Ne želite smeđe, kao zemlja, kao poniznost, melankolija… želite dio žute i narančaste boje, boje pobjede i zdravlja za bližnjeg i za samoga sebe
Postoje situacije o kojima treba javno govoriti i koje ne bi trebale ulaziti u sferu privatnosti i našeg najosobnijeg odnosa, posebno danas kada se bolest sve više uvlači u naše kuće i traži skrb i njegu bolesnika. Situacije koje postaju sve veći globalni problem i koje otvaraju niz drugih pitanja međusobno ovisnih pa tako i pitanje samog pristupa zdravstvenog sustava prema pacijentu, čovjeka prema čovjeku, sve više lišenog empatije i dobra kao moralne vrijednosti.
Ovdje se ne radi o zdravstvenoj njezi bolesnika u kući koja spada u obveznu zdravstvenu zaštitu i na koju imate pravo jer to pravo ne pokriva vašu 24-satnu brigu i njegu. Ne radi se ni o palijativnoj skrbi kao gorućem pitanju poboljšavanja kvalitete života bolesnika i njihovih obitelji suočenih s problemima neizlječivih, uznapredovalih bolesti.
Ovdje se radi o vama ili svima nama koji smo se našli u ulozi njegovatelja bolesnika.
Biti svjestan globalnih kretanja te njihove povezanosti i međuovisnosti, znači biti spremniji na odgovore pa tako i u ulozi njegovatelja.
To je onaj dio koji želim podijeliti jer dok ovo pišem netko u ovom trenutku, posebno žene koje snose najveći teret skrbi i njege bdije nad nekim, umoran, iscrpljen, nerijetko sam i često bez odgovora što napraviti u određenim situacijama, kako se postaviti i kako u konačnici sačuvati samoga sebe.
Vlastito iskustvo, ono što vas iskušava i što doživljavate neprocjenjivo je u spoznaji i znanju što njega bolesnika donosi sa sobom i kako se manifestira na vas.
Važno je znati da nikad niste pripremljeni za takve situacije i da sve morate procesuirati, da neće biti lako i da ćete s vremenom nerijetko sami sebe uhvatiti u ozbiljnom nedostatku energije i nemoći. Kada bi kamera uhvatila te trenutke koje s vremenom postaju i stanje, ono iskreno, nepatvoreno, bez uljepšavanja, vidjeli bi zoran prikaz u kakvo stanje čovjek njegovatelj može doći, stanje koje može odvesti i u ozbiljnu bolest.
Sve je smeđe, kao zemlja, kao poniznost, melankolija, kao prirodni proces umiranja. To je nepobitna činjenica koju ne želite potvrditi, iako je smeđa vječna, trajna i najpostojanija temeljna boja među bojama. Želite dio žute i narančaste boje, boje trijumfa i pobjede, boja radosti, sreće i zdravlja za bližnjeg i samoga sebe.
Zato je, prije svega važno biti svjestan tih činjenica i olakšati si iskustvom drugih. Kako bi uopće došli do te faze, prije svega treba prihvatiti situaciju u kojoj ste se našli. Izuzetno je važna spoznaja da je uloga njegovatelja u kojoj ste se našli isključivo vaš izbor. Mogli bi kroz kršćansko poimanje govoriti i o dužnosti, no dužnost može imati i negativnu konotaciju i taj imperativ „morati” može nositi zapovjedni teret i u konačnici obiti vam se o glavu.
Bolest je vaš duhovni izazov i trebao bi značiti traženje, sazrijevanje i nadilaženje samog sebe. Ako je stanje duha drugačije, duha koji se povlači u sebe i krivi sve oko sebe, taj bijeg od patnje i stvarnosti ne vodi putu ozdravljenja ili olakšavanja niti bolesniku niti vama. Kroz bolest jednostavno čovjek dolazi do spoznaja koje zdravlje, kao najveće bogatstvo u ovom zemaljskom užurbanom ludilu nije dopuštalo.
Vrlo je bitno biti svjestan da ste, iako imate dobre ljude oko sebe koji su spremni uskočiti, ipak u svemu sami, da su u toj samoći dani i noći dugački i teški i da je to nešto što morate procesuirati kako bi razumjeli i kako bi vam u konačnici bilo lakše. Ta samoća nije samo unutar vaša četiri zida. Istu podgrijavaju i vanjske okolnosti kroz izostanak potpore zdravstvenog sustava i liječnika, izostanak potrebnih odgovora ili dobivanja kontradiktornih odgovora, nedostatka empatije, a posljedično i izostanka povjerenja.
U tom odnosu vas i liječnika ulazi se i u puno gori fenomen ravnodušnosti, iskustva izostanka odnosa prema nekomu ili nečemu u kojem i jedna i druga strana postaje umorna, u stanje acedije u kojem više ne znaš što čekaš i trebaš li uopće više čekati i očekivati. Povremeni nagonski iskazi ljubazne komunikacije, empatije i milosrđa u osnovi ne predstavljaju vam ništa jer isti moraju biti svjesno, dobrovoljno i trajno opredijeljeni ka dobru.
