Je li dekadencija pitanje moralne prosudbe ili posljedica stagnacije razvoja, institucionalnog propadanja, kulturne i intelektualne iscrpljenosti
Baby Lasagna ušao je u finale Eurosonga i čovjek ne može ništa drugo nego izraziti ponos i sreću uspjehom Marka i njegove ekipe. Specifična pjesma koja pršti energijom s poznatom temom odlaska i iseljavanja koja je u konačnici pobrala sve simpatije, ali je i na samom početku podijelila naciju.
Međutim, teško je ne osvrnuti se na sam Eurosong koji se godinama transformirao, da bi danas postao svojevrsna zabavna platforma LGBT zajednice koja je podržana od velikog broja njihovih fanova i koja otvara mnoga pitanja o kojima se ne raspravlja niti nude odgovori.
Imajući u vidu da su na snazi nove vrijednosti koje imaju ozbiljnu tendenciju da postanu globalno normativne, dijalog i razumijevanje postaju nužnost kako bi se razlučilo što je dobro, a što loše.
Neznanje je neprijatelj, izbjegavanje rasprave je guranje glave u pijesak i bezuvjetno prihvaćanje neke nove kulturne paradigme ne smije se događati kao i bilo koja pitanja koja su esencijalna za čovjeka, a o kojima se tako „lijepo” šuti, posebno od strane države i akademske zajednice koje su dužne raspravljati i anticipirati.
Potrebno je, prije svega razumijevati da se pred današnjeg čovjeka stalno stavljaju novi zahtjevi koji traže bezuvjetno prihvaćanje, bez razmišljanja, odnosno da se istina servira u gotovom obliku pa tako i kada se govori o gender ideologiji ili genderizmu.
Ovakav modus operandi ne nudi jasnoću već stvara maglu, ne izgrađuje zajednicu, relativiziranje podiže na najvišu razinu i u konačnici svi mi, a posebno oni koji trebaju biti prihvaćeni kao ravnopravni članovi društva ispaštaju.
Glazba je zasigurno prostor kroz koji se odvijala i odvija seksualna evolucija i prostor razbijanja prisutnih tabua. Od utjecaja rock and rolla i plesnih podija gdje se ispoljavala seksualna želja, preko Beatlesa, histerije i seksa, kao dijela uzbuđenja i promijenjenih tradicionalnih uloga u kojoj su žene bile „lovci”, pjesme ‘Je t’aime Sergea Gainsbourga i Jane Birkin gdje se uz uzdisaje slavi ženska seksualnost, žanra R&B/hip-hop/rap do pop pjesama današnjice koje postaju sve seksualno izraženije i vulgarnije i uz sve gluplje tekstove.
To je i prostor za raspravu o seksualnosti i rodnoj slobodi koja uključuje pravo svake osobe da odredi, uvjetuje ili mijenja spol na način koji joj odgovara, bio muški, ženski ili bilo koji drugi. Mnogi planetarno poznati umjetnici poput Davida Bowia, Princea, Madonne u svoju glazbu uključili su mijenjanje spolova kako bi zamaglili granice između homoseksualnosti i heteroseksualnosti.
Od mjuzikla koji su predstavljali često kontradiktorne stavove zemlje o rodu i seksualnosti u vrijeme kada je seksualna revolucija ustupila mjesto gay pokretima i pokretima za oslobođenje žena, do LGBTQIA glazbe koja se fokusira na iskustva roda i seksualnih manjina i koja izaziva i žestoke prijepore. S pjesmom “Born This Way” Lady Gaga koja se i sam deklarira kao biseksualka otvorila je put queer osobama da prihvate i slave svoju seksualnost.
Činjenica je da se kroz povijest potreba za zabavom mijenjala. Zabavljali su se svi, plesalo se jelo i pilo u izobilju, od običnog puka do plemića, prosjaka i bogataša, lakrdijaša i žonglera, nerijetko i grubo i opasno, kako bi barem na kratko uplovili u svijet iluzija, mašte i zaboravili na životne probleme.
