HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, GOSPODARA SVEMIRA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan, ponedjeljak, i novi radni tjedan. Zahvalimo Gospodinu za minulu noć i miran san. Jesenski su dani, nema više sparine. I jučer je ovdje bilo veliko mnoštvo hodočasnika i mnogo ispovijedi, a na oltaru je svake večeri u pravilu više od stotinu svećenika. To je dobar znak u ovoj globalnoj pomutnji: upravo pastiri ovdje, u Marijinu okrilju, traže snagu, zaštitu i pomoć za svećeničku službu. Zahvalimo svima koji dolaze, zahvalimo i Mariji koja ih poziva.
Izmolimo uobičajene molitve, a napose za naše školarce koji kreću u školu, da ih anđeo čuvar prati na putu. Sjetimo se i svih koji se preporučuju u naše molitve, kao i bolesnika po bolnicama, onih koji idu na pretrage i koji strahuju za život i zdravlje. Neka ih Gospodin Patnik ohrabri u tjeskobama.
Biskup Palić i plodovi Međugorja
Ovih se dana ovdje održavao međunarodni mariološki kongres u čijem je žarištu bio Marijin lik u svjetlu dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, napose konstitucije Lumen gentium, u kojoj je cijelo jedno poglavlje posvećeno Majci Božjoj i marijanskim dogmama Katoličke Crkve. Sudionicima se obratio i mjesni ordinarij mons. Petar Palić. Njegov govor imate dolje u poveznici, doslovce onako kako ga je izrekao. Vrijedi ga pročitati. Prvi je put da se netko na čelu ove biskupije tako otvoreno i pozitivno izražava o Međugorju. Njegov je prethodnik, naime, stalno polemizirao s vidiocima i osporavao navodna ukazanja.
Sada je pristup posve drukčiji. Priznaju se plodovi, isti oni koje je Vatikan potvrdio svojim nihil obstat, oslanjajući se na ono što su ovdje vidjeli i o čemu su izvijestili apostolski vizitatori, najprije pokojni nadbiskup Henryk Hoser, a zatim sadašnji, nadbiskup Aldo Cavalli. Sve su to dobri pomaci i vjetar u leđa hodočasnicima. Oni su, doduše, dolazili i bez toga i dolazit će i dalje jer se ovdje doživljava milost, dodir Neba i obraćenje koje je svima potrebno. Ljudi mijenjaju život: mlaki postaju gorljivi, a nevjernici vjernici. I to je ono što sliku Međugorja nosi u svijet. Zahvalimo Gospodinu za te milosti i darove te molimo da se ovo Božje djelo, opus Dei, nastavi i širi.
Genoveva, koja je molitvom sačuvala Pariz
Na Zapadu prosvjedi i pljačke ne jenjavaju. Novi prosvjedi bili su najavljeni i za protekli vikend, pa su se u subotu ponovno održali. Zar je trebalo stotinu tisuća pripadnika sigurnosnih snaga da spriječe nove erupcije vandalizma? Opet je izgledalo kao da je ratno stanje.
Ovdje bih se osvrnuo na dvije žene iz povijesti koje su spasile Francusku.
Na početku srednjega vijeka, dok se urušavalo Zapadno Rimsko Carstvo, koje je konačno propalo 476. godine, Huni su sa svojim kraljem Atilom prodrli u Europu. Atilu su prozvali Bičem Božjim. Njegovo se kraljevstvo protezalo od Urala do Rajne i od Baltika do Jadrana. Htio je osvojiti Rim, ali je papa Leon Veliki izišao pred njega kod Mantove i odvratio ga od toga nauma. Htio je prijeći Rajnu i osvojiti Pariz, ali je ondje sveta Genoveva podigla sav puk na post i molitvu da se to spriječi!
Godine 451. ti okrutni vojnici, zapravo horde, prešli su Rajnu i poharali sjevernu Galiju. Metz je opljačkan, a građani Pariza spremali su se pokupiti stvari i pobjeći. Genoveva ih je, naprotiv, nagovarala da ostanu. Štoviše, okupila je žene u gradu da poste i bdiju, a muškarcima je rekla da će Pariz biti pošteđen ako ostanu i mole se, dok će mjesta u koja namjeravaju pobjeći i sama biti pregažena. Isprva joj nitko nije bio zahvalan. No Atila nikada nije došao u Pariz. Umjesto toga okrenuo se prema Orléansu, a toga je ljeta poražen u bitci na Katalaunskim poljima.