Čak i sam ministar zdravstva ukazivao je na potrebu upućivanja tople riječi pacijentu koja se posljedično odražava i na vas i daje vam snagu za dalje, što, između ostalog govori o nerazumijevanju filozofije antropologije samog čovjeka te ozbiljnom izostanku empatije i remećenju unutarnje ravnoteže između duše i tijela pacijenta, a posljedično i vas samih.
Pacijent pa tako i njegovatelj, uz istinu koju čuje o bolesti, želi čuti riječi suosjećanja i ohrabrenja koje podižu i liječe te osjetiti empatiju liječnika koja nije pod prisilom, već slobodna.
Kada u kršćanstvu Bogu damo svoje probleme, On obećava da će nam dati mir koji nadilazi sve razumijevanje, tako i pacijent i njegovatelj od liječnika, uz potrebnu istinu, očekuje mir u kojem će se i njegov pritisak tjeskobe ublažiti, a kvaliteta života popraviti.
Važno je i znati, a ako nema znanja voditi se našim nutarnjim glasom, onim otkrićem koje se razvija iz ljudske duše i koji dobro zna vaš potencijal – hoćete li, možda popustiti savjetima zdravstvenih radnika i vaše okoline i dići ruke od bližnjeg, negdje ga smjestiti ili ćete sve dati od sebe u spašavanju i ozdravljenju.
Ovisi kako ste satkani, koliko je vjere i nade u vama, takav ćete i pristup imati. Ovisi kako se nosite sa životom, kako mu odgovarate, imate li tu i vaše upornosti, one male tvrdoglavosti koja spašava ili ćete jednostavno pustiti. Sve više ovisi i o tome kako percipirate promjene u današnjem svijetu u kojem je tradicionalna obitelj ozbiljno mijenja kao i način komunikacije i ponašanja, u kojem patnja postaje nepoželjna iako je neodvojiva od ljudskog života i u kojem se društveni i individualni identitet sve više suočava s krizom i pitanjima „tko smo mi”, odnosno „tko sam ja”, što radimo i kako se ponašamo.
Ako „pustite” pa i kad je to potrebno, morate znati kako ćete se nositi s tim puštanjem, hoćete li si stalno postavljati pitanja – jesam li mogao više, jer kad nema jasnoće, kad odluka nije jasna, savjest počinje progovarati i prigovarati i ne da vam mira.
Ovisno o težini bolesti, onaj glas koji ponekad progovara u vama gledajući patnju bolesnika- možda je bolje da ih se Bog spomene neka vas ne plaši. On je prirodan, ljudski, on je plod vaše duboke fizičke i emotivne iscrpljenosti koji nikako ne poništava vašu vjeru i nadu u ozdravljenje.
Važno je razumijevati da su bolest i patnja, jer vi tada i patite oduvijek stavljali na kušnju ljudski život i ljudsku ograničenost, međutim bolest je stanje u kojem čovjek nerijetko spoznaje što znači biti čovjek u svojoj punini. Vaše srce i vaša duša s vremenom će postati sve otvoreniji jer ljudski razum je često nemoćan razumjeti što se događa.
Na tom putu traganja za suštinom, sve ono što je bilo značajno može u potpunosti postati periferno, a sve ono što u svakodnevnom životu činilo nebitno i što se nije primjećivalo može postati odlučujuće. Sve, i veliko i malo i radost i bol i život i smrt kroz duhovni put vraćaju se u svijet tišine u kojoj nema mjesta burama, ka svom izvoru u kojem se proturječnosti gube i postaju harmonični dijelovi blagodatne cjeline. Zato se kaže da je bolest blagoslov, ako se tako odnosimo.
Moja priča je završila sretno, nadam se da će i vaša, što ne znači da nas ne čeka neka druga na koju ćemo morati odgovarati, ali sada puno lakše jer smo prošli određeno fizičko i emotivno iskustvo.
Podijelite svoja iskustva, pomozite onima kojima pomoć treba, jer pitanje zdravlja, odnosno skrbi i njege bolesnika je globalno pitanje koje će starenjem stanovništva, klimatskim promjenama, zdravstvenim sustavima pred kojima su ozbiljni izazovi, a posljedično i potreba za reformama kojima će se smanjiti javna potrošnja biti sve prisutnije.
Način pristupa, razumijevanje, način naše reakcije je naš odgovor i naša snaga. Ili da parafraziram riječi nepoznatog autora: „Ne možete kontrolirati sve što vam se događa; možete kontrolirati samo način na koji reagirate na ono što se događa.
U vašim spoznajama i vašem odgovoru je vaša snaga.
Još kolumni istog autora:
‘Čovjek uzdiše ogorčen, sit i presit čovjeka i svih njegovih opačina, ali bez čovjeka sve je laž’
Isusove riječi upućene svim ženama do kraja svijeta – izložba akademske kiparice Dijane Ive Sesartić
Kako je Dalić postao meta ‘moralista, dežurnih stručnjaka i tumača’ koji sve znaju
