Vatikanski Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata upozorio je na skupine vjernika koje, prema njegovoj ocjeni, unose podjele u Crkvu otvarajući pitanja klečeće pričesti, pričesti na ruku i nošenja vela kod žena.
Biskupi Biskupske konferencije Paname primljeni su u Dikasteriju 21. listopada u sklopu pohoda ad limina apostolorum, a sažetak razgovora objavljen je na mrežnim stranicama te vatikanske ustanove. Uz nedjeljna slavlja bez svećenika, pripravu za ženidbu i ispovijed te liturgijsko pjevanje, u tekstu se navodi da se govorilo i o „opasnosti od ekstremizma u liturgijskom području” te o tome kako pojedine skupine vjernika instrumentaliziraju euharistijsko slavlje. Takve skupine, piše Dikasterij, izazivaju podjele i zbrku kad postavljaju pitanje primanja pričesti na koljenima i na ruku ili uporabe vela kod žena, a sudionici su ponovili da je Euharistija sakrament jedinstva i ne smije postati predmetom sporenja.
Oštre reakcije tradicionalnih katoličkih medija
Na priopćenje su prvi oštro reagirali tradicionalni katolički mediji u Sjedinjenim Državama. LifeSiteNews je podsjetio da su vjernici više od trinaest stoljeća, sve do razdoblja nakon Drugoga vatikanskog sabora, Tijelo Kristovo primali klečeći i na jezik iz ruku svećenika, čije su ruke za to posebno posvećene pri ređenju. Katolički komentator Chris Jackson primijetio je da Dikasterij te riječi ne pripisuje osobno kardinalu Rocheu i da izričito ne osuđuje pričest na jezik, ali smatra da sam okvir u koji su stavljene govori dovoljno.
Formulacija doista ostavlja prostor za blaže tumačenje, jer formalno govori o skupinama koje problematiziraju i klečanje i pričest na ruku, pa se može čitati kao kritika svađa oko načina pričešćivanja. Ipak, u odlomku o ekstremizmu kao primjeri su navedene upravo geste kojima katolik izražava vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost, bez ikakve razlike između vjernika koji tiho klekne pred svećenikom i nekoga tko bi od toga radio ideološki program.
Isti ured jamčio je pravo na klečanje
Paradoks je tim veći što je ista ustanova, tada pod imenom Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 2004. objavila naputak Redemptionis Sacramentum, prema kojemu vjerniku nije dopušteno uskratiti pričest samo zato što je želi primiti klečeći, a svakom se vjerniku priznaje i pravo da je primi na jezik. Još je 1969. Pavao VI. naputkom Memoriale Domini tradicionalni način pričešćivanja zadržao kao pravilo, nakon što se većina biskupa svijeta izjasnila protiv pričesti na ruku, koja je potom dopuštena kao iznimka ondje gdje su to zatražile biskupske konferencije.
Veo koji je nekoć bio propisan
Ženski veo ima još jasniju povijest u crkvenom pravu. Zakonik kanonskoga prava iz 1917. propisivao je da žene u crkvi imaju pokrivenu glavu, a Zakonik iz 1983. tu odredbu više ne sadrži, pa je vel danas stvar slobodnog izbora koji Crkva nikada nije zabranila. Posljednjih ga godina ponovno nose i mnoge mlađe žene, osobito u zajednicama okupljenima oko tradicionalne mise. Žena koja na misu dođe s velom ili rupcem na glavi slijedi običaj koji su njezine bake smatrale posve prirodnim, i teško je u tome vidjeti ikakav pritisak na druge.
Kardinal Roche i ograničenja tradicionalne mise
Kardinal Roche pročelnik je Dikasterija od 2021., kada ga je imenovao papa Franjo, a na toj je dužnosti ostao i pod Lavom XIV. U tradicionalnim katoličkim krugovima njegovo je ime odavno povezano sa strogom provedbom motuproprija Traditionis custodes, kojim je ograničeno slavljenje tradicionalne latinske mise. Početkom ove godine pripremio je i izlaganje za kardinale koje na kraju nije održano, a u kojem je stari rimski obred prikazao kao ustupak koji bi s vremenom trebalo ugasiti u korist pokoncilske liturgije.
Obitelj kojoj je uskraćena pričest jer je klečala
Pitanje klečanja pritom je vrlo konkretno. U američkoj biskupiji Charlotte, nakon odredaba biskupa Michaela Martina, jedna je obitelj izvijestila da joj je pričest više puta uskraćena jer ju je htjela primiti na koljenima. Žalbom se obratila upravo kardinalu Rocheu, tražeći da Dikasterij izričito potvrdi kako nijednom vjerniku pričest ne smije biti uskraćena samo zato što kleči. Nakon panamskog priopćenja takvi vjernici teško mogu steći dojam da Rim stoji uz njih.
Šutnja o krizi vjere u stvarnu prisutnost
U istom izvješću biskupi su upozorili i na pogrešne prakse u euharistijskom klanjanju, koje bi se moglo pretvoriti u izrazito individualnu pobožnost odvojenu od mise, kao i na sklonost umetanju gesta i molitava koje narušavaju trijeznost rimskog obreda, a požalili su se i na paralelne informacije koje kruže blogovima i otežavaju liturgijsku formaciju.
