HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, MUČENA, RASPETA I POKOPANA, KOJI JE SIŠAO NAD PAKAO! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je, spomen na Gospodinovu muku i smrt.
Križ stoji dok se svijet okreće
Stat crux dum volvitur orbis, geslo je to najstrožega reda u Katoličkoj Crkvi, kartuzijanaca, o kojima je snimljen i film Veličanstvena tišina (može se pogledati i na YouTubeu). Križ je znak spasenja kojim se križamo u svakoj prigodi i prije svake molitve i koji stoji nad našim grobovima. Mnogi ga ipak ne mogu podnijeti, kao da se ravnaju prema onoj staroj Ciceronovoj: „Sam spomen i slika križa neka budu daleko od rimskih građana.” Najsramotnija smrt onoga doba pretvorena je u znak spasenja. To je Pavao navijestio u Korintu, a o tome smo ovih dana slušali ili čitali i u Poslanici Efežanima. Pomirio je svijet sa sobom u križu, i one zdesna i one slijeva.
Zahvalimo Gospodinu za još jedno svježe i prohladno jesensko jutro. Izmolimo svoje molitve i u njih uključimo sve koji su nam se preporučili. Ovdje, iako je uvečer jaka bura, još uvijek boravi stotinjak svećenika koji sudjeluju u večernjem slavlju. Zahvalimo Mariji što ih kao Majka okuplja oko sebe i pod svoj plašt.
Molimo za Papu na putu u Južnu Ameriku
Iz Vatikana stiže dobra vijest: liječnici su Papi dali zeleno svjetlo za putovanje u Južnu Ameriku, koje će zacijelo biti naporno, ali on je u tim krajevima proveo dvadesetak godina, kao misionar augustinac i kao biskup. Pratimo ga svojim molitvama na tom zahtjevnom putu i molimo da bude apostol i misionar te da i tom kontinentu ponovno navijesti Radosnu vijest. Čitamo, naime, kako broj katolika ondje snažno opada u korist raznih sjevernoameričkih zajednica koje imaju novca pa s novcem donose i svoju vjeru, protestantsku ili pentekostalnu. Mi znamo da je Papa Petrov nasljednik, a Petar je od Gospodina primio ključeve i vlast.
Bog ne želi otpatke našega dana
Pokušajmo urediti svoj svagdan i sve posložiti, a molitva neka ima stalno mjesto u našem obiteljskom životu. Toliko puta čujem od vjernika kako od umora padnu u krevet, a da nisu izmolili svoje zadane molitve. Sve mora imati svoje vrijeme. Bog ne želi otpatke našega dana, onaj dnevni višak koji ponekad bacamo u koš. On želi srce i obitelj koja mu je posvećena.
Vjera ima i javnu dimenziju
Vjera ima privatnu i javnu dimenziju, a javnu bismo trebali shvatiti ozbiljno. Ona utječe na to komu dajemo glas, kako poslujemo, kako obrazujemo djecu i kako štitimo ranjive. Katolik ne može pravdu smatrati tuđom brigom. Pa ipak, dok od javnih osoba zahtijevamo vjernost, lako zaboravimo preispitati vlastite navike. Odgovornost za opće dobro i odgovornost za osobno obraćenje idu zajedno i obje nam zadaju posao koji trebamo obaviti: obratiti najprije sebe, a onda i društvo, te u njemu djelovati kršćanski, „zarazno”.
Počnimo od toga kako koristimo svoje vrijeme. Raspored u obitelji jasno zbori o tome što nam je važno. Nalazimo vremena za posao, obroke, proslave, sastanke, sport i sve ono u čemu uživamo, a mnogo je toga potrebno i dobro. Ali ima li molitva svoje utvrđeno mjesto ili joj se okrećemo tek kad je sve ostalo gotovo? Pripremamo li se za nedjeljnu misu jednako pažljivo kao za važno putovanje ili djetetovu utakmicu? Kad nam se život pretrpa obvezama, čega se prvo odreknemo? Ta pitanja zaslužuju iskrene odgovore, osobito kad otkriju kako olako očekujemo da će Bog pričekati.
Raspelo na zidu i televizor u kući
Razmislimo i o tome što ulazi u naš dom i što u njega sami unosimo. Možemo objesiti raspelo na vidljivo mjesto, a i dalje dopuštati da televizor našu djecu uči onome što je suprotno vjeri. Zabavni sadržaji oblikuju naše naklonosti preko ljudi koje čine uzorima, ponašanja koje prikazuju kao zabavno i grijeha koje predstavljaju kao nešto normalno. Odrasli bi ono što sami gledaju trebali preispitati jednako pažljivo kao što provjeravaju što gledaju njihova djeca. Ako nas neki program redovito potiče da uživamo u nemoralu, nečistoći, okrutnosti ili preziru prema svetim stvarima, trebali bismo se zapitati zašto ga i dalje gledamo. Raspelo nas podsjeća na Gospodina čiji bi nauk trebao voditi tu odluku.
Petak je, pa uvedimo u obitelj pobožnost Presvetom Srcu Isusovu!