Genoveva je bila posvećena djevica, a zaštitnica je Pariza i francuskih policajaca, kao što je u nas policiji zaštitnik sveti Mihovil. Ne znam je li se itko u ovim prijelomnim danima sjetio utjecati joj se i moliti za njezin zagovor.
U kolijevci katoličke Francuske
Genoveva je poslije savjetovala kralja Klodviga, koji se na nagovor svoje supruge Klotilde dao krstiti 496. godine. Bio je prvi kralj koji je većinu Franaka ujedinio pod jednom vlašću i tako postavio temelje buduće Francuske. Njegovim krštenjem počeo je trajni savez francuske monarhije i Katoličke Crkve, zbog kojega je Francuska poslije prozvana najstarijom kćeri Crkve. Klodvig i Klotilda iskazivali su Genovevi veliko poštovanje i na njezin poticaj sagradili crkvu u kojoj je 502. godine i sama pokopana, a poslije su pokraj nje počinuli i oni. Genoveva je dala sagraditi i prvu crkvu nad grobom svetoga Dionizija. Ta izvanredna žena, koja je na izmaku rimske vlasti držala Pariz na okupu, stajala je uz kolijevku katoličke Francuske. Tko se nje danas još sjeća? Jakobinci su njezine kosti izvadili i spalili, a pepeo bacili u Seinu. Tako su ti bezbožni revolucionari postupali s veličinama iz prošlosti, kao i naši komunisti.
Godine 1962. Ivan XXIII. proglasio ju je zaštitnicom francuske Nacionalne žandarmerije. Tako su francuski žandari dobili za zagovornicu ženu koja je branila Pariz kad država to nije mogla. Možemo se samo nadati da je Crkva u Parizu u subotu pozvala vjernike na molitvu i da je bila na koljenima, kao što bi to od nje tražila Genoveva.
Ivana Orleanska i kip u hidžabu
Druga žena koja je simbol Francuske jest sveta Ivana Orleanska. Tijekom nereda 17. listopada u Toulouseu su njezinu kipu na glavu navukli žuti prsluk složen poput hidžaba i na spomenik stavili palestinsku zastavu, kao da žele reći da će Francuska postati muslimanska. Istoga dana u Parizu izgrednici su se popeli na njezin kip na Trgu Piramida i polijepili ga političkim naljepnicama.
Gotovo tisuću godina nakon Genoveve Francuska je ponovno ostala bez prave vlasti, u najtežem razdoblju Stogodišnjeg rata. Ugovorom iz Troyesa 1420. godine Karlo VI. razbaštinio je vlastitog sina i za nasljednika francuske krune odredio engleskoga kralja Henrika V. Englezi i njihovi burgundski saveznici držali su Pariz i veći dio sjevera zemlje. Razbaštinjeni Karlo, neokrunjen i nesiguran čak i u vlastito pravo na prijestolje, sklonio se s okrnjenim dvorom južno od Loire. U listopadu 1428. Englezi, koji su htjeli zauzeti cijelu zemlju, opsjeli su Orléans, vrata prema jugu koji je još bio u Karlovim rukama.
Tada se pojavila nepismena djevojka i povela Francuze u borbu. Ivana je uporno tvrdila da Englezi nemaju od Boga nikakvo pravo na Francusku. U pismu od 22. ožujka 1429. izričito je napisala da je Bog Francusku dao Karlu kao njezinu zakonitom nasljedniku i pozvala Engleze da se povuku i sklope mir.
Tu se otvara i teološko pitanje. Je li Bog stao na stranu Francuza zato što ih je volio više od Engleza? Prije će biti da se usprotivio nepravednom osvajanju i umiješao kako bi prijestolje vratio onomu komu je pripadalo.
