Danas je usamljenost, na žalost sve prisutnija i ta prisutnost izgleda kao da kažeš – ne smeta me moja usamljenost, a onda nastaviš – kako je lijepo imati nekoga kome možeš to reći. Bukowski možda najbolje opisuje težinu ovog stanja koje izjeda i dušu osiromašuje. Dok sluša Sibeliusa on shvaća kako više nema plavokose nimfe u zelenoj haljini koja će ga voljeti i uspavati, dok čeka. Njegov telefonski broj 462-0614 je mrtav i ne zvoni.
„Ne pišem iz nekog saznanja
Kad telefon zazvoni
i ja bih htio čuti riječi
od kojih bi mi bilo
lakše
Zato je moj broj
u imeniku“
Godinama svjedočimo društvenim i socijalnim fenomenima kao posljedici promjena koje se događaju pa tako i sve većem i težem socijalnom udaljavanju koje je za čovjeka preteška kazna. Ako ćemo biti i slikovitiji – za najveće zločince određuju se kazne zatvora, odnosno kazne socijalne izolacije.
Sve to skupa mogli bi staviti pod zajednički nazivnik već kreiranog pojma novog normalnog koje će za ovakvo čovječanstvo imati dalekosežne posljedice.
Kada bi povukli paralelu nekadašnjih odnosa i oni su se mijenjali, no fizički kontakt nikada nije izostajao. On je bio manji ili veći, ovisno o vašoj prirodi, okolini koja vas okružuje, ali je bio tu. Spajanje duša, srodnih ili nesrodnih, sve što proizlazi iz takvog spajanja odvijalo se uživo.
Nije postojao čovjek kojeg se nije dotaklo neko lice koje je primijetio u jednoj sekundi. Nije postojao kontakt između dva ljudska bića koji nije imao obostranog utjecaja. Nema ni danas tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, poslije kojeg će svatko od njih ostati isti – makar ta promjena bila i tako mala da ostaje neprimjetna.
Ako bih povukla paralelu između mojih roditelja, mene i mog djeteta promjene su velike, a kad bi provukla današnju dimenziju odnosa kojoj svjedočimo, promjene su ogromne i ne vode ničemu dobrome. Nestaju sve one komponente koje čovjeka čine čovjekom, nestaju i izazovi, hrabrost, majka patnja koja je oplemenjuje.
Nestaje i prava iskonska ljubav kao duga uporna avantura, prilika za neprestano istraživanje drugosti i razlike koja oslobađa pojedinca opsesije samim sobom i vlastitim identitetom. Nestaje moć. Ne ona koja pokorava od koje se strahuje i šuti već ona moć koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja se pobjeđuje ljubavlju, koja potiče na razumijevanje. S takvom moći čovjek nije zrno pijeska, nije nevažan.
Smisao je u tome da se socijalni kontakti izražavaju postupcima. Onim što radimo i iznova definiramo ono što jesmo te do koga i do čega nam je stalo. Bez izravnog kontakta ne možeš znati za čim Ti ili netko drugi žudi i ima li hrabrosti snivati o ispunjenju želja. Jesmo li spremni riskirati zbog svojih snova.
Jesmo li stigli do središta vlastite boli, jesu li nas životna razočarenja otvorila ili smo se skrutili i zatvorili od straha da ponovo ne osjetimo bol? Jesmo li spremni na razočarenja ili spremni razočarati drugoga kako bi bili iskren prema sebi. Jesmo li sposobni ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umorni i učiniti sve što je potrebno da se uzdignemo? Vidjeti, što je to što nas gura naprijed, u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Socijalno udaljavanje za čovjeka je preteška kazna
Tko kreira i zašto kreira ovakav život u osnovi postaje nevažno, ako ne razumijemo. No radi se o surferima koji nadolazeći val koriste jedino za svoje potrebe. O neokapitalizmu koji pokazuje različite antisocijalne trenutke. O manipulaciji, a onaj tko je izmanipuliran vjeruje da je potpuno slobodno formirao svoje mišljenje i donio svoj stav i tu leži, ne samo problem već i opasnost.
Razvojem tehnologije i znanosti „sustav“ je, naprosto doveden do nevjerojatne razine sofisticiranosti u razumijevanju ljudskog bića i njegovog ponašanja. Drugim riječima „sustav“ bolje poznaje čovjeka, nego on sam sebe, što naravno otvara prostor za kontrolu i moć. Sami manipulatori kao da igraju igru volumena. Slikovito rečeno, oblik je zbijen, poput kamena ili krumpira, prostor ne prodire u volumen, a volumen ne prodire u prostor.
Zdravom čovjeku neprihvatljive želje pojedinca ili skupine psihološkom projekcijom prenose se na uplašene i kolebljive pojedince, na nas same i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija. I moglo bi se kao i u promjenama u sportu reći: “Nekada su ginuli oni u arenama, a zarađivali oni na sjedalima, danas ginu oni u publici, a zarađuju oni na terenu”.
O ovoj istini mi uglavnom šutimo jer kao ljudska bića teško priznajemo kako nas je netko prevario. Ne volimo istinu već zavaravanja. Odbijamo okrenuti se oko sebe i suočiti se s neugodnom realnošću jer se tako osjećamo bolje. Premalo razgovaramo o ovoj pojavi i, zapravo ona je zadnja o kojoj ćemo progovoriti jer duboko već zagrizli u ovom emotivnom stanju sami sebi blokiramo misli.
I kroz povijest su postojale istine i upozorenja pred kojima su se zatvarale oči i um i poslije snosile teške posljedice. I danas postoje upozorenja na koja ne reagiramo jer smo previše zaokupljeni sami sobom.
Učinit ćemo zapravo sve kako bi pokazali i dokazali da smo dovoljni sami sebi i da nam blizina drugih nije potrebna. A potrebna je! Interakcija s drugim osobama nam je potrebnija nego što smo najčešće svjesni. Čovjeku je potrebno druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome ili nečemu pripada. U protivnom, bilo da sami okrenemo leđa društvu ili se društvo okrene od nas, mi ne ostajemo sami već usamljeni u gomili ljudi koja nas okružuje.
Treba li zapravo biti utjeha za bilo koga, pa i za same kreatore globalne strahote kojoj svjedočimo kako se evolucija ne može zaustaviti, kako će završiti s čovjekom odvojenim od drugog čovjeka i od sebe samog u konačnici.
Da, društveni uvjeti su za sada takvi da ćemo, htjeli mi to ili ne postajati sve udaljeniji, emotivna distanca će se povećavati, postajat ćemo sve ranjiviji i bespomoćniji, sve infantilniji i zadržavat ćemo pažnju samo na kratko. Sve više ćemo gubiti ravnotežu i povjerenje u sebe, osjećaj suosjećanja s drugima, a vlastiti identitet bit će nam sve poljuljaniji, uz stalna pitanja- tko sam, što sam, što tu radim.
I dok to ne postignemo, nećemo se smiriti. Dok marljivo prihvaćamo otuđenje i usamljenost, dok gledamo kako se odvija još imamo šanse nekome se osmjehnuti, nekoga prigrliti, zakoračiti izvan granica nametnutog, iako ruku na srce sve je veća mogućnost da taj neko pomisliti kako nismo baš sasvim normalni. No vrijedno je rizika.
Čekati spas i tražiti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili, znači priznati svoje beznađe. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome i moramo se učiti moći ljubavi i zajedništva, da od života ne stvorimo mučilište.
Još tekstova iste autorice:
Opsesivno zgrtanje novca, globalni vašar taštine i dekadencija
Skrb i njega bolesnika – kako sačuvati sebe i svoje zdravlje
