Gledam ove izbore u susjedstvu i pitam se: koga li su to globalisti zapravo izabrali za svoj novi ples? Dok se do zadnjeg trenutka na ekranima glumila neizvjesnost, brojali listići i ložile mase na mrežama, stvar je iza zatvorenih vrata odavno bila posložena. I eto, predstava je završena, rezultati su objavljeni, Vučić je izgubio i javno priznao poraz.
No, nemojmo se zavaravati i nasjedati na prve naslove. S pozornice odlazi stara, izlizana marioneta koja je odradila sve što se od nje tražilo, a preko noći nam podvaljuju „nove, spontane” nade i navodne studente. Igra je, međutim, ostala potpuno ista, kao i gazda u pozadini. Narod je opet obavio svoju dužnost na biralištima, a tuđi centri moći već uveliko trljaju ruke i biraju tko će u sljedećem krugu vući konce i glumiti demokraciju.
Rotacija lutaka na koncu: kad globalistička kuhinja bira „novu” nadu
Sad će se dići dežurni analitičari i euforično povikati: „Evo ga, pao je autokrat, stigla je mladost, studenti, napokon prozor u slobodu i pobjeda naroda!” Ma dajte, molim vas, budimo bar na trenutak odrasli i realni. Nemam ni trunke povjerenja u one koji su pali, a još manje u njihove navodne nasljednike koji su prodefilirali kroz medije.
Sve je to proizišlo iz istog mlina i iz iste kuhinje globalističke agende. Sustav radi po jednostavnom načelu: kad starim igračima istekne rok trajanja i kad se previše istroše u javnosti, rotiraju se fasade. Ti „spontani” pokreti nisu pali s neba iz iskrene želje da oslobode vlastiti narod, nego zato da preuzmu palicu u trenutku kad stari potrčko više ne može bez otpora izvršavati zadatke diktirane iz Bruxellesa, Washingtona i raznih zapadnih ambasada.
Pokret formiran oko studenata nije imao ni jednog studenta na listi, roba je ista, samo je pakiranje novo i šarenije, napravljeno tako da ga naivni lakše progutaju.
Gdje su nestali odgovori i tko će Hrvatskoj položiti račune?
A kad se maknemo od te teatralne igre i jeftine predstave za javnost, na stolu ostaje ono najvažnije, ono o čemu mainstream mediji uporno šute kao zaliveni. Gdje su odgovori na ključna pitanja? Gdje su naši nestali, kakva ih je sudbina snašla i gdje je odgovornost države koja nikada, ni uz kakva preslagivanja i smjene vlasti, nije smogla ni minimum snage da pogleda istini u oči?
Hrvatska i dalje ima duboke, otvorene rane i pitanja koja se bezobrazno guraju pod tepih, od sudbine nestalih u Domovinskom ratu, preko ratnih odšteta i povrata otetog blaga, pa sve do elementarnog poštenja koje susjedna država desetljećima uporno izbjegava. Promijenit će se lica na vlasti, uskočit će novi politički glumci s ispeglanim govorima, ali odnos prema Hrvatskoj i vlastitoj povijesnoj krivnji ostat će isti. Dokle god se politika svodi na izrežirane igrokaze za široke mase, a od suštinske odgovornosti bježi se glavom bez obzira, napretka nema niti ga može biti.
Bez kajanja nema napretka, ni za njih ni za nas
I tu dolazimo do najdubljeg, duhovnog sloja o kojem se u političkim emisijama uopće ne raspravlja, a bez kojeg nema ni stvarnog mira ni napretka. Gledano iz te perspektive, možemo svake četiri godine mijenjati vlasti, ustave i lutke na koncu. Možemo slaviti „povijesne smjene” i padove režima, ali dok nema istinskog kajanja, iskrenog priznanja grijeha i čupanja kukolja laži iz pšeničnog polja, svaka je država i svaki narod osuđen na ponavljanje istog prokletstva.
Sveto nas pismo uči najvažnijoj i najjednostavnijoj lekciji: bez pokajanja nema oprosta, a bez istine nema ozdravljenja. Dokle god se politički narativ hrani mitomanijom, lažnim suverenizmima i stalnim pranjem ruku od vlastitih nedjela, obje će države ostati zarobljene u istom mulju i tapkati u mjestu. Zlo ne može iznjedriti dobro, kao što ni laž ne može proizvesti pravdu. Dok se prošlost ne očisti suzama, priznanjem i traženjem oprosta, grijeh će nam svima visiti nad glavom kao težak usud.
Dokle više? Dokle god se budemo dali navlačiti i vrtjeti u krugu tuđih geopolitičkih igara i vlastitih zabluda.
