Kultura protesta je divna tekovina demokratije koja omogućava ljudima da bez straha kolektivno artikulišu individualna nesaglasja sa određenim društveno-političkim praksama. Protest, revolt, bijes, ogorčenost, sumnja su priprodna stanja mislećeg čovjeka, ali i obaveza intelektualca.
U skladu sa tim, paradoksalno je da na čelu većine protestnih pokreta zadnjih par decenija nisu bili studenti, profesori, već kategorija ljudi koja je u međuvremenu postala i zvanje – građanski aktivisti.
Taj suvišan i fantomski označitelj nije ništa drugo do hibrid na razmeđi politike i grassroot aktivizma. Poput rotary klubova kao predvorja masonskih loža, građanski aktivizam je dosta često pretvaran u borbu za buduće političko djelovanje.
Moramo se sjetiti Grčke i fenomenalnih Tsiprasa i Varoufakisa koji su ulaskom u politiku već napravili seriju kompromisa, te negirali dobar dio principa na osnovu kojih su postali popularni i poštovani.
Upravo zbog političkog angažmana harizmatičnih protestnih vođa, protesti širom planete gube legitimitet, a narod se pasivizira. Masmediji, a pogotovo društvene mreže, često su jedinstveni u osudi nekog protesta, a priori saopštavajući kako su oni borba za političke poene. I koliko god ta osuda bila ispravna kada pogodi metu, nemjerljivu štetu pričinjava kada omane. Jer osim što omane, ona i obmane, a narod sklon obmanama protraći prilike za stvarne promjene na bolje.
Ova kolumna zamišljena je kao motivacija za promišljanje protesta na tradicionalan, možda i starinski način. Slogan sjajnog ”Peščanika” u rigidnoj i pogibeljnoj Srbiji devedesetih godina bio je: ako vam je dobro, onda ništa. Baš prema toj paradigmi se treba orijentirati i primorati sebe na aktivnije sagledavanje stvarnosti koja kvalitativno deteriorira, a mnogi deformiteti prolaze ispod naših etičkih radara.
Stoga, valja se podsjetiti nekih sjajnih (i duhovitih) primjera simbola protesta iz skorije prošlosti.
Na samom početku pokreta Occupy Wall Street 2011. godine, tokom šetnje ispred američkih finansijskih institucija, pojavio se transparent: da je rat protiv siromaštva pravi rat, onda biste ulagali novac u njega.
Sasvim razumljivo, finansijsko stanje, kvalitet života, perspektiva, su među najčešćim razlozima za pokretanje protesta. Establišment globalno pokušava sakriti destruktivne posljedice sistema neoliberalnog kapitalizma kroz određeni stepen demokratizacije luksuza.
Jer kako može da se buni učitelj u osnovnoj školi na svoje finansijsko stanje ako i on i milijarder imaju isti iPhone 16 i istu električnu Teslu. Iskrivljena perspektiva dobro je oslikana u protestnom sloganu. Nedostižnost američkiog sna kao simbola blagostanja sakriva se kroz priliku da lažno živimo mrvice toga sna.
A opšte je poznato da su vjera i nada krvni neprijatelji akcije. Occupy je propao kao pokret poistovjećen sa radikalnom ljevicom i idejama nepoželjnim u SAD. U medijski indukovanom zaboravu zagubila se i glavna poruka, strahovito precizna: mi smo 99 posto!
Drugi kraj planete 2019. godine iznjedrio je sjajan slogan. Naime, na tadašnjem štrajku prosvjetnih radnika u Hrvatskoj mogli smo pročitati: mislim, dakle štrajkujem. Zadatak obrazovnih institucija nije samo da nauči, već da svojim prisustvom i kadrom pruži model na koji se učenici mogu ugledati.
Ako profesor ne razmišlja svojom glavom, već je slijepi poslušnik sistema, onda se od nekoga sa druge strane katedre ne mogu očekivati ni izvrsnost ni doprinos društvu.
Profesor koji uočivši nepravdu ili nepravilnost stupa u štrajk nije neprijatelj države, već neko ko želi da pomogne da svima bude ugodnije u zajedničkoj kući. Kako bi to rekli pariški studenti: budimo realni, tražimo nemoguće. I zaista jedino kroz taj ideal možemo vratiti Univerzitet u okvire njegove originalne ideje.
Na tom tragu, kada idući put ispod svog prozora ili na vašem omiljenom trgu vidite štrajk ili protest prosvjetnih radnika, pridružite im se!
Konačno, na jednom od beogradskih protesta protiv vlasti Aleksandra Vučića viđen je transparent: jebem vam mater. Vulgarnost treba shvatiti kako je i zamišljena, kao odgovor na vulgarnu stvarnost koju tamo narod proživljava, ali i u širem smislu primjenjivom i na druge prostore.
Ne treba se libiti reći caru da je go, pa makar i brutalnim ili opscenim jezikom. Borba da živimo bolje i ostavimo dodatnu vrijednost generacijama koje dolaze često ne smije biti u rukavicama.
Ovaj tekst namijenjen je svima što im je potrebno samo podsjećanje na neke od razloga koji nas mogu i moraju nagnati na akciju.
Klik ili komentar nekada mogu pomoći, ali istinski društveni aktivizam uvijek je bio vezan za ulicu i jedino tamo može postići mjerljive rezultate.
Za ostatak nepogođenih ili ravnodušnih, da ponovimo: ako vam je dobro, onda ništa.
