbri.
Nagovorena da to ne čini, postala je franjevka-trećoredica i živjela je u kući blizu samostana. Elizabeta je umrla u Estremozu u dobi od šezdeset i šest godina, na putu tamo kako bi uspostavila mir između svog sina i nećaka, Alfonsa XI. iz Kastilje. Svetom ju je proglasio Urban VIII. 1625. Dakle, ni kraljevska čast nije ju smetnula da postane sveticom.
Ne možete tvrditi da imate povlasticu odnosa sa svojim Bogom, a ignorirati Njegove obveze
Zašto su početci Crkve bili obilježeni krvlju, a ne komforom?