Međutim, kao biće krajnosti čovjek je kroz povijest uplovljavao i u dekadenciju, bakanalije, odnosno raskalašene zabave. Palila su se svjetla, punili su se bulevari, kazališta su vrvjela od publike, gomila je tražila uživanje i upućivala se tamo gdje ukus, vid i sluh naslućuju neprirodno uživanje. To je ona nezdrava kuhinja koja nadražuje, a ne hrani, koju je stvorila razuzdanost radi prezasićenosti i razvrata i gdje sva zadovoljstva, čak i umna imaju u sebi pretjeranost jer otupio ukus traži nove nadražaje.
Poriču se vrijednosti koje je čovjek izgradio, postupno propada pojedinac, kulture, društva i civilizacije, izazvano nekom promjenom ili pretjeranim uživanjem. I sam Molièreov Don Juan zavodnik i libertanac ismijava brak i religiju, zakone, ne vjeruje ni u Boga ni u zagrobni život ni u nebeske i ljudske istine.
Iako se u navedenom radi o svojevrsnoj misaonoj lirici, zapravo se govori o činjenicama koje pokazuju kako se na Eurosongu svake godine naglasak sve više stavlja na slobodu seksualne orijentacije i identiteta i činjenicama koje otvaraju i pitanje same dekadencije, odnosno potrebe za bizarnim, perverznim i egzotičnim senzacijama ali i promišljanje – je li dekadencija pitanje moralne prosudbe ili posljedica stagnacije razvoja, institucionalnog propadanja, kulturne i intelektualne iscrpljenosti, kroz koje se provlači i genderizam koji stvara bezrodno društvo i koji pokušava čovjeka drugačije definirati.
Ono što se iz godine u godinu primjećuje je prisutnost sve većeg broja transrodnih izvođača na Eurosongu, čime se, između ostalog i šalje poruka da svaka različitost postaje nepoželjna i da se polako gube specifične osobnosti po kojima se razlikujemo od drugih. Jedan od primjera je Španjolska, gdje se kroz scenski nastup podilazi ovoj skupini, uključivanjem dva muškarca s bradama koji u tangama s visokom lakiranim čizmama izvode neki erotski ples. Drugim riječima, većina se počinje prilagođavati manjini kako bi bila primijećena i postigla neki uspjeh, čime u konačnici gubi svoju autentičnost.
Irska pjesma “Doomsday Blue” i sama scenografija s predstavnicom Bambie Thug ostavljale su dojam da je čovjek ušao u pakao i alegorijski prikaz zemaljskog svijeta i njegove izopačenosti ljudskih strasti i poroka. Govori se decidirano o dojmu jer se ne može sa sigurnošću reći što je bio povod ovakvog nastupa.
O umjetnosti koja namjerno izaziva negativne emocije kako bi čovjek promišljao teško se može govoriti ili se može govoriti u kontekstu nerazumijevanja što se događa, što je pozadina i jesmo li sposobni suočiti se stvarnošću koja se događa. Naime, pjevačica se identificira kao nebinarna osoba koja zahtijeva da se oslovljava zamjenicom “Oni” jer kao nebinarna osoba ima nedefinirane linije između rodnih identiteta (dva ili više spolova – dvospolni, trospolni ili svespolni), što odudara od kršćanskog poimanja čovjeka, poimanja društva koje čini muškarac i žena, čime se izaziva ozbiljna zbrka u umu.
S druge strane pjesma i scenografija izvođača Olly Alexksandera jedna je u nizu koja eksplicite naglašava seksualnu orijentaciju, neukus, vulgarizam i dekadenciju, međutim iako većini strano i neprihvatljivo, u osnovi radi se o već viđenim scenskim nastupima kod heteroseksualaca, čija prenaglašena seksualnost sve češće prelazi u vulgarnost i gdje se intima prelijeva na javnu scenu.
Kultura narcisoidnosti, odnosno samoljublja, prisutna je i kod jednih i drugih.