Pustinjski otci spasili su pravovjerje
Jučer se slavio „dan pustinjaka”. Znamo tko su bili pustinjaci u četvrtom stoljeću, kad je Crkva dobila slobodu vjeroispovijedanja. Bili su to pojedinci koji nisu podnosili posvjetovnjačenje, jer je sa slobodom vjere došlo i do razvodnjavanja te slabljenja morala u društvu. Odlučili su se povući u sirijsku ili egipatsku pustinju i ondje su učili jedino znanje, a to je Isus Krist. Pustinjski su otci spasili pravovjerje, a osobito Atanazije, koji je iz pustinje došao kao učenik svetoga Antuna Pustinjaka i ostavio nam njegov životopis. U pustinju su hrlili i hodočasnici iz daleke Irske, koji su to iskustvo prenijeli u svoju domovinu, a irski su monasi, poput Kolumbana i njegovih drugova, u šestom i sedmom stoljeću evangelizirali Europu.
Samoća nije bijeg od ljudi
Trebamo se i mi vježbati u samoći. Samoća nije samo odsutnost drugih, niti je tišina samo odsutnost buke. Oboje su sveti pozivi da dublje uđemo u Božju tajnu, da se odmaknemo od svega što nas u svijetu raspršuje i da ponovno otkrijemo blagu prisutnost Gospodina koji prebiva u nama. Živimo u svijetu u kojem se zauzetost često brka sa svrhom, a aktivnost s konačnim smislom. Pa ipak, ispod buke svakodnevice duša tiho čezne za mirom, jednostavnošću i zajedništvom s Bogom. U tim trenucima tišine počinjemo slušati ne samo ušima, nego, kako uče sveti Pavao i sveti Benedikt, očima i ušima srca.
Pustinjaku samoća nije bijeg od ljudi, nego drugi način da ih voli. Povući se u tišinu ne znači napustiti svijet, nego njegove radosti, tuge, rane i nade unositi dublje u molitvu. Pustinja može biti skrivena od svijeta, ali svijet nikada ne smije biti odsutan iz pustinjakova srca. Samoća nas poziva i da se pred Bogom iskreno suočimo sa sobom. Kad se maknemo od svega što tako često prikriva naše slabosti i strahove, otkrivamo koliko nam trebaju milosrđe, poniznost i obraćenje. Učimo da nas Bog ne voli zbog onoga što postižemo, nego jednostavno zato što smo njegovi. U njegovoj prisutnosti ne trebamo ništa dokazivati niti se pretvarati.
I Isus se povlačio na samotna mjesta
Sam se Isus često povlačio na samotna mjesta da moli. Ovih smo ga dana pratili dok je pozivao apostole, a prije toga je cijelu noć proveo u molitvi. Njegov nas primjer podsjeća da tišina nije praznina nego zajedništvo i da nije nedjelatnost nego duboka otvorenost Očevoj ljubavi. Bit će trenutaka kad molitva donosi utjehu, ali i onih kad nam se Bog čini dalekim. Kontemplacija nas ipak uči da ostanemo vjerni, u pouzdanju da milost i dalje skriveno djeluje u duši.
Samo je Bog dovoljan
Pustinjački poziv nije romantični ideal osamljenosti, nego svakodnevno predanje Bogu. To znači učiti se jednostavnosti, prihvaćati vlastita ograničenja, odricati se potrebe da sve nadziremo i prepoznavati Božju prisutnost u uobičajenom ritmu molitve, Svetoga pisma, euharistije i tišine. To je otkriće o kojem govori sveta Terezija Avilska: Solo Dios basta, samo je Bog dovoljan.
Poziv na samoću poziv je svakomu od nas. Ne moramo živjeti u pustinjačkoj kolibi da bismo u tišini susreli Boga. I nekoliko trenutaka tišine može postati sveto tlo na kojem nemirno srce nalazi mir, a umorna duša obnovu. Prava samoća nikada ne bi smjela umanjiti našu ljubav prema drugima, nego bi je trebala produbiti. Ni prava kontemplacija nikada nas ne bi smjela udaljiti od ljudske patnje, nego bi nas trebala učiniti suosjećajnijima, pažljivijima i spremnijima da prepoznamo Krista u onima oko nas.
Dovoljno je ostati s njim
Možda je najveći dar samoće postupno otkriće da smo već obujmljeni Božjom ljubavlju. Ne moramo uvijek govoriti, uspijevati, objašnjavati ili razumjeti. Ponekad smo jednostavno pozvani ostati u njegovoj prisutnosti i dopustiti mu da nas voli. Otkrijmo ponovno ljepotu tišine, ne kao bijeg od života, nego kao povratak njegovu najdubljem smislu. Pustinjakov put ne vodi u osamljenost, nego u ljubav, ne daleko od ljudi, nego dublje u Božje srce. I možda ćemo, kad sve naše riječi utihnu i sav se naš trud smiri, otkriti da Bog od nas nikada nije tražio da učinimo više, nego samo da ostanemo s njim.
Samo Bog. U tišini, u jednostavnosti i u ljubavi.
Više od istog autora:
Jednu stvar je Isus učinio prije svake velike odluke, a mi je gotovo uvijek preskačemo
