Danny Rahamim zastaje na nekoliko trenutaka dok razmišlja o svojim susjedima ovdje, u izraelskom kibucu udaljenom tek nekoliko stotina metara od Gaze.
“Vjerojatno sam ovdje osoba s najizraženijim ‘lijevim’ stavovima”, rekao je za francusku novinsku agenciju Afp.
Ako je to bilo točno prije 7. listopada 2023., kada su borci Hamasa probili granicu i izveli napad bez presedana, danas je još točnije, dok se Izrael priprema za glasanje na svojim prvim izborima od tog najsmrtonosnijeg dana u povijesti zemlje.
Rahamim, ćelave glave preplanule od sunca i s malim naočalama, proveo je 50 od svoje 72 godine ovdje u Nahal Ozu. Poput mnogih izraelskih kibuca – malih seoskih zajednica u kojima je sav rad zajednički – ovo je mjesto povijesno odražavalo socijalistički duh utemeljitelja zemlje.
Kibuci su nekoć bili utvrde ljevice, čiji su članovi glasali za mir s Palestincima, no prije tri godine našli su se na prvoj liniji Hamasovih napada.
Ubijeno je 16 od 400 stanovnika Nahal Oza. Zahvaljujući blizini vojne baze, objasnio je Rahamim, broj poginulih bio je znatno niži nego u susjednim kibucima Kfar Aza, gdje je stradalo 64 ljudi, ili Beeri, gdje ih je poginulo 102.
“Ljudi su promijenili mišljenje” nakon napada, rekao je.
“Većina njih nije skrenula udesno. Ali kažu da više ne vjeruju da se stvari s našim susjedima mogu popraviti”, kazao je Rahamim, koji radi kao glasnogovornik kibuca.
“Ne odustajem”, ponavljao je pod sjenicom svoje kuće prekrivenom cvijećem.
Mirovni tabor gotovo je potpuno nestao iz izraelske politike.
Premijer Benjamin Netanyahu, politički veteran i desničar čija je duga karijera na kocki na izborima u utorak, svoju je kampanju gradio na obećanjima o sprječavanju uspostave palestinske države.
Njegov glavni suparnik, bivši načelnik vojnog stožera i kandidat desnoga centra Gadi Eisenkot, postavio se kao netko tko se tome još žešće protivi.
‘Ubijanje ideje o boljoj budućnosti’
Na zidovima u Nahal Ozu rupe od metaka nestale su pod novim slojem boje. No, sjećanja su i dalje sveprisutna. Rahamim kaže da mu vlastita djeca govore da je naivan.
Njegov unuk, koji ima gotovo četiri godine, vozi bicikl uz cvrkut ptica.
Iznad njegovog dvorišta, punog naranči koje su pale sa stabala, čuje se neprestano zujanje nadzornih dronova kojima Izrael drži na oku granicu s Gazom.
“Izgleda mirno. Ali posvuda su bila tijela”, rekla je njegova pastorka Naama Zadok-Rahamim.
Ova 37-godišnja zaposlenica lokalne zajednice nosi crnu majicu kratkih rukava kojom odaje počast jednom od svojih ubijenih susjeda, a oko vrata ima Davidovu zvijezdu. U njezinim se očima vidi bijes.
“Ono što očekujem od vođa je stvarna sigurnost – netko tko će se pobrinuti da se ovako nešto više nikada ne ponovi”, rekla je.
Tijekom prethodnih valova nasilja, kada je čula kako bombe padaju s druge strane granice, razmišljala je o patnji svojih “susjeda”.
“Sada mi je teško odvojiti Hamas od ostatka stanovništva. Ne znam ima li velike razlike”, rekla je.
Nadav Perez (44), bolnički radnik, oduvijek je glasao za ljevicu ili krajnju ljevicu.
Prije napada bio je uključen u projekt izgradnje klinike za pacijente iz Gaze. Službenik regionalnog vijeća koji je pokrenuo tu inicijativu ubijen je braneći svoj kibuc u Kfar Azi.
“Pitao sam se jesu li teroristi koji su ga ubili znali da njihovi metci ubijaju i ideju o boljoj budućnosti”, rekao je Perez.
Od tada je “moje suosjećanje zamagljenije”, priznao je, držeći u naručju jednogodišnjeg sina.
“Žao mi je što to moram reći, ali nije me briga što se događa s druge strane.”
Rekao je da još nije odlučio kako će glasati na izborima u utorak. No, sigurno neće glasati za Netanyahua, ogorčen jer premijer nije preuzeo odgovornost za propust da se spriječi napad 7. listopada.
Ruševine u blizini
Danny Rahamim će, s druge strane, svoj glas dati kandidatu lijevog centra Yairu Golanu, napominjući da je on jedini čelnik neke veće stranke koji je jasno dao do znanja da bi upravljao zemljom u koaliciji sa zastupnicima iz izraelske arapske manjine.
Gledajući prema Gazi sa stražarnice, pokazao je na ograde koje su tako lako probijene 7. listopada.
Ono što su nekada bile prve kuće s druge strane u Gazi, udaljene samo 750 metara, sada su obične ruševine. U daljini grad Gaza također leži u ruševinama, a zrakom odjekuje rafalna paljba.
Prije više od 10 godina, njegova najmlađa kći, tada tinejdžerica, imala je napad panike tijekom jednog bombardiranja.
“Ako mi ovdje tako snažno čujemo bombe, kako to djeca u Gazi uopće mogu podnijeti?”, prisjetio se njezinih riječi.
“Pomislio sam u sebi da sam možda ipak učinio nešto ispravno u odgoju”, rekao je.
Ali i ona se promijenila. Više ne govori o djeci s druge strane, kojih je više od 21 500 ubijeno u izraelskoj ofenzivi od napada 7. listopada, prema podacima UNICEF-a.
Prema riječima njezinog oca, ona je sada uvjerena da su Palestinci u Gazi “svi isti – i da samo čekaju da nas ubiju”.
Ipak, unatoč blizini Gaze, na kraju se odlučila vratiti u kibuc. “Za djecu je ovo raj”, zaključio je Rahamim.