Suđenje u Rouenu i lomača
Sudilo joj se u Rouenu, a crkvenim je sudom predsjedao biskup iz Beauvaisa, pristaša Engleza. Držali su je u samici, nepismenu i bez branitelja. Učenim teolozima i pravnicima koji su je pokušavali zaplesti pitanjima odgovarala je izvanredno jasno i čestito, a ono što je rekla, sačuvano u sudskom zapisniku, zadivljuje i danas. Na podmuklo pitanje je li u Božjoj milosti, na koje se nije moglo bezopasno odgovoriti, rekla je: „Ako nisam, neka me Bog u nju stavi, a ako jesam, neka me Bog u njoj sačuva.” Kad su je pitali o Crkvi, kazala je da su za nju Isus Krist i Crkva jedno i da teolozi ne bi trebali komplicirati stvar. (Te njezine riječi navodi i Katekizam Katoličke Crkve u broju 795.)
Englezi su je 24. svibnja 1431. slomili prijetnjom lomačom te je potpisala da se odriče svojih zabluda, ali je nekoliko dana poslije ponovno obukla mušku odjeću koju je obećala više ne nositi, pa je osuđena kao krivovjernica. Pojedinosti njezine smrti teško je čitati bez suza.
Ujutro 30. svibnja 1431. devetnaestogodišnja Ivana odvedena je na Stari trg u Rouenu, gdje je bila pripremljena velika lomača. Morala je nositi mitru s natpisom koji ju je proglašavao krivovjernicom i otpadnicom. Jedan engleski vojnik sažalio se nad njom i napravio joj mali križ od dva štapića, koji je stavila na grudi. Molila je svećenika da joj drži raspelo pred očima dok se plamen dizao oko nje. Svjedoci kažu da je zazivala Isusa sve do posljednjeg daha, kada je još jednom zavapila njegovo ime. Čak se i krvnik poslije pobojao da je spalio svetca. Ono što je od nje ostalo spalili su još jednom, a pepeo bacili u Seinu, da ne ostane ništa što bi se moglo štovati kao relikvija.
Englezi su je po svaku cijenu htjeli vidjeti na lomači i u tome su uspjeli. Francuzi su je, na svoju sramotu, napustili, ali su nakon njezine smrti preispitali svoj čin. Godine 1456. na postupku za poništenje presude saslušano je više od stotinu svjedoka, među njima seljani iz Domrémyja i neki od vojnika koji su se borili uz nju. Prva je presuda poništena. Crkva koja ju je osudila preko pokvarenog suda sada ju je poštenim postupkom oslobodila krivnje. Blaženom je proglašena 1909., Benedikt XV. uvrstio ju je među svete 1920., a Pio XI. dvije godine poslije učinio ju je drugom zaštitnicom Francuske.
Molitva prije politike
I Genoveva i Ivana najprije su molile, a tek onda djelovale, i molitva im je uvijek bila važnija od politike. Upravo su njihove molitve i vjerna poslušnost promijenile tijek povijesti društava u kojima su živjele. Malo je tko oko njih vjerovao da mogu uspjeti dok se sve raspadalo, a otpor na koji su nailazile na svakom se koraku činio nesavladivim.
Njihov se autoritet temeljio na svetosti, a ne na položaju. Nijedna nije imala nikakvu službu, obje su bile laikinje, a Ivana k tome nepismena seljanka, pa ipak su promijenile ljude oko sebe. Kad država propada, upravo takav ugled postaje presudan jer ne ovisi o ustanovama koje se ruše. Ni jedna ni druga nisu marile za vlast, htjele su samo biti poslušne Bogu.
Zašto sam ih se sada sjetio? Zato što su obje bile pozvane spasiti zajednicu koja se raspadala i trulila iznutra, u kojoj je katolička vjera bila ugrožena ili kompromitirana. Danas su nam potrebne njihove molitve, ali i muškarci i žene koji će u sebi ponovno raspiriti ljubav prema Bogu i poslušnost njemu te zapaliti naše društvo drukčijom vatrom, vatrom svetosti koja čisti i gradi, a ne razara. Samo to može spasiti Europu i Ameriku od propadanja ili prevlasti islama.