Nigdje se, međutim, ne spominje kriza vjere u stvarnu Kristovu prisutnost, iako je istraživanje Pew Research Centera iz 2019. pokazalo da tek 31 posto američkih katolika vjeruje da kruh i vino na misi doista postaju Tijelo i Krv Kristova. Upravo protiv takve krize klečanje i pričest na jezik djeluju kao lijek, a prema studiji dr. Natalie Lindemann tradicionalne euharistijske prakse, uključujući način primanja pričesti, povezane su s jačom vjerom u stvarnu prisutnost.
Što o klečanju uče Katekizam i pape
Crkva te geste vidi kao javni izraz vjere. Katekizam Katoličke Crkve u broju 1378. uči da vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina na misi izražavamo, među ostalim, prignućem koljena ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. Benedikt XVI. u pobudnici Sacramentum caritatis iz 2007. kao siguran znak dobre euharistijske kateheze navodi veću osjetljivost za otajstvo Boga prisutnoga među nama, i pritom izričito spominje važnost držanja tijela, poput klečanja u središnjim trenucima euharistijske molitve. Ivan Pavao II. u homiliji na Tijelovo 2000. pozvao je vjernike da s Petrovim uvjerenjem kleknu pred oltarski sakrament i obnove ispovijest vjere u stvarnu Kristovu prisutnost.
Klečanje je, dakle, vidljivo svjedočanstvo koje razumije i onaj tko sjedi u klupi do nas. Kad dijete vidi oca kako klekne pred svetohraništem, ili kad netko tko godinama nije bio na misi primijeti staricu koja pričest prima na koljenima, ta gesta o Euharistiji govori jasnije od mnogih propovijedi. U vremenu kad se vjera u stvarnu prisutnost toliko istanjila, Dikasterij za bogoštovlje takvo bi svjedočanstvo morao poticati, umjesto da ga spominje u istom odlomku s podjelama i zbrkom.
Sveti Pavao pisao je Filipljanima da se na ime Isusovo mora prignuti svako koljeno, na nebu, na zemlji i pod zemljom. Katolik koji klekne pred Presvetim čini upravo to, i teško je razumjeti zašto bi se njegova gesta u službenom vatikanskom tekstu morala naći u istom odlomku s riječju ekstremizam.
Proroštva o krizi unutar Crkve
Ovakve objave iz službenih vatikanskih krugova iznova oživljavaju zanimanje za proroštva koja govore o krizi unutar same Crkve. U drugoj poruci iz Garabandala, koju je vidjelica Conchita González objavila 18. lipnja 1965., stoji da mnogi kardinali, biskupi i svećenici idu putem propasti i sa sobom vode mnoge duše, te da se Euharistiji pridaje sve manje važnosti. Crkva ta ukazanja nije priznala, jer su biskupi Santandera redom zaključili da njihova nadnaravnost nije utvrđena, no teško je ne primijetiti koliko upravo rečenica o Euharistiji danas zvuči aktualno.
Oko treće fatimske tajne, koju je Vatikan objavio 2000., godinama traju rasprave o tome je li objavljen cijeli tekst, a dio katoličkih autora tvrdi da je navodno neobjavljeni dio govorio o otpadu koji počinje na vrhu Crkve. Sam Benedikt XVI. na putu u Fatimu 2010. rekao je da se, prema poruci Fatime, najveći progon Crkve rađa iz grijeha u samoj Crkvi, a ne od njezinih vanjskih neprijatelja. Mnogi vjernici s napetošću iščekuju i međugorske tajne, čiji sadržaj vidioci još nisu objavili, a Dikasterij za nauk vjere 2024. dao je nihil obstat duhovnom iskustvu vezanom uz Međugorje, ne izjašnjavajući se o nadnaravnosti ukazanja.
Ista retorika i u dijelu Crkve u Hrvatskoj
Svojevrsna crkvena politička korektnost, kojom se navodno žele izbjeći podjele, svaki oblik vidljive pobožnosti nastoji neutralizirati i proglasiti radikalnim. U Crkvi u Hrvatskoj u tome prednjači riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je u medijima više puta kritizirao muškarce što prvih subota u mjesecu mole krunicu na trgovima. U božićnom intervjuu Novom listu poručio je da molitva koja stvara podjele nije dobra, a nakane molitelja protumačio je kao poziv na podčinjavanje žena. Riječ podjele u njegovim se izjavama pojavljuje jednako lako kao i u priopćenju iz Rima.
Pobjeda Bezgrješnog Srca
Koliko god vijesti iz Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata djelovale zabrinjavajuće, vjernici u njima mogu vidjeti i razlog za nadu, jer potvrđuju da smo korak bliže pobjedi koju je Gospa najavila u Fatimi riječima da će na kraju njezino Bezgrješno Srce pobijediti. Toj pobjedi prethodi boj, a sudeći po stavovima Dikasterija i po onome što se događa u svijetu, ponajprije na duhovnom planu, taj boj ulazi u svoju završnu fazu.
