Mnogo je pitanja koja muče obitelj i prijatelje bračnog para na koje je iz suprotnog smjera na autocesti naletio terenac prepun ilegalnih migranata i usmrtio ih na mjestu, a njihovog 16-godišnjeg sina teško ozlijedio.
Hrvatska javnost ovih je dana potresena tragedijom nevine riječke obitelji stradale u prometnoj nesreći na autocesti Rijeka-Zagreb nedaleko od Karlovca. Uvijek je tužno kad se prerano ugase nečiji životi, ali kad ni kriva ni dužna strada cijela jedna obitelj zbog nečijeg kršenja zakona tada tuga prelazi u ljutnju, a ljutnja u bijes. Tko je odgovoran? Je li se mogla spriječiti ova tragedija?
Ilegalni migranti prelaze našu granicu u ogromnom broju, desetine možda i stotine tisuća migranata prošlo je kroz našu domovinu kao kroz švicarski sir bez da ih je itko legitimirao, evidentirao, provjerio. Prema procjenama stranih obavještajnih službi, desetak posto tih ljudi okrvavilo je već ruke u raznim sukobima na bliskom istoku.
Oduševljenje migrantima na zapadu polako jenjava, svi postaju svjesni opasnosti koju je ta nepromišljena dobrodošlica učinila zapadnom načinu života na kakvog su navikli stanovnici Europske unije.
Iz švedskih gradova dolaze nam postapokaliptični prizori međusobnih borbi raznih migrantskih uličnih bandi.
Život u Švedskoj više nije siguran, eksplozije i pucnjave švedska je svakodnevica, u Njemačkoj se na dječjim igralištima prodaje meth i Heroin, a migranti beskućnici se obračunavaju noževima, Italija bilježi desetak silovanja tjedno koje su počinili migranti.
I normalan čovjek se s pravom pita: Zašto? Zašto smo dozvolili da nam netko oduzme našu sigurnost, naš način života i naše navike?
Koji je bio uzrok već polako zaboravljenom arapskom proljeću? Zašto je svrgnut i ubijen Gadafi?
Što se je dogodilo sa Sirijom i što će biti s Palestinom?
Iznenada probuđena želja za demokracijom žitelja arapskih zemalja završila je kaosom i masovnim egzodusom mladih vojno sposobnih muškaraca u zapadnoeuropske zemlje dok nam je istovremeno servirana tužna priča o majkama i djeci koji bježe iz ratom opustošenih područja.
Razumljiv je senzibilitet hrvatskih građana prema ratnim izbjeglicama jer i sami smo bili u toj situaciji, ali početna zbunjenost već je odavno trebala proći, sad je i vrapcima na grani jasno da se ne radi ni o kakvim ženama i dječici već o budućim borcima na ulicama europskih metropola. Berlin, Rim, Pariz i ostali europski gradovi imat će priliku upoznati intifadu u svome dvorištu. Kulturološke razlike domicilnih i migranata uz dozu osvete došljaka mrskim kolonijalnim silama postajat će sve drastičnije, a sukobi će postati konstanta.
Istovremeno, u Hrvatskoj aktivistice feminističkih udruga i dalje reže na „klečavce” koji na trgovima, pored ostalog, mole za čedno odijevanje, ali ne oglašavaju se zbog ilegalnih useljenika i njihovog poimanja žene. Europske dame bi na bolan način mogle shvatiti zašto se na bliskom istoku nosi burka.
Možemo li se mi nekako zaštititi?
Hrvatska državna politika tu se je ponijela vazalno prema naputcima iz Bruxellesa, ali ono što zabrinjava je da i dalje nema reakcija iz državnog vrha, a da iz ministarstva unutarnjih poslova dolaze umirujući tonovi dok se premijer ruga oporbi kad ukazuje na ove probleme.
Nastavi li s takvom praksom hrvatski državni vrh mogao bi Hrvatsku zbog svog položaja učiniti svojevrsnim hot-spotom za migrante. Krajnji je trenutak da se to spriječi. Hrvatska javnost postala je svjesna posljedica porozne granice. Saborskim zastupnicima iz redova Mosta i Hrvatskih suverenista koji prizivaju vojsku na granicama pridružili su se i DP-ovci svojim priopćenjem. Možda i stranke s lijeve strane političkog spektra počnu razmišljati o čuvanju granice na način na koji je to činio blizak im Josip Broz Tito u svojoj državnoj tvorevini, možda ne baš uz mrtvu stražu, ali barem uz poštivanje vlastite državnosti, zakona i propisa.
O ključnim pitanjima treba razgovarati, ideološka zaslijepljenost nikoga neće poštedjeti negativnih posljedica nepromišljenosti, slijepe poslušnosti i nedostatka dijaloga između političkih aktera.
Gornja Vežica, riječki kvart u kojem su odrastali i živjeli nesretni supružnici, zavijena je u crno, izgubljene živote više ne možemo vratiti, ali tragedija ove riječke obitelji trebala bi biti svojevrsno otriježnjenje, znak da je vrijeme za hrabre odluke i djelovanje.
