Predsjednički izbori u Hrvatskoj su poput filma Beskrajni dan. Od izbora do izbora imamo ponavljanje scenarija prema kojem se aktualnom predsjedniku pokušavaju suprotstaviti uobičajeno osumnjičeni: ocvali kandidat HDZ-a/SDP-a zavisno od toga tko je predsjednik a tko izazivač, nekoliko nadobudnih nezavisnih kandidata, par kandidata iz redova stranaka koje smatraju da moraju imati kandidate radi vlastitog prestiža i netko tipa Mislava Kolakušića s proročanstvom da će Hrvatske nestati ako se ne izabere njega.
Kladio bih se da je od dvanaest za sada poznatih kandidata – koji će od četvrtka 28. studenog početi prikupljati potpise i nije sigurno da će ih svi i uspjeti skupiti – njih bar devetoro intimno svjesno da nemaju nikakve ozbiljnije šanse uspeti se na Pantovčak, ali srce junačko (ili stranačka volja) im ne daju da propuste priliku. Koriste svoje demokratsko pravo ne samo da biraju nego i da budu birani.
Preostala trojica, ona koja misle da doista imaju šanse su Zoran Milanović, što je samorazumljivo, Dragan Primorac kojeg je na kandidaturu „natjerao” HDZ da ne ispadne da su se unaprijed predali pa se i sam uživio u ulogu, dok je prorok Mislav Kolakušić uvjeren u svoju mesijansku ulogu da će naposljetku preobratiti zabludjeli narod koji, eto, godinama bira pogrešne.
Upravo Kolakušić, predsjednik stranke Pravo i pravda, spada u one koji ne shvaćaju da je njihovih pet minuta političke slave prošlo zauvijek. Sada poziva građane da budu pametni i podrže njega i kandidate njegove stranke na sljedećim lokalnim izborima, zaboravivši kako je takoreći nedavno opalio po tom istom „glupom narodu” kada nije dobio dovoljno glasova da nastavi krasti bogu dane u Brusselsu.
Ne shvaćaju da nemaju nikakve šanse ni Dražen Keleminac, Tomislav Jonjić, Niko Tokić Kartelo, Anton Filić, Branka Lozo i Autora Weiss. Ako im dodamo Mira Bulja i Mariju Selak Raspudić te spomenutog Kolakušića, zapravo je zanimljivo da imamo čak devet kandidata koji se vrijednosno pozicioniraju desnije od HDZ-a, a na ljevici je sama Ivana Kekin iz Možemo!
Što samo potvrđuje spoznaju da su ljevičari male bebe u usporedbi s desničarima kada je riječ o podjelama i rascjepima. A nitko više ne govori o jedinstvu, zajedništvu i slozi od desničara. I to obično vrijedi, odnosno propovijeda se, dok se „zajedništvo” s teorijske razine ne spusti na onu praktičnu.
I što onda naposljetku imamo? Kakve izbore? Ukratko, vrlo predvidljive, potencijalno dosadne čak i ako bude nabacivanja blatom, koje Milanović može izgubiti samo čudom. To potvrđuje i posljednje istraživanje Promocije plus a objavio ga HRT, gdje je u ovom trenutku Milanović na 36,8 posto, daleko iza njega Primorac s 22 posto, a još dalje od njega Marija Selak Raspudić s 9, Ivana Kekin sa 7,5 i Miro Bulj s 4,3 posto podrške birača. Ostali se nalaze u zoni zaborava, bliže nultom postotku nego izbornom pragu.
Netko će reći da se još štošta može promijeniti. Jer, kako kaže istraživanje, neodlučnih je 14,1 posto. Ali, to je samo medijski dramaturško raspirivanje nade i neizvjesnosti bez podloge u stvarnosti. I ti neodlučni raspršit će se na izborni dan na sve kandidate, doduše nekom manje a nekom više no u konačnici nedovoljno za obrat. Jedino je pitanje hoće li biti drugog kruga, a ako ga bude s kojom će razlikom Milanović pobijediti Primorca.
A što će nam vjerojatni reizbor Zorana Milanovića donijeti? Malo novoga. Opet ćemo svjedočiti čestim logorejama i vrijeđanjima onih koji mu se iz različitih razloga ne sviđaju te prepucavanjima s Andrejem Plenkovićem i cijelom vrhuškom HDZ-a (gdje i kada često pogodi u metu poništi to neprimjerenim verbalnim eskapadama).
Ovakav Milanovićev pristup sviđa se njegovom širokom biračkom tijelu od ljevice do desnice, i bit će odlučujuć za njegov izbor, no slab je to doprinos demokratskoj političkoj kulturi. Naprotiv, samo pridonosi daljnjem srozavanju ugleda i politike i političara.
Jedino što Milanovićev izbor čini pozitivnim – jer očito nema nikoga drugog koji bi ovog trenutka u Hrvatskoj to bio u stanju napraviti – jest protuteža hadezeovoj izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Čak i s ovim relativno malim ovlastima koje po ustavu ima predsjednik Hrvatske.
U zemljama nerazvijene demokracije dobro je da sve političke jabuke nisu u istoj košari. Drugim riječima, dobro je da „onu drugu stranu” nešto žulja. Inače bi bio popločan put u diktaturu unatoč demokratskim institucijama.
Dovoljno je pogledati što se zbiva u Srbiji.