Bezidejnost na glazbenoj pop sceni, kopije i prodavanje lažne seksualnosti prisutno je i kod jednih i drugih i ako napravimo poveznicu između snage originalnosti i seksualnosti s načinom kako svijet funkcionira, tada je, možda najbolje uzeti za primjer vrhunski filmski mjuzikl Cabaret” Bob Fossea iz 1972., gdje se odigrava društvena i kulturna dekadencija, karneval razvrata i očaja ljudi koji nisu svjesni katastrofe koje nacizam donosi i gdje veličanstvena Liza Minelli pjeva „Money, Money” (“Novac pokreće svijet, marka, dolar, jen, funta…).
Međutim, daleko je to ovog mjuzikla, što, u osnovi potvrđuje i već gore navedenu dekadenciju kao posljedicu stagnacije u razvoju, bezidejnost te kulturnu i intelektualnu iscrpljenost.
I jedni i drugi nude određeni stil i pristup životu i jedni i drugi oblikuju vrijednosti i utječu na ponašanje, posebno djece i mladih koje mogu imati ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje. Problem, u osnovi nastaje u činjenici da im se stalno nudi određeni stil i pristup životu, a ono najvažnije, rješenja i odluke prepuštene su njima samima.
Sve u svemu kreatori s jedne strane zbog ideologije, profita i spoznaje potrebe vremena pronalaze način kako će i u kojim oblicima iznijeti poruku pred oči javnosti, a s druge strane korisnici, bez previše razumijevanja upijaju ponuđeno.
Radi se, uistinu o kompleksnom pitanju i izazovima nove kulture pred kojima se žmiri i koje otvaraju i druga pitanja – što je s obitelji i brakom, tko je roditelj 1 i roditelj 2, je li jezik taj preko kojeg se genderizam izražava i koji utječe na društvene odnose, mijenja etiku, odnosno načela moralnog ponašanja nekog društva.
Pitanja koje se neće sama riješiti, naprotiv svako žmirenje dovodi do nerazumijevanja i nesvjesnog prilagođavanja kulturnim paradigmama, a posljedično i do još većeg stupnja negativne dekadencije, odnosno poricanja vrijednosti koje je čovjek izgradio, gubitka vjere u sebe i ljude, postupnog propadanja kulture društva i civilizacije, izazvano promjenom…
Zato, svako radikalno odbijanje kao i bezrezervno prihvaćanje nije dobro, i svaka promjena ili susretanje sa starim-novim traži promišljanje. Htjeli mi to priznati ili ne, bili svjesni ili ne svjedočimo brzim i sve složenijim promjenama u svijetu, nama često nejasnima koje nas izbacuju iz tradicionalnih odnosa i uvode u neke nove-stare koje ne razumijemo.
U svijetu krize istine, ljudi sve više čeznu za jednostavnosti i jasnoćom kao temelju sigurnom sudu, i u tom kontekstu veće su šanse da mirnije, pozitivnije i s razumijevanjem jednih prema drugima prolazimo kroz složena vremena.
Tako je i s pitanjem transrodne zajednice. Da bi se međusobno razumijevali, negativnu dekadenciju usmjerili prema pozitivnoj koja daje prostor novom načinu razmišljanja, da se izbjegne bilo kakav oblik diskriminacije, mržnje i netolerancije, potrebno je jasno i otvoreno razgovarati kao bi se razlučilo dobro od lošeg.
Ako postoji neznanje o bilo kakvim transrodnim pitanjima treba okončati to isto neznanje i stvoriti atmosferu razumijevanja.
To bi trebalo biti i u interesu onih koji ideologiju genderizma proguravaju šutnjom, jezikom koji vrti dvjesto riječi i verbalnim napadima ako se uputi kritika ili se, uopće počne uključivati misaoni proces. Cilj bezuvjetnog prihvaćanja koji ne traži razmišljanje već se kontinuirano nameće nije dobar cilj, naprotiv njegovi razmjeri mogu biti nesagledivi.
A što se tiče našeg Marka ondosno Baby Lasagne nadali smo se da će energija ovog mladića i snaga njegove skromnosti pobijediti i žiri i političke smicalice kao jedine zapreke pobjedi, ali to se ipak nije godilo.
Još kolumni iste autorice:
