Donosimo duhovni poticaj fra Tomislava Pervana, izvorno upućen zajednici molitelja Časoslova koju predvodi. U ovoj meditaciji fra Tomislav nas vodi u otajstvo petka – dana Kristove žrtve – i Euharistije, u kojoj ponizni Kralj kraljuje s križa i pere noge svojima.
Fra Tomislav otvara teška pitanja islama, demografije Europe, rata i pravednog mira. Pritom podsjeća da Crkva ne postoji radi zemaljske ugode. Ovaj tekst poziva na trijezno čitanje znakova vremena, na vjernost molitvi i Euharistiji te na osobno obraćenje koje jedino može obnoviti Crkvu i svijet.
HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Ugodno je jutro, čuju se okolo ptice i pijetlovi – bude zoru. Upravo kao što veli psalmist u Starom zavjetu: probudi se, harfo i citro, probudit ću zoru jutarnju, slavit ću te, Gospodine, među pucima, među narodima naviještati tvoju hvalu i milosrđe. I na nama je uključiti se u hvalopoj stvorenja, i ovdje i onih na nebesima. Zahvalimo za ovo jutro, za dan, za osobe s kojima živimo. Izmolimo svoje molitve predanja i zaštite, da nas Gospodin štiti od Zla i Napasnika, da budemo njegov ugodan prinos.
Petak – dan Kristove žrtve i Euharistije
Petak je dan kad je Gospodin na križu žrtvovan, kad se prinio za spas svijeta. Ta bi žrtva bila besmislena, jedno od tolikih ubojstava i razapinjanja, da joj Gospodin nije dao značenje večer prije, dok je bio za stolom s apostolima.
Ondje je blagovao i pretkazao smisao svoje žrtve. U Ivanovu evanđelju nemamo uspostavu Euharistije kao kod ostale trojice evanđelista, tzv. sinoptika, ali imamo šesto poglavlje koje cijelo govori o Euharistiji.
Upravo danas slušamo kako je Isus umnožio kruh s onu stranu Genezareta, na današnjoj Golanskoj visoravni, nahranio svijet, a onda se povukao na molitvu u goru, nakon što su ga htjeli zakraljiti. Ne, nije on kralj u zemaljskim protežnicama, s tjelesnom gardom i vojskom; on kraljuje s križa.
Ponizni Kralj i pranje nogu
Naš kralj dolazi na magaretu, ponizan i krotak. U Ivana imamo namjesto ustanove Euharistije pranje nogu: krajnje poniznu gestu koju čini Gospodin pred svojima, dajući im primjer služenja, ne gospodarenja. Nisam došao vladati, gospodariti, da mi služe, nego da služim i život svoj dadem za sve vas. Tako se sve stapa u ono velebno Trishagion – Svet, Svet, Svet – što Ivan vidjelac u Knjizi Otkrivenja gleda na nebesima.
Ondje nebrojene anđeoske čete pjevaju isto ono što je iskusio prorok Izaija u Hramu, kad je čuo trostruki „svet“. Ponavlja se to u svakoj svetoj misi. Nerijetko previđamo upravo u Predslovlju onaj završetak gdje se kaže da zato sa svim anđelima i svetima, sa svom nebeskom vojskom i mi kličemo: Svet, Svet, Svet. Budimo svjesni: kad se slavi sveta misa, ondje je cijelo Nebo, ondje su svi anđeli i mi zajedno s njima kličemo. To je ono što vjerujemo kad kažemo da vjerujemo u općinstvo svetih.
Poslanje Crkve i Papino putovanje u Afriku
Papa Lav je na svome apostolskom putovanju u Africi, na kontinentu na kojem se Crkva najmoćnije širi i gdje je broj kršćana i katolika svakim danom sve veći. Crkva raste, kao u prvim kršćanskim stoljećima.
U pismu kardinalima Papa je istaknuo zadaću Crkve: Crkva treba naviještati, ona je tu radi navještaja, a ne da bi bila jedna od svjetskih nevladinih udruga koja se bavi migrantima, mirom u svijetu i sličnim. Prepustimo to svjetovnim institucijama, a poslanje Crkve je navještaj Isusa Krista. Može se Papa izraziti o političkim prilikama ovako ili onako, ali središte njegova poziva nije politika, nego Evanđelje.
Pravda i mir u svijetu
Prije tri godine Hamas je napao Izrael te je u jednom danu ubijeno oko 1200 ljudi, a masakr na glazbenom festivalu Nova odnio je stotine života. Papa je smjesta osudio izraelsku odmazdu, ali nije osudio Hamas. Psalmist veli: ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. Mir je uvijek djelo pravde: živjeti i dopustiti da i drugi žive.
U Iranu katolici žive gotovo u katakombama, a teroristički režim ubija vlastite prosvjednike na ulicama; nad time se ne smiju zatvarati oči. Isto tako ni pred zločinima koje čine Rusi u Ukrajini. Papin stvarni posao – nezamjenjiva, specifična, žurna zadaća i poslanje za koje je i izabran – jest proglašavati jedinstvenost Krista i čuvati vjeru: utjelovljenje, uskrsnuće, činjenicu da je Bog ušao u povijest u određenom trenutku u ljudskom obliku. Tu se lomi sve: ili je Isus Krist najvažnija osoba i činjenica u povijesti svijeta, ili nije; trećega nema.
Islam, budućnost Europe i odgovornost pastira
Sveti Otac ponovno je govorio o islamu s papinskog vidikovca, izražavajući iskrenu nadu da kršćani i muslimani mogu živjeti zajedno u prijateljstvu i miru. Svi bismo trebali dijeliti tu nadu.
Međutim, nada nije isto što i istina ili konkretna stvarnost; stvarnost je često posve drukčija od naših želja. Jedna islamska obraćenica na kršćanstvo prenijela je riječi istaknutog islamskog teologa: strategija više nije osvajanje bombom, nego osvajanje maternicom. Europa izumire, dok migranti koji su došli u Europu rađaju djecu; „pobijedit će nas maternicom“.
Što očekujemo od budućnosti? Jedino pitanje koje će povijest pred nas postaviti jest: jesu li pastiri čuvali svoje stado ili su se upisivali u knjige gostiju u stranim džamijama? Crkva nije tu zato da bi se svijet osjećao ugodno, nego da bi budila savjest.
Jedinstvenost Krista i opomena na obraćenje
Crkva postoji kako bi proglasila „neugodnu“, isključivu i spasonosnu istinu: da je Isus Krist Gospodin i da nema drugog imena pod nebom po kojem se ljudi mogu spasiti. To čitamo gotovo svakodnevno u Djelima apostolskim. Nema drugoga imena, nema drugoga proroka, nema onoga tko tek treba doći. Isus je došao i doći će suditi žive i mrtve. Budimo spremni na susret s Njime.
Više od istog autora:
Poslanje Crkve nije institucionalni opstanak
Može li papa Lav XIV. pronaći inspiraciju kod Lava I. Velikoga?
